Ponekad se čini da svi filmovi Eric Rohmer-a jesu zapravo jedan te isti film. Mladi i lijepi glumci, naročito glumice, te (uglavnom) ljeta na jugu Francuske ili u Parizu. Priroda, mnogo cvijeća i romantično zarasla dvorišta i livade; pastelni enterijeri sa ponekom reprodukcijom umjetničkog djela, dugi, dugi dijalozi, citati francuskih filozofa, rasprave o umjetnosti, o prijateljstvu, ljubavi, hrani, nebu.
Najviše je od svega prepoznatljiv romerovski manir odvijanja radnje na takav način da se čini da je priča ne samo stvarna, već da režiser uopšte nije imao upliva u stvoreno, da se stvar zaista odvija bez ičije pomoći ili moći. Ta prepuštenost junaka samima sebi prepuštenost je koja se graniči sa beznađem i bespomoćnošću.
Utisak osame Rohmer-ovih junaka te prirodnost i spontanost njihovih razgovora izazivaju saosjećanje, a nježni ambijenti u kojima se čuje jutarnja gradska buka ili cvrčci beskrajno su dirljivi, puni topline.
Pa ipak, romantični Rohmer u svemu tome uvijek stvori varnicu koja je prirodna samo zato što njegovi junaci nisu ni po čemu savršeni. DIjalozi se zaoštravaju, ljubavi se testiraju, a tradicionalno shvaćen moral izvrgava se ruglu; pokazuje se sva njegova formalnost i velika laž savremenog društva, a ono zavodljivo, ono naizgled opasno, ono tako često kod Rohmer-a smješteno u ženu – pokazuje se istinskijim i čistijim od „suzdržavanja”, „vijernosti” i „istine”.
Kao veliki esteta i „psiholog”, Rohmer nije mogao a da ne pokloni toliku pažnju modi u njegovim filmovima, modi koja ne nadopunjuje utisak, već ga aktivno i vrlo promišljeno gradi.
- Fetišizacija dijelova tijela
Radnja većine njegovih filmova dešava se ljeti, i to ne bez razloga: to daje na čulnosti. Prepliću se senzualno i seksualno, naivno i gotovo vulgarno. Kupaći kostimi više otkrivaju nego što pokrivaju a ruka, noga, usne, oči, struk – kod Rohmer-a zauzimaju čitav kadar.
Čak je jedan od njegovih filmova dobio naziv po koljenu djevojke koje postaje opsesija glavnom muškom liku u filmu (Claire’s knee, 1970).
- Ženska prijateljstva kroz razlike
Svaka žena u njegovom filmu je svijet za sebe. Pošto je tako često akcenat na ženskom prijateljstvu, sve te razlike dolaze do izražaja. To je najjasnije u filmu Four Adventures of Reinette and Mirabelle (1987), u „sudaru” stilova i razmišljanja pričljive mlade umjetnice sa sela i zatvorenije studentkinje etnologije iz Pariza.
Duge suknje i svijetle košuljce sa mašnama u kosi i oko vrata suprotstavljaju se džinsu i asimetričnim odijevnim komadima, razbarušena kosa svezanoj i tako dalje.
- Nepopravljivi romanticizam: zamišljene žene
Rohmer-ove žene su i emotivne i prodorne. Uglavnom nose minimum šminke, a odjeća uvijek odgovara njihovom karakteru. Minimalizam više odgovara „koketama” (The Collector 1967; Love in the Afternoon 1972), no ženstvene, suptilne odijevne kombinacije, svijetlih boja, nosi većina njegovih junakinja.
Uz to, čini se da niko bolje nije prikazao suštinu francuske mode, koja nije ni samo beretka niti kosa svezana u pletenicu, već stav, ono lično, malo, i neprolazno.
