Hladan zimski zrak para miris vrućih kestena. Snijeg škripi pod teškim cipelama, a dječji smijeh odjekuje ulicama dok snježne grude sijevaju na sve strane. Da, stigli su blagdani. Šetnje okićenim gradom polako umaraju na isti način kao i božićne pjesme Franka Sinatre, Binga Crosbya i domaćih kvazi zvijezda koje trešte iz jeftinih zvučnika trgovačkih centara. Dosta! Pluća su se napunila svježim zrakom, valja poći doma i smisliti neki bolji način zabave. Filmovi? O da.
Savršeno legnu nakon dobre večere uz čašicu neke žestice ili dobrog vina. No, treba li ponovno paliti TV kako bi po tko zna koji put gledali: “Home Alone”, “Gremlins”, “It’s A Wonderful Life”, “Miracle on 34th Street” ili neki biblijski spektakl? Moš’ mislit’! Stoji svaka ona koja kaže da su to klasici i neću to osporavati, kvragu, volim ih i ja pogledati svakih hmmm…. 5-6 godina, al’ da postoji još hrpa zabavnih blagdanskih filmova, postoji.
Zašto bi baš svake godine padali na emocije i žanrovske klišeje kad se možemo dobro zabaviti i nekom blagdanskom crnom komedijom, crtićem ili hororom? Ovom prilikom bih vam izdvojio baš takav, malo bizarniji izbor filmova. Vjerujte mi kada vam kažem da je ova zadaća bila teška muka jer spomenutih naslova ima na desetke, ma vraga desetke, stotine. Pretpostavljam kako ste mnoge od njih i sami pogledali al’ nije loše ponovno se prisjetiti ovakvih „egzotičnih“ filmskih delicija. Dakako, većina ovih filmova su čisti eksploatacijski trash, no upravo to ih i čini tako zabavnim (barem meni osobno). Celuloidne sanjke su podmazane, krenimo u vožnju.
Kroz burne sedamdesete godine minulog stoljeća ideje na polju filmske umjetnosti su prštale na sve strane. I dok su neke kao ostarjele mrvice izumrle hipi ideologije i dalje zanesenjački promicale ljubav, neke su prizivale nasilje i neka nova, okrutnija vremena. Da te 1974. neće svi biti okupljeni oko božićnog drvca veselo pjevušeći i odmotajući šarene poklone, pobrinuo se nezavisni kanadski horor film koji je u vrijeme premijere mnoge sablaznio, no s vremenom (i to jako brzo) stekao i kultni status.
BLACK CHRISTMAS (1974.)
Tijekom božićne zabave, stranac se ušulja u potkrovlje sestrinske kuće unutar studenskog kampusa. Nedugo potom, curama zazvoni telefon i s druge strane slušalice se začuje muški glas koji uz dahtanje započne govoriti kojekakve perverzije. Jess (Olivia Hussey) ostane šokirana govorom misterioznog muškarca i u strahu pozove kolegicu Barb (Margot Kidder). Kad stranac ponovno nazove, Barb se javi i otresito mu izgovori par ponižavajućih rečenica. Muškarac se razbjesni te izgovori kako će ih sve pobiti…
Po mnogima i prvi tzv. slasher horor, “Black Christmas” (iliti “Silent Night, Evil Night” odnosno, “Stranger in the House”) je svojevremeno podigao puno prašine, al’ znate kako kažu: „Za dobrim konjem prašina se diže.“ Da, svakako je riječ o možda i najboljem hmmm… ajmo to reći, božićnom horor filmu koji će osim uvjerljive glume kvarteta Olivia Hussey, Keir Dullea, Margot Kidder i John Saxon, majstorske režije redatelja Boba Clarka (o njemu ćemo još pričati nešto kasnije) i jezive glazbe Carla Zittrera biti zapamćen i po izvanrednoj kameri Rega Morrisa. Prava preporuka za ljubitelje horor filma!
Naravno, ne treba posebno isticati kako je nakon ovog filma uslijedila prava lavina loših kopija, a najviše takvih „izroda“ se definitivno pojavilo u trash osmdesetim. Ovom prilikom ću nabrojati samo one poznatije, a zatim ćemo podesiti filmski vremeplov na novi milenij gdje se pojavilo nekoliko, u najmanju ruku zanimljivih žanrovskih naslova. Vratimo se dakle na vesele osamdesete. Tinejdžeri su naprosto obožavali taj dobitni koktel seksa i nasilja iliti slasher horora pa se za priču nije osobito marilo (o glumi i ostalim segmentima ni ne trebam posebno govoriti). Već 1980. u kinima su premijeru dočekala dva filma u kojima dobro znani „djedica“ umjesto poklona djeli smrt. Nisam siguran da vam naslovi “To All a Good Night” i “You Better Watch Out” (iliti “Christmas Evil”) zvuče poznato, no koga zanima sigurno će ih pronaći negdje na netu.
Najveći uspjeh (ako to možemo tako reći) doživio je manijakalni djedica iz daleko poznatijeg hororca “Silent Night, Deadly Night” (1984.) koji je nekim čudom potom uspio izbaciti čak 4 (!) nastavka. Kvaliteta? Bože me sačuvaj!
No, niti tu nije bio kraj. Te 1984. s druge strane Atlantika (čitaj, u Velikoj Britaniji) podjednako (ne)talentirane kolege su se dosjetile obrnute priče, palo im je na pamet da serijski ubojica svoje žrtve pronalazi upravo u svim onima odjevenim u kostim „djedice“. Film nosi ime “Don’t Open Till Christmas“, a da l’ bi trebalo nešto posebno naglasiti o njemu? – Ne.
Na samom koncu osamdesetih pojavio se i jedan pravi ultratrash horor koji je toliko loš da je u biti urnebesno zabavan. Naslov tog čuda se krije pod imenom “Elves” (1989.), a priča se bavi khmmm… patuljcima koji su pak nastali u zastrašujućem eksperimentu naci znanstvenika u potrazi za superiornom rasom (!). Ti isti, groteskni patuljci, okome se jedne noći na skupinu prijatelja kojima, zamislite, može isključivo pomoći svojevrsni „rambo“ djedica. Znate tko ga glumi? Ni manje ni više, negoli nekoć jako popularni „Grizzly Adams“ odnosno Dan Haggerty.
Novi milenij donio je neke ekstremnije naslove u kojima su pak prednjačili Europljani. Neki su se hibridno isprepletali s komedijom ili fantazijom poput finskog „ispaljenja“ zvanog “Rare Exports: A Christmas Tale” (2010.), dok su neki poput kultnog nizozemskog redatelja Dicka Massa odlučili Svetog Nikolu učiniti većom noćnom morom i od samog Krampusa. Taj film se pak zove “Sint” (2010.). No, niti jedni niti drugi nisu uspjeli šokirati i sablazniti publiku na način koji je to učinio norveški redateljski dvojac Steinsvoll/Tomren sa svojim ekstremnim i šokantnim hororom “O’Hellige Jul!” aka “Christmas Cruelty” (2013.).
Priča se sama po sebi ne razlikuje ništa više od gore spomenutih horora osamdesetih, no moram posebno naglasiti kako ovaj film definitivno prednjači u ekstremnoj količini nasilja, a pod tim mislim, grafički eksplicitnim. Naravno, ovo definitivno nije zabavan film niti preporuka za gadljive gledatelje, no vjerujem kako će se ipak naći netko tko će, makar iz znatiželje odlučiti pogledati ovaj festival gadosti i nasilja.
Dosta vam je krvi i psihopata u crveno bijelim kostimima? Pređimo onda na polje komedije. Zaboravite na Macaulaya Culkina i “Home Alone”(1990.), pa čak i Chevya Chasea i njegovu otkačenu obitelj iz klasika “Christmas Vacation” (1989.). Vraćamo se u 1983. dječaku koji za Božić želi isključivo pušku „Red Ryder B.B.“.
A CHRISTMAS STORY (1983.)
Priča prati Ralphiea (Peter Billingsley), devetogodišnjeg dječaka koji uoči Božića smišlja načine na koje će uvjeriti roditelje, a potom i sve ostale da mu za poklon kupe toliko željenu zračnu pušku „Red Ryder B.B.“. Naravno, majka (Melinda Dillon) smatra kako to nije igračka za njega jer će si s njom izbiti oko… Histerično duhovita i sentimentalna komedija nastala je pod redateljskom palicom Boba Clarka. O da, to je onaj isti Bob Clark koji potpisuje režiju za gore spomenuti “Black Christmas”. Hmmm… izgleda kako je dotični gospodin Clark pravi mešetar za blagdanske filmove. No, po strani tu čudnu žanrovsku izmjenu, Clark je ponovno povukao sve prave poteze i kreirao instant klasik koji je po broju repriza na televizijama uspio nadmašiti sve ostale, u tekstu spomenute naslove.
Ovaj vam djeluje prečedno i zastarjelo? – Nema problema. Slijedeća preporuka nosi sve samo ne ove epitete.
A VERY HAROLD & KUMAR 3D CHRISTMAS (2011.)
Hašomanski duo Harold (John Cho) i Kumar (Kal Penn) ponovno se udružuje kako bi pronašao savršeno božićno drvce za Haroldova punca (neponovljivi Danny Trejo) pošto je njegovo, Kumar nespretno zapalio. Uslijedi avantura ispunjena hrpetinom marihuane, golotinje i kojekakvim svetogrđem. Genijalni Neil Patrick Harris naravno, ponovno krade šou glumeći samog sebe…
A ukoliko vam 3D penis u gro planu nije dovoljno provokativan, uvijek možete ponovno pogledati skupinu najvećih luđaka u povijesti komedije, legendarne Pythonovce i njihov pogled na Isusov, pardon, „Brianov život“, odnosno Donnerovu obradu Dickensovog literarnog klasika “A Christmas Carol” pod nazivom “Scrooged” (1988.) s nikad boljim Billom Murrayem u naslovnoj ulozi.
Svijet crtića se također uvijek rado vraća božićnoj tematici, a meni osobno je uz brojne specijal epizode TV serijala “The Simpsons” i Burtonov masterpiece “The Nightmare Before Christmas” (1993.) ipak najdraži kratki filmić legendarnog Chucka Jonesa (potpomognut režijom Bena Washama), iz 1966. “Dr. Seuss’ How the Grinch Stole Christmas!“.
Priča nastala iz pera jednog od najomiljenijih i najpopularnijih dječjih pisaca Dr. Seussa (iliti punim imenom, Theodora Seussa Giesela) prati džangrizavo, namrgođeno zeleno čudovište Grincha (glas mu ovdje posuđuje ikona horor žanra, veliki Boris Karloff) koji obitava u planinskoj špilji nadomak Whovillea, mjestašca dobroćudnih i prijateljski rasploženih Whooia. Iživciran glasnom i veselom proslavom božićnih blagdana, Grinch odluči mještanima (posebice djeci) pokvariti slavlje na način da im ukrade sve poklone…
Jednom riječju, klasik! Zaboravite na očajni dugometražni igrani rimejk iz 2000. godine s Jimom Carreyem u naslovnoj ulozi i radije ponovno probudite dijete u sebi gledajući ovaj, pomalo zaboravljeni, Jonesov klasik.
Niti ovo vam nije dosta? Uvijek postoje alternative, no bojim se kako bi onda ovaj i sada već poduži tekst otišao u nedogled. Brze ekstra preporuke? Kaubojac “3 Godfathers” (1948.) Johna Forda, klasična komedija neponovljivog dua Laurel/Hardy “Babes in Toyland” (1934.) ili možda trash naslovi poput “Santa And The Ice Cream Bunny” (1972.), “Santa Claus Conquers The Martians” (1964.) i “Jesus Christ Vampire Hunter” (2001.)
Valjda sad shvaćate koliko je ovo bio težak pothvat i kako je ovo neiscrpna tema. Nadam se da ste uspjeli pronaći svoje favorite i da će vam nadolazeći blagdani biti ispunjeni zabavom.
