Jelena Vuković sa podjednakom strašću piše poeziju, blogove sa putovanja i crtice iz života kojima nas upoznaje sa čarobnim mestima i omogućava da i sami otputujemo mislima daleko i osetimo sve te boje, mirise i emocije o kojima nam pripoveda. Uživala sam ćaskajući sa ovom veoma inspirativnom, harizmatičnom damom sa kojom ću vas ovde upoznati i koja će vas, obećavam, osvojiti svojim elokventnošću, snagom i nežnošću. Očekujem da sledeće godine popijemo čašu vina i nazdravimo novoj knjizi i ostvarenju lepih planova koji će joj omogućiti da putuje svetom onako i onoliko koliko to ona želi, možda baš u magičnom Lisabonu sa kojim ima tako poseban odnos.
Foto: Jelena Jovićević
Na koji način bi se najradije predstavila čitaocima Plezira? Putopisac, avanturista, pesnikinja, devojčica kojoj je cimet merna jedinica lepog, autorka jedne posebne knjige Vodi me na vodu? Ko je Jelena?
Iznenađena sam jer ste ono najvažnije nabrojali i nisam sigurna da mogu bolje od toga. Ja sam samo neko ko ima svoje načine na koje flertuje sa životom, nekad mu prećutkujući da sam ludo zaljubljena u njega. On je oduvijek bio platno na kojem sam osjećala da mogu naslikati bilo šta. Zato živim priču u kojoj zaista mogu imati bilo šta, biti bilo gdje, bilo ko. Poezija je moj najiskreniji način na koji komuniciram sa svijetom i pokušaj da kroz život prođem neokrnjena očekivanjima i stegama. Mislim da sam samo djevojka koja je negdje usput izgubila osjećaj za granice i beskrajno uživam u osjećaju slobode koji raste negdje iz dubine mog bića i kao da ne nalazi svoj kraj. Gotovo sigurno me možete kupiti bojama, mirisima i stihom.
Da li sebe vidiš kao modernog nomada ili više težiš da imaš jednu sigurnu luku u koju ćeš se vratiti i odakle ćeš maštati i planirati naredne avanture?
Kotor je moja sigurna luka, neiscrpna inspiracija i mjesto na kom sva ljudska stanja izgledaju za par nijansi ljepše. Možda recept za sreću nije živjeti na mjestu na kom s vremena na vrijeme i tuga izgleda primamljivo, ali meni je drago što imam ovaj prostor gdje uvijek mogu biti istinita, kakva god da jesam u tom trenutku. Ipak, premda trenutno jesam neko ko je stvorio svoj mali svijet iz kog isplovi na trenutak, vrijedno radim na tome da sebi stvorim uslove za život digitalnog nomada i nomada uopšte. Jer ja nikada nisam tražila dom, on je mene našao. Onda kada zamislim potpunu sreću, ili bolje, potpuni mir, neizostavni dio te slike je posebna vrsta slobode koju osjećam isključivo kada sam na cesti.
Da pišeš ljubavno pismo Kotoru, šta bi mu rekla, zašto baš on?
Kotor je onaj tip kog svaka žena sretne na svom putu, bar jednom. On je strastveni ljubavnik koji u vama u isto vrijeme izaziva i beskonačnu ljubav i potrebu da tu ljubav smrvite i pošaljete niz kanalizaciju. Volim da kažem da je Kotor hladan i gladan mojih godina, a ja mu te godine pružam bezrezervno, šakački, jer on je ona srodna duša koju nisam srela kako bi ostala uz mene, nego ona koja će me naučiti nekima od najvažnijih lekcija u ovom životu prije nego je napustim. Za mene je Kotor bajka za odrasle. Ona vrsta ljubavi koja od tebe načini Crvenkapu koja večera vukove.
Foto: Jelena Jovićević
Uživala sam čitajući tvoje postove o predivnim mestima i zanimljivim aktivnostima koje nudi Crna Gora. Čitalac bi mogao da pomisli da će na blogu biti najviše priča o prelepim plažama međutim, planina dominira u tvojim putešestvijama. Povedi nas brzinski na svoja najdraža mesta i ispričaj zbog čega ih i sami moramo obići?
Upoznala sam planinu prije bilo čega drugog na ovom svijetu. I ni u jednom od sledećih života se ne bih odlučila za drugačiji početak. Kao mala bih satima sjedjela u snijegu i pod mjesečevom svjetlošću izučavala oblike pahulja. Voljela sam svoju samoću, svoju kosu i trepavice koje bi zima oblikovala i ukoričila injem, bivajući moj bijeg od stvarnosti koju je neko izmislio između bilo koja četiri topla zida kojima sam imala pristup. Voljela sam što u zimskoj noći nikada nisam naišla na mrak, samo na beskrajnu bjelinu. Hladnu bjelinu koja je boljela i gorjela u isto vrijeme, bila gluva i nijema onda kada sam posmatrala najzvezdanije planinsko nebo, uokvireno vrhovima crnih borova, dozivajući kurjake, pretvarajući šumu u svoj dom. Ja sam izrasla u sve ono što je moja planina. Durmitor će za mene uvijek biti najljepše mjesto u Crnoj Gori, čak i sada, kada je drugačiji. I kada sam ja drugačija. Uvijek ću drage ljude odvesti prvo tamo.
Planinarenje, paraglajding, rafting, kanjoning, kampovanje, splavarenje… imali smo prilike da čitamo o ovim adrenalinom nabijenim aktivnostima na tvom blogu u protekloj godini, u čemu si najviše uživala i kakvi su planovi za 2017. godinu?
Ja sam adrenalinski zavisnik, mada sada mnogo manje nego prije par godina. Recimo da je moja najdraža aktivnost kanjoning i da jedva čekam proljeće i kanjon Škurde u Boki Kotorskoj. U ovoj godini želim što više spavati u planini.
Foto: Jelena Jovićević
Nedavno si na svom Fejsbuk profilu objavila da Ginger in Montenegropočinje saradnju sa theculturetrip.com, na kome ćeš predstaviti 30 priča iz Crne Gore. Kako je došlo do ove saradnje, čemu se najviše raduješ i na čemu će biti fokus tih priča?
Polako život prilagođavam svojim planovima, a kako mi je želja (zapravo potreba) biti digital nomad, prirodno je bilo početi graditi karijeru freelance pisca. Blog gingerinmontenegro.com mi je donio ovu saradnju i jako sam srećna što mogu pisati o Crnoj Gori pred publikom od 3 000 000 čitalaca na mjesečnom nivou (iako se Crna Gora pretvara u jednu razbacanu gomilu banalnosti) i istovremeno biti bliže mogućnosti da putujem svijetom dok radim ono što volim. Theculturetrip.com je sajt na kom ću ponovo pisati o svemu onom lijepom što Crna Gora ima da ponudi, jer se članci baziraju na savjetima za putovanja.
Osvojila si nagradu koja je omogućila da Laguna objavi tvoju prvu knjigu Vodi me na vodu. Priča je po mnogo čemu posebna i govori o jednom ozbiljnom problemu sa kojim se suočava veliki broj ljudi a o kome i dalje ne znamo mnogo – govori o jednoj tihoj saputnici kakva je depresija. Koliki izazov je za tebe bio da se suočiš sa ovom temom i pokušaš da ljudima što jednostavnije približiš sva ta razmišljanja i osećanja sa kojima se čovek koji se suočava sa depresijom svakodnevno bori?
Vodi me na vodu je roman koji je bio limfa koja je probila svoj put kroz moju ranu. Posle najveće životne borbe, jedino što je za menebilo prirodno, bilo je izbaciti svoju srž na papir. Moje suočavanje sa tom temom dogodilo se godinama prije pisanja romana. Klinička depresija je nešto sa čim sam se borila dugo vremena, na dnevnom nivou i roman je bio jedan od pokušaja komunikacije sa ljudima koji su imali ili imaju isti problem. Tako da Vodi me na vodu nije bio izazov, nego potreba. Ono što sam njime željela reći je da je sasvim u redu ne biti u redu. To je najveći bol koji sam ikada osjetila, ali sada hodam kroz život znajući da sam ja veća od tog bola. To je posebna vrsta satisfakcije i malo šta može da me poremeti i poljulja sada kada u torbi nosim glavu takve zvijeri. Vodi me na vodu nije samo priča o depresiji, ona je pre svega priča o ljubavi, prijateljstvu i snovima.
Šta si naučila o sebi pišući je, kako te je ona promenila?
Ljubav, prijateljstvo i snovi su nešto što sam kao neko ko se borio sa depresijom imala samo na papiru. Sve ljubavi oko mene, iako su bile tu, u stvarnom životu nisu bile u stanju da dopru do mene. Nisam imala tu sreću da pored sebe imam nekoga ko bi bio toliko posvećen da se bori sa nečim toliko kompleksnim. Svi likovi u knjizi su ono što sam u životu zapravo bila ja, ona je dokumentacija ljubavi prema sebi – jer samo ljubav prema sebi je uspjela ono što ni jedna druga nije, da me učini živom. I ostavi živom.
Ko su autori koji su najviše uticali na tvoju ličnost i oblikovali te kao pisca? Kome se uvek vraćaš i koje su to knjige koje rado preporučuješ prijateljima?
Hese, Kafka, Anais Nin, Silvija Plath, Majakovski, Pesoa i Antić samo su neki od autora kojima se uvijek vraćam i oni me u ranim godinama jesu inspirisali, ali sada manje čitam, jer pišem. Zapravo nikada ne čitam u periodima kada pišem, jer ne želim biti oblikovana. Premda ovih dana strašno želim da se vratim Školicama Hulia Kortasara.
Imali smo priliku da u tvojim pričama koje deliš putem bloga i crticama na društvenim mrežama prepoznamo ljubav koja te je odvela u Lisabon. Ispričaj mi malo više o toj, za tebe, posebnoj vezi između poezije i putovanja. Kako poezija dominira tvojim putovanjima?
Poezija dominira svime što ja jesam. Onog dana kada sam upoznala poeziju, spoznala sam sebe. Ona je srž moje životne radosti i infuzija u vremenima kada mi je potrebna životna energija. Poezija ima divnu pokretačku snagu, ide direktno u krvotok, ona je glas same strasti i onda kada me vidite da glasno čitam svoje ili tuđe stihove dok pijem jutarnju kafu, ali sam opijenija nego posle ko zna koje čaše vina, to znači da sam tog dana u skladu sa sobom i svijetom. Da sam srećna. Svojim stihovima sam brusila svoj lik. Za njih sam bila i djevojčica i žena, i kurva i djevica, i tužna i srećna, i živa i neko ko odavno nije tu. Bila sam sve što nisam bila van stihova. A onda sam bila samo ja. Stihovima sam porasla u sebe. I stihovima sam dopustila da me vode. Svojim i tuđim. Stihovima alkoholičara, boema, putnika, svetaca, monaha. Stihovima neznanaca. Putovanja mi sa druge strane omogućuju da budem ptica, da budem bilo gdje. A biti bilo ko, bilo gdje, da bi na kraju sve to skupio u samog sebe je u ovom trenutku za mene smisao življenja. I u Lisabon me je odvela baš ona, poezija. U tom slučaju poezija Svetozara Rajčetića. Dugo sam imala blokadu koja mi nije dozvoljavala da radim bilo šta po pitanju svog drugog romana, ali onda su ti stihovi o Lisabonu otvorili sve moje čakre i jedina logična stvar je bila bukirati let pravo do Pesoe i stvarati pored njega. Nisam se pokajala, štaviše, Lisabon me čeka kako bismo roman zajedno i završili.
Najsnažniji utisci koje si ponela iz Lisabona. Čime te je ovaj magični grad osvojio? Da li će Lisabon biti glavni lik u tvojoj novoj knjizi i kada je možemo očekivati?
Rua da Veronica, 152. Par koraka iznad prolazi žuti tram 28-ica. Onaj sa razglednica. Tu sam na trenutak imala život. Lisabon mi je prvog jutra kada sam se probudila u njegovom naručju pružio više nego Crna Gora za godinu dana. Život. Tamo sve vibrira – tlo pod nogama, vazduh i nebo. Tamo dušu proliješ po trotoaru, dok sjediš i pušiš na trgu pored Pesoe i od prvog dana nekog voliš i smisliš onaj život koji uvijek smišljaš prije nego nestaneš, dok lažeš da nisi lutalica i da si najzad našla plodnu zemlju za svoje korijene. Lisabon je paralelna stvarnost u kojoj i dalje plešem bosa i u kojoj je svijet samo činija supe koju jedem prije glavnog jela. On je glavni lik nove knjige i srešćemo se ponovo u septembru, kako bismo je zajedno završili.
Pored Lisabona u protekloj godini si imala tu sreću da obiđeš i Milano, Pariz i procunjaš magičnim Marokom. Da li bi želela da podeliš neke svoje impresije i sećanja koja nosiš sa ovih divnih putovanja?
Čini mi se da sam na svakom od mjesta koja ste naveli živjela zasebne živote. I to je moja najveća impresija. U svakom novom gradu sam ja ja, ali drugačija. Marakeš mi nikada neće dozvoliti da budem ono što sam bila u Parizu. Niti obratno.
U kom gradu si se najviše osećala svojom, gde si najviše plesala, smejala se, radovala ili plakala?
Nema gdje nisam otišla, a da nisam i plesala i smijala se, i radovala i plakala. To sam radila i u vozovima i na letovima između. Ali mislim da sam na jedan poseban način bila svoja u Essaouiri i u Lisabonu.
Šta uvek nosiš u svom koferu, bez čega ne možeš da zamisliš ijedno svoje putovanje?
Putujem kao backpacker i ne postoji stvar koja bi učinila da bez nje ne mogu da zamislim ni jedno svoje putovanje. Notes možda. Mada se sad taj notes pretvorio u gomilu tehnologije, pa ni on ne postoji više.
Gde se nalazi tvoje magično mesto u koje odlaziš u mašti?
Ono na kom sam bila zaljubljena poslednji put.
Šta od sebe očekuješ u 2017. godini?
2017. godina je šokirana onim što očekujem od sebe i od nje. To je fascinantno duga lista stvari koje su za mene od velikog značaja. Želim na kraju godine biti osoba koja je završila sve što je željela da uradi u Crnoj Gori i biti u mogućnosti započeti život nomada. Prethodne godine se sjećam samo po dobru, loše sam već zaboravila i biću joj zauvijek zahvalna na velikim lekcijama i radostima koje nikada neću željeti da zaboravim. U mojim godinama si bila magija.
