Drugom polovicom 90-ih, Hollywoodom je zavladao trend adaptacija nekoć popularnih TV serijala 60-ih i 70-ih, no najviše razloga za zadovoljstvo imali su producenti još uvijek jako popularne franšize “Mission: Impossible“. Led je 1996. (prvi nastavak) probio veliki redatelj Brian De Palma i nekako se činilo kako će i ostali pokušati uživati plodove takovog uspjeha.
Već iduće godine, neslavno je propao i prvi takav pokušaj. Val Kilmer unatoč svojoj zvjezdanoj reputaciji (bar u ono vrijeme) nije uspio spasiti prilično suhoparni i nemaštoviti povratak lika koji je svojevremeno proslavio Georgea Sandersa, a kasnije i Rogera Moorea. Riječ je dakako o filmu “The Saint“, a izuzev sasvim solidnog soundtracka i prvog zapaženog hollywoodskog nastupa Rade Šerbedžije, sve ostalo smo jako brzo zaboravili.
Godine 1998. se desio još i veći flop imena “The Avengers” (ne brkajte s istoimenim superjunačkim megahitom) koji na kraju nije uspio niti povratiti uložen novac, a kamoli nešto više. Ralph Fiennes i Uma Thurman nisu niti približno uspješno reprizirali role koje su 60-ih i 70-ih maestralno odglumili Patrick Macnee i Diana Rigg, a veliki Sean Connery je sa svojom drvenom glumom uspio čak i skupiti nominaciju za sramotnu “Zlatnu malinu”.
No, 1999. godine uslijedila je prava sramota nakon koje su hollywodski producenti napokon stali na loptu i prestali sa stupidno lošim adaptacijama popularnih serija (barem za sad). Ne sjećate se te katastrofe o kojoj pričam? Hmmm… Will Smith kao kauboj, jel’ sad bolje zvoni u ušima? Dakako, pričamo o ultraskupoj i ultralošoj (nenamjernoj) šali zvanoj “Wild Wild West“. Brrr… sav se naježim kad se sjetim te parade neukusa. Brojka od čak 7 (!) osvojenih “Zlatnih malina” govori sasvim dovoljno, zar ne?
Sve nas ovo polako dovodi do filma The Man from U.N.C.L.E. (2015) koji je nekim čudom uspio ostati na nogama, pa čak i ravnopravno stati uz bok Tom Cruiseu i njegovoj “Mission: Impossible” ekipi. Krivac? Genijalni Guy Ritchie!
Godine 1963. upoznajemo bivšeg odlikovanog vojnika i profesionalnog lopova, a sad vrhunskog C.I.A.-og agenta Napoleona Soloa (H.Cavill). Solov zadatak je “izvući” Gaby Teller (A.Vikander) iz Istočnog Berlina na “sigurni” Zapad. Razlog? Gaby je kći nekadašnjeg nacističkog znanstvenika Uda (C.Berkel) koji je potkraj rata prebjegao Amerikancima, al’ je nedugo potom misteriozno nestao. C.I.A. smatra kako bi mu Gaby preko ujaka Rudia (S.Groth) mogla ući u trag. Solo i Gaby sretno i spretno uspiju pobjeći iz Berlina za sobom ostavivši nevjerovatno snažnog i sposobnog KGB-ova agenta Kuryakina (A.Hammer).
Šok za Soloa i Kuryakina uslijedi onog trena kad od svojih šefova saznaju kako će morati zajednički surađivati na zadatku pronalaska Gabyna oca pošto opasnost od nacističkih simpatizera prijeti cijelom čovječanstvu…
Ajmo biti kratki i jasni. Zajebancija. Eto, kad bi ovaj film sveli u samo jednu riječ, mislim da bi ova (koliko god nekima vulgarno zvučala) bila posve adekvatna. Za Boga miloga, pa nećete angažirati Guya Ritchiea za šekspirijanske drame ili romantične komedije (itekako se opekao na tom terenu sa ponižavajuće lošom ego kartolinom bivše mu supruge Madonne zvanom “Swept Away”). Ritchie se savršeno izbrusio za ovakve akcijom i humorom nabrijane filmove, a ujedno je uspio i razbiti gore spomenuti niz loših adaptacija.
Svojevremeno, ova, istoimena serija bila je toliko popularna da se na TV-ima paralelno prikazivao i njezin spin-off imena “The Girl from U.N.C.L.E.”, a isto tako ju je i pratio bogati marketing koji je uključivao raznorazne društvene igre, akcijske figure i stripove. Slavni glumac Robert Vaughn je za svoju interpretaciju Napoleona Soloa skupio brojne nominacije za Zlatni Globus, a s jednom se može pohvaliti i njegov kolega David McCallum. Kako su se u istim rolama snašli Cavill i Hammer?
Paaa…. Henry Cavill AKA Superman je skrio svoje pločice, ma vraga pločice, mišićne pločetine ispod fino skrojenih odijela (i to ne bilo kakvih), u prvi plan izbacio šarm s trunčicom šovinizma (kojeg je Ritchie duhovito potkopao) i pružio jednu od svojih boljih glumačkih rola. Slično se može reći i za Armie Hammera koji je nakon katastrofalnog “The Lone Rangera” napokon zasjao onim pravim zvjezdanim sjajem. Silovit, grub i bolesno lud, Hammer je pružio savršenu protutežu uglađenom Cavillu i mogu bez ustručavanja reći kako ovako dinamičan i zabavan zapadno/istočni tandem nismo gledali još od 1988. i nezaboravne akcijske komedije Waltera Hilla “Red Heat“.
Naravno, ne bi bilo fer izostaviti sveprisutnu i za film podjednako bitnu Aliciu Vikander koja polako al’ sigurno cementira svoj status glumačke senzacije. Alicina interpretacija donosi Gabynom liku određenu dozu misterije i nabijene seksualnosti s kojima spomenuti dvojac izluđuje do samih granica, a na kraju se pokazalo i vrti oko malog prsta.
Cijelim showom dirigira brilijantni Guy Ritchie koji savršeno tempirano usklađuje akciju s humorom i manje prisutnom dramatikom. Ne bi to ipak bio Guy Ritchie bez vrhunskog soundtracka, a to, eeeeejjjjj, to je tek prava stvar. Daniel “fucking” Pemberton!!!! Čovjek je po mojem skromnom mišljenju uz Junkie XL-a (“Mad Max: Fury Road”) ovdje zaslužan za jedan od ponajboljih soundtracka godine. Znam, u nekim temama se otvoreno oslanja na Morriconea, no i kad to čini, čini na najbolji mogući način. Ma dosta, divljenja i hvale, pogledajte film ljudi, prava zabava je zajamčena!
Autor: Ivica Perinović
