Japanskom umetnošću aranžiranja biljaka ovladava se strpljivo decenijama, a posmatranje prirode i njenih ciklusa, izdvajanje biljnog materijala i samo aranžiranje specifičan je ritual i vid meditacije u pokretu u kome se može uživati svakodnevno, što je na neki način i cilj bavljenja ikebanom. O ovoj plemenitoj veštini, njenim filozofskim implikacijama, nesputanoj kreativnosti i poetičnosti razgovarala sam sa lingvistkinjom, profesorkom na Oslo Met univerzitetu Tatjanom Radanović Felberg koja je i sensei, odnosno učiteljica ikebane i autorka knjige IKEBANA Put cvijeća koju je objavila izdavačka kuća Kokoro.
Draga Tatjana, kako biste nekome ko nije imao priliku da se upozna sa japanskom umetnošću aranžiranja cveća – ikebanom približili ovu vrstu umetnosti?
Obično počinjem riječima: „Dobrodošli u čarobni svijet prirode u vama i oko vas! Od danas nikad više nećete vidjeti granu drveta na način na koji ste to činili ranije!“ Zatim želim da čujem pitanja i razmišljanja osobe koja želi da se upozna sa ikebanom. Nakon tog bitnog razgovora krećemo na zajedničko stvaranje aranžmana. Najbolji način da se upoznate sa ikebanom je da počnete da je aranžirate.
Ukrašavanje cvećem i priprema cvetnih aranžmana postoji u čitavom svetu i staro je gotovo koliko i naša civilizacija,
međutim ako posmatramo pristupe koji danas dominiraju, japanski i zapadnjački način aranžiranja cveća, već na prvi pogled vidimo da postoje razlike, najpre u samom procesu i posvećivanju pažnje detaljima, odabiru biljnog materijala ali i specifične posude u kojoj se aranžman nalazi. Koje su to razlike?
Razlike između ikebane i drugih načina aranžiranja cvijeća postoje u poimanju estetike kao i u povezivanju filozofije sa procesom aranžiranja biljnog materijala. Poimanje estetike, onoga što nas privlači, je obično mješavina, od okoline naučenih i ličnih preferencija.
Zapadnjački način aranžiranja cvijeća stavlja naglasak na obilje i ljepotu buketa cvijeća i njegovu simetričnost, dok ikebana uzima u obzir cijelu biljku sa svojim pravilnim i nepravilnim linijama – savršenostima i nesavršenostima.
Asimetričnost je jedna od osnovih odlika ikebane, kao i upotreba praznog prostora kao ravnopravnog elementa u aranžmanima. Aranžmani u plitkim vazama ostavljaju prazan prostor tako da se vidi voda kao bitan dio aranžmana.
Voda simbolizuje život i umiruje nas dok je posmatramo.
Zbog čega je prazan prostor u ikebani tako važan?
Prazan prostor i asimetričnost u aranžmanima u ikebani kao i u drugim japanskim umjetnostima su bitni jer nam prazni prostor daje mogućnost da „dišemo“ i razmišljamo. Meni se posebno sviđa izreka da je ikebana aranžiranje praznog prostora biljkama. Proces pravljenja ikebane se smatra važnijim od samog aranžmana zato što se podrazumijeva da proces sadrži usporavanje, usredsređenost na trenutak stvaranja i jednu vrstu meditacije u pokretu.
Ukoliko se sada po prvi put upoznajemo sa ovom prefinjenom veštinom, šta je to što bismo morali da znamo, koja su to osnovna pravila za slaganje ikebane?
U Japanu postoji čak nekoliko hiljada različitih škola ikebane. Svaka od tih škola ima svoje specifičnosti, ali neka osnovna pravila su zajednička. Ja pripadam školi Sogecu koja je jedna od tri najveće i najpoznatije škole. Škola ima poetično ime, u prevodu znači „mjesec od trave“. Osnovne elemente ikebane čine tri linije koje simbolišu nebo, čovjeka i zemlju. Na taj način pravimo mali Univerzum u našem aranžmanu i premošćavamo vanjski i unutarnji prostor. Nebo i čovjeka obično prikazujemo granama dok zemlju prikazujemo cvijećem. Svaka od ove tri linije se pažljivo mjeri i postavlja pod određenim uglovima u zavisnosti od toga koju varijaciju pravimo. Način na koji postavimo grane govori nešto o harmoniji između ta tri elementa. Ponekad je čovjek iznad svega, a ponekad ga uopšte nema u aranžmanu, čime se šalje poruka da priroda nastavlja i bez nas.
Aranžmani se mogu podijeliti na aranžmane u plitkim i aranžmane u visokim vazama. Kada pravimo ikebanu u plitkim vazama koristimo metalni jež – kenzan – kako bismo učvrstili grane i cvijeće pod određenim uglovima. Kenzan je napravljen od metala i ako je dobrog kvaliteta može da traje veoma dugo tako da je korištenje kenzana bolje za prirodu od korištenja spužvi koje se bacaju nakon jedne upotrebe.
U ikebani kao i u drugim umjetnostima možemo pratiti razne stilove od klasičnog preko modernog do avangardnog.
Kako pravilno čitati simbole koji su sastavni deo ove slobodno možemo reći i filozofske discipline?
Čitanje simbola u ikebani zahtijeva proučavanje zato što su simboli proistekli iz japanskog načina života. Pošto je svaka ikebana svemir u malom ona je i simbol našeg života i svijeta u kojem živimo. Simbolike ima i u biljkama koje biramo, njihovim bojama i materijalima. Tako aranžiramo grane trešnjinog cvijeta kao simbol prolaznosti, kratkotrajnosti, ali i ljepote našeg života. Kombinacija borovih grana, bambusa i behara šljive u novogodišnjim aranžmanima simbolizuju izdržljivost, snagu i hrabrost – osobine koje želimo nama i drugima u novoj godini. Svako godišnje doba ima svoje simbole. Tako zimi biramo svedene oblike i boje kako bismo prenijeli osjećaj mira i tišine ovog godišnjeg doba koje nam služi za obnovu snage. Ikebane se prave i za mnogobrojne festivale. Tako se, na primjer za Dan djece, festival koji se slavi petog maja, koristi iris kao simbol mirnog uma i intuitivne mudrosti.
Ko može da se bavi ikebanom i kako se postaje sensei?
Kroz istoriju znamo da su se ikebanom najpre bavili dominantno muškarci i to sveštenici i samuraji, potom umetnici, a tek onda, krajem 19. veka i žene.
Da li i danas postoje neka ograničenja, i kako učitelji ove veštine doživljavaju ljude koji dolaze iz drugih kultura?
Moto moje škole ikebane je izrekao njen osnivač Sofu Tešigahara: „Ikebanu može da napravi bilo ko, bilo gdje, bilo kad i od bilo kojeg materijala“. Ovo je jedan otvoren pristup ovoj umjetnosti koji se pojavio početkom prošlog vijeka i u kontrastu je sa elitnim pristupom koji ste pomenuli – to da su, na primjer, samo muškarci iz određenih klasa imali dozvolu da se bave ikebanom.
Sensei se postaje nakon polaganja pet ispita. Prva četiri ispita mogu da se polože u roku od dvije godine dok pripreme za peti ispit traju u prosjeku još dvije godine. No, tada učenje tek počinje. Postoji još sedam učiteljskih ispita tako da govorimo o učenju koje traje čitav život. Učitelji iz Japana podržavaju svoje kolege iz drugih zemalja. Kada sam pohađala radionice u mojoj školi u Tokiju nailazila sam isključivo na veoma pozitivan pristup. Na svakom koraku me je dočekivala radost zajedničkog stvaranja, mogućnost učenja od drugih i naravno ponos na ikebanu koja se razvila upravo u njihovoj zemlji.
Kako ste se vi upoznali sa ikebanom i čime vas je privukla?
Branje i aranžiranje cvijeća je nešto što je obeležilo moje djetinjstvo. Mama je čak imala i jedan kenzan koji je stajao u nekom ćupu sa suvim cvijećem. Ta mogućnost postavljanja materijala u neobične položaje je kod mene izazivala znatiželju. Nakon toga se pojavila Balaševićeva mala koja je pravila ikebanu u Japanu. I onda sam krenula u potragu za učiteljicom. Prvu učiteljicu sam našla u Norveškoj. Ona je bila jedna fantastična osoba koja je počela da se bavi ikebanom u svojoj 60. godini. Jednog dana se spakovala i otišla u Japan na godinu dana i nakon toga se bavila ikebanom do smrti u svojoj 95. godini.
Ikebana me je privukla svojom, naizgled, jednostavnošću – nagovještajima pokreta i osjećanja – i time što mi je pružila mogućnost da svoja osjećanja i misli mogu da prenesem ljudima koji ikebanu posmatraju bilo gdje u svijetu.
Posle više od dvadeset godina bavljenja ovom umetnošću, šta možete reći, čemu vas je ikebana naučila?
Kao što ranije pomenuh, bavljenje ikebanom je doživotno učenje. A učim se strpljenju, usporavanju, usredsređivanju na sadašnji trenutak, i posmatranju prirode.
Gde pronalazite materijal koji ćete koristiti u vašim aranžmanima, možete li da nam dočarate kako izgleda proces promišljanja, pripreme i izrade jedne ikebane? Da li se pravila neizostavno moraju poštovati ili ima prostora i za improvizaciju u radu?
Materijal za ikebanu možemo da pronađemo svuda oko nas. Za pravljenje ikebane nije potrebno puno materijala – dovoljni su jedan list i jedan cvijet. U mojoj školi koristimo, osim biljnog materijala, i materijal koji se smatra netradicionalnim – kao na primjer korijenje, kamenje, staklo, metal itd.
U početku mi je moja sensei pomagala pri pripremi i izradi ikebana. Ona bi i pripremila zadatke raznog tipa i nakon izrade ikebane razgovarale bismo o procesu i promišljanju ikebane. Nakon određenog vremena naučimo i sami da vidimo inspiraciju za ikebanu u svemu oko nas. To mogu da budu promjene u prirodi, neka interesantna umjetnička izložba, neki bitni događaj ili neki novi grad. Čak je i korona tema koja može da nas inspiriše.
Ja pravim ikebanu skoro svaki dan i dijelim je na Instagramu i FB-u. To me opušta i pričinjava mi zadovoljstvo. U ikebani, kao i u drugim umjetnostima, učimo određena pravila kako bismo poslije mogli da ih kršimo. Ono što mi zovemo slobodni stil u ikebani podrazumijeva skoro potpunu slobodu improvizacije.
Imajući u vidu da se kao sinonim za ikebanu koristi fraza „oživljavanje cveća”, da li postoje neki trikovi da cveće duže ostane sveže i možete li neki od njih podeliti sa našim čitaocima?
Jedan od najbitnijih zadataka kako drevnih tako i današnjih ikebanista je produžavanje života biljnog materijala u ikebanama.
Prvo pravilo je da omogućimo cvijeću da upija vodu. To se radi na više načina: siječemo cvijeće pod vodom tako da izbjegnemo mjehuriće vazduha koji mogu da začepe biljku i tako spriječe protok vode. Neke biljke zahtijevaju da se pri dnu zasijeku ili zgnječe makazama, dok se druge umaču u alkohol kao npr. visteria, ili u so, kao na primjer suncokret, dok se drugim zapali donji dio stabljike, kao npr. božićnoj zvijezdi.
U aranžmanima treba paziti da listovi ne dodiruju vodu kako ne bi doprinijeli proizvodnji bakterija. Većina cvijeća se stavlja u mlaku vodu koja se lakše upija nego hladna voda. Poželjno je da se voda mijenja svaki drugi dan, i naravno, vaze treba da budu besprijekorno čiste.
Iza nas je period u kome se čitava civilizacija suočila sa nepoznatim virusom, strahom, smrću, karantinom i brojnim drugim ograničenjima i mnogi ljudi su se u ovoj situaciji okrenuli radu s biljkama zbog pozitivnog, umirujućeg dejstva na našu psihu. Da li ste primetili porast interesovanja za učenje o ikebani, da li ste u proteklom periodu imali više učenika i kako je čitava zajednica kojoj pripadate odgovorila na krizu? Da li je bilo organizovanih virtuelnih druženja, izložbi i radionica?
Ikebana se mogla raditi online i prije pandemije, na primjer, moja draga učenica Jelena iz Smedereva i ja smo odradile gradivo za njen prvi ispit preko interneta, ali nakon početka pandemije ikebana je prosto eksplodirala u virtuelnom svijetu. Organizuju se međunarodne online izložbe, druženja, drže se demonstracije, časovi, razmjenjuju iskustva. Razveseljava se i bodri, ali i tuguje zajedno kroz ikebanu. Pošto radim kao profesorica lingvistike na univerzitetu OsloMet u Oslu, ograničen je broj učenika koje mogu da primim. Tako da uglavnom držim radionice, i imam nekoliko učenika online. Interesovanje za ikebanu je veliko, gdje god da se nalazim. Trenutno provodim veći dio vremena u Adis Abebi, Etiopiji, ranije sam živjela u Asmari, Eritreji – i svuda sam držala radionice. Kroz radionice ikebane stvaramo i nezaboravne trenutke i nova prijateljstva. Posebno mi je drago da se mladi ljudi i djeca interesuju za ikebanu. Ja sam čak držala i radionicu za djecu od 5-7 godina. To je bilo fantastično iskustvo i za mene veoma poučno.
Koja bi bila vaša poruka čitaocima Plezira koji nakon čitanja ovog razgovora imaju želju da i sami naprave svoju prvu ikebanu? Odakle bi bilo najbolje početi?
Najbolji način da se počnete baviti ikebanom je da nađete sensei-a ikebane. Sensei su nam potrebni da nas usmjere i podrže. Pošto učitelji ikebane često nisu dostupni možete za početak da pronađete neku knjigu o ikebani kao, na primjer, moju knjigu Ikebana – put cvijeća u kojoj objašnjavam i kako možete napraviti nekoliko različitih ikebana. Želim vam sretan put cvijeća!
Fotografije: Tatjana Radanović Felberg
