(Eros i smrt u romanima Carlosa Fuentesa)
Kod Fuentesa se, od knjige do knjige, osjeća ponekad sukob raznih ljubavi, romantizma libidalnog protiv romantizma sentimentalnog, pogotovo kako se prelomilo stoljeće na godini otprilike 1968. Njegovi junaci ponekad pate jer se ljubav više ne shvaća kao žestina, kao potvrđivanje života u smrti, što se najbolje vidi u romanu Diana ili boginja koja lovi sama, u kojem glavni junak, vjerujući u ljubav kao mučenje i nespokojstvo, dolazi u dodir sa junakinjom koja se uprkos strasti radije opredjeljuje za lakoću, za bliskost u raskidu, rasipanje tereta, za razbacivanje opsjednutosti i raspjevavanje zaokruženih slika u kojima zaljubljenik vidi samo predmet svog obožavanja.
Najpoznatiji istraživači ljubavi i seksa poslije nadrealista, izvrćući njihovu opsjednutost naizvrat, misle da je zlo najsnažniji modus u predstavljanju strasti. U tim tonovima Fuentes se u Smrti Artemija Cruza, jednom od svojih prvih romana, nadnosi nad slučaj glavnog junaka i njegove zakonite supruge Cataline, koja provede život mrzeći ga, s obzirom da su je udali za njega na silu, da je ubio njenog brata i da je primjerak meksičkog revolucionara koji su razvlastili njenu porodicu. Njen plan nakon udaje bio je da se preda tom čovjeku i da ga polako ubija gorčinom i prezirom koji će ga napokon otrovati.
Ipak, u njihovoj seksualnoj interakciji ne ide sve kako je zamislila, tako da se Catalina pita zašto ne može ostati po noći hladna kao što biva po danu. Ona, osim toga, neprestano razmišlja da li bi mogla osjetiti ikad išta u seksu osim tog melanža mučenja i strasti, te nasilne ljubavi, na koju se navukla sa svojim mužem, kao na voljenje na granici ubistva. Nakon tih burnih noći Artemio pokušava ujutro da je pridobije na svoju stranu, da objasne jedno drugom te noći pune strasti, čeznući da i nju savlada i potčini rušeći sve zakone sa zadovoljstvom i uživanjem (zbog čega mu je Revolucija bila privlačna), međutim, Catalina ostaje dosljedna distanci i gorčini, ona ni u jednom trenu ne posustaje, njena uzdržanost po danu osveta je za njena pokleknuća po noći, opredijeljena za cjeloživotni revanš zbog svih poniženja koje je njoj i porodici nanio taj njen suložnik.
Ne saznajući šta je korijen njihove noćne strasti, njih dvoje ostaju do kraja na toj vrteški mučenja i ljubavi, pripadanja i otuđenosti, na kojoj je seksualno zadovoljenje povezano sa jednim stalnim rastrojstvom, dok između bliskosti i neprijateljstva ima tako malo prostora, kao da je njihov erotizam trajno povezan sa uništenjem, koje će ih polako i privesti smrti (ta samrtna perspektiva Artemijeva godinama kasnije je i svijest iz koje je roman ispripovijedan). Bliskost strasti i smrti, zaljubljenosti i raspadanja, okuplja zbivanja i u noveli Aura koja je objavljena 1962. godine kao i Smrt Artemija Cruza. Tu će se jedna stara i jedna mlada žena, kao alter egoi, ujediniti da podčine svog obožavatelja i njegovu strast privedu thanatosu. I sam Fuentes, govoreći o motivaciji Aure, navodi da je impuls za pisanje ove novele našao slušajući jednom prilikom Mariju Callas, kada je u njenom pjevanju osjetio mladost i starost, život i smrt, isprepletene.
Otpočetka se glavnom junaku sve čini sudbinski, sve otkad se javi na oglas koji kao da je skrojen za njega, da radi u toj tajanstvenoj zgradi za gospođu Consuelo, udovicu francuskog generala Maksimilijana, sređujući njegove nedovršene rukopise na francuskom jeziku. U prvom bliskom susretu sa tom starom gospođom između njih će, kao duh, iskrsnuti djevojka bez ikakva šuma, koju će starica predstaviti kao svoju nećakinju i pratilju, Auru. To je početak hipnoze Felipea Montera, tog literate što vlada francuskim, kojemu će se već na tom prvom susretu učiniti da su Aurine
oči, koje otvara polagano kao da se pribojava bljeska u sobi, nalik moru u svom prelijevanju, stvaranju pjene, kao vraćanje zelenoj mirnoći.Nemajući hrabrosti za vrijeme boravka u toj kući nijednom reći gospođi da Auru želi odvesti sa sobom, on će na kraju novele završiti u Aurinoj sobi, i dalje hipnotiziran, leći pokraj nje i milovati joj kosu, a onda će se u hipu presenetiti i ugledati kraj sebe, da ljubi golo tijelo stare gospođe Consuelo, njeno slomljeno lice, prekriveno ljuskama, blijedo, suho, naborano kao skuhana šljiva, odmičući se od tih bezmesnih usana što ih je ljubio, od tog zubnog mesa bez zuba. U mnogostrukosti i nerješivosti stvarnosti Fuentes još jednom propituje tu kopču seksa i rastrojstva, kao da se u putenosti i uživanju bezuvjetno uvijek krije termit rasapa, kao da su mladost i starost isprepletene. U Auri se izgleda varira i ona krilatica najpoznatijih literatora erosa, koja kaže da se sa smrću najbolje srađa kad je dovedena u vezu sa nekom bludnom misli.
Glavni junak u Diani ili boginji koja lovi sama, pripovjedajući, ljubavnoj peripetiji otpočetka daje tragičan ton, kao da je ta njegova afera sa mladom holivudskom glumicom u svakom momentu bila ta koja će završiti nakon tačno jedan mjesec, tri sedmice i četiri dana. Stvari su dodatno dobile na težini zbog autofikcionalne uvjerljivosti, na koju je Fuentes svjesno igrao, budući da je roman umnogome recipiran kao autobiografska ispovijest o njegovoj aferi sa glumicom Jean Seberg, koju je meksički pisac upoznao također 1968., kao u romanu, kada je imao četrdeset godina. Ta će glumica, baš kao glavna junakinja Diana, na kraju završiti samoubistvom, a u tome će imati i svoj udio FBI koji ju je u javnosti godinama sustavno klevetao zbog njene povezanosti sa Crnim panterama.
Varirajući erotske momente, Fuentes, po prvi put, opsesivnog glavnog junaka, koji mučenje u seksu i ljubavi vidi kao jedini put koji vodi ka istini, suočava sa jednim lakim senzibilitetom, Dianinim, revolucionarnim, koji u upoznavanju novih partnera vidi tek nepregledne mogućnosti za stalno rađanje nove naklonosti. Rasipajući u prah njegovu viziju o ljubavnoj predodređenosti, od bešike do motike, Diana se otpočetka postavlja kao da ljubavnici uvijek imaju više izgleda da ostanu razdvojeni, nego da uživaju u prisnoj kontemplaciji zanesenog kontinuiteta, odnoseći se prema tome kao najnormalnijoj ovozemaljskoj stvari. Dok pisac vidi seks kao grandioznu pobunu protiv kosmosa i Boga, osjećajući ga bliskim zločinu i imaginaciji Zla, Diana tu visoku temperaturu osjeća samo kao Ljubav koja je kriva za seksualnu represiju, rastapajući je ovog puta još jednom u bezazlenosti, navlačeći tog pobunjenika iz noći u noć na vaginalne kreme s okusom voća, za koje dotad nije ni znao da postoje, tako da će otkrivati okuse jagode, ananasa, naranče, kao u sladoledima koje je kao dječak volio kušati u gradskoj poslastičarnici La Salamanka.
Glavni junak, kao neurotik, ne može da podnese tu lakoću davanja, sve vrijeme pokušava tu vezu privesti grčevitosti i borbi, toliko da – kad već ne uspijeva u stvarnosti – nalazi opsesiju u Dianinoj prošlosti, otkriva njene prošle ljubavnike i takmiči se noćima sa svim muškarcima s kojima je dotad bila, vodeći ljubav sada s njom u ime svih njih koji i sada plaze njenom kožom, pokušavajući načiniti susret njih dvoje toržestvenim i sudbinskim. U tim povišenim trenucima Diana često djeluje ludično, odjednom počinje glumiti djevojčicu koja prvi put otkriva užitak, odlazi crnačkim akcentom pričati na telefon sa svojim ljubavnikom iz Crnih pantera, vraćajući se onda u postelju da demonstrira svoje beskrajno umijeće iskusnih ljubavnica, koje našeg junaka sluđuje, da ugodi korijenu njegova uda pogađajući tačno svaki put, kao anatomka, osjetljivi čvor nerava ispod testisa ili dopuštajući svome zaljubljeniku da jezikom iza malja dugo otkriva njen klitoris od čiste žive i skrivenu raskoš ložesne.
U perspektivi Dianinoj Fuentes oživljuje govor seksualnog oslobođenja koji u opsjednutosti jedninom kod meksičkog literate vidi nešto zastarjelo, prevaziđeno, neprikladno novoj stvarnosti u stalnom pokretu. Glavni junak će ubrzo otkriti da je Diana muza šezdesetosmaškog pokreta, Sveta Ivana liberalnih ideala, predana plemenitim i dobrotvornim ciljevima, njeno ime se nalazilo na svim pokretima protiv rasizma, za građanska prava, protiv OAS-a i fašističkih generala u Alžiru, za zaštitu životinja, budući prošla kroz francuski revolucionarni sentimentalizam oko 1968. Ipak, Diana će literatu, njegovu otvorenost i liberalnost, staviti na najveću kušnju posvetivši ga nehotice jednu večer u svoju vezu sa crncem, Crnom panterom, što će njega, međutim, tek inspirirati da osjeti po prvi put nju kao nešto strano, konačno ga navevši da pomisli da je njihova ljubav prolazna, kao sve drugo, da tu nema ništa sudbinski, ali nakon rastanka će se i u tom smjeru nekoliko puta predomisliti.
Revolucionarno inspirisana Diana neprestano spočitava glavnom junaku što ne djeluje, nego samo piše. Haos nove stvarnosti nakon 1968., koja se zahuktavala sve od 1914., razbijanje hipnoze i svih zaokruženih slika, na njega djeluje jednom iscrpljenošću, raskidanošću, dezorijentacijom, ostavljajući ga u neprestanoj konfuziji, kao što mrzi svoju ljubavnicu koja je raskinula ljubavni savez, istovremeno žudeći za njom jer je vjerolomstvo ujedno i dokaz njene strasti. Dok sva ta proturječja njega paraliziraju, na Dianinu percepciju na duže staze će djelovati sluđujuće, rasipajući je u vrtoglavici, tako da se kasnije ukazuje gola i dezorijentirana po aerodromima, seli se u Pariz i živi s novim odabranikom, svaku večer
odlazi po klubovima tražiti nove ljubavnike, najčešće hipike produhovljene i privržene drogi kao i ona sama, tragajući za što jačim stimulansima stvarnosti, dok se u njoj stapa stotinu različitih svjetova, američka provincija na Srednjem zapadu, Holivud, intelektualni svijet u Parizu, pobuna šezdesetih, Crne pantere, meksički revolucionar i literat antropološki pesimist, na način da ničemu ne ostaje dužna ili nesposobna da sve razumije i osjeti, igrajući u svemu do posljednjeg daha. Ta mnogostrukost, kao da je bila i za nju previše od stvarnosti, i polako ju privodi emocionalnom fijasku, u rasipanje senzibiliteta koji kao da je htio osjećati svaki kamenčić prizora iz aviona koji se munjevito spuštao, dok prolijeću prizori. Čeznući i sama za bilo kakvim jedinstvom i spokojem, za usaglašenjem vrijednosti lične slobode i društvene pravde od 1968. naovamo, dok stvarnost biva oživljena izgradnjom narcizma i individualnog libertijanizma, diversifikovanjem životnih stilova, dok svi (pa i ona sama) istražuju samo sopstvo i seksualnost ili osvajaju umjetničku slobodu i razuzdanost, kao lajtmotive nove buržoaske kulture, Dianu mori što se stvari u tom haosu nikako ne uklapaju u korist harmonije o ovozemaljskoj pravdi koja treba nastati među ljudima.
Vrtoglava stvarnost, prebrza, kao da na kraju raskida i nju, otvorenu prema svim stranama slova, a Diana i tu svoju ljubav, kao privrženost svakom aspektu života, zagrijanu nepodnošljivom strašću za sve živo, na kraju, vidi samo do kraja riješenu u savezništvu sa smrću.
ilustracija: ALEJANDRA ACOSTA
