Čemu nas u digitalnoj eri ima za naučiti autor koji je jedan period svog života proveo živeći u drvenoj kolibi na obroncima šume, kojeg su kao inspiraciju navodili Gandi i Luter King, a koji se danas naziva i „svecem ekoloških pokreta“? I kako to da najveće lekcije koje crpimo iz njegovih radova danas, dok ispraćamo drugu deceniju 21. vijeka, nemaju isključivo veze sa zaštitom životne sredine i aktivizmom, već služe kao priručnik za vođenje dobrog života u cjelini? Najveći dio odgovora na navedena pitanja ne daju redovi iz Toroovih knjiga, već njegova zanimljiva biografija. Ovo je priča o (pro)nalaženju smisla, povezivanju sa svime što postoji kroz insistiranje na vremenu za sebe i svoje misli, na način koji je sve, sem staromodan, a inspirisan čovjekom čija su djela sve, samo ne prevaziđena.
Postoji jedan čovjek koji me prati. Stalno. Godinama. Počelo je naivno, tako što su njegovi citati, u objavama drugih ljudi, pronalazili put do mog digitalnog poštanskog sandučeta ili naslovnih stranica društvenih mreža. Ti su mi se redovi veoma dopali, pa mu ime lako upamtih. Onda sam, volontirajući na različitim ekološkim projektima, od ljudi koji su već decenijama u ovoj oblasti kao preporuku za obavezno štivo dobijala knjigu „Valden, ili život u šumi“.
Konačno mi je, na master studijama, njen autor mahnuo sa stranica o istorijatu razvoja ekološke misli, na kojima je bio neizostavan u redovima o 19. vijeku, tik uz svog prijatelja i mentora, Ralfa Valdo Emersona. I umijem ja da shvatim poentu: stadoh da planiram tekst o njemu prije više od godinu dana. Ali, jok. Nije išlo. Iako je potreba bila tu, pravo vrijeme nije. Tako bi sve do sada, i to iz razloga naizgled sa njime nepovezanih. Ovo je oda Henri Dejvidu Torou, američkom piscu, filozofu, političkom teoretičaru, istraživaču i prirodnjaku koji je bio nešto što bismo danas nazvali pravim ekologom prije nego je to zvanje postojalo.
Dejvid Henri Toro rođen je 12. jula 1817. godine u Konkordu, u Masačusetsu. Bio je dijete koje je voljelo da se drži po strani ili u potpunosti izbjegne situacije u kojima su prisutne veće grupe ljudi, ali je zato znao svaku pticu, biljku, kamen i voćku u svom okruženju. Studirao je na Harvardu, i već tada uočavamo da iskazuje javno neodobravanje propisa koji za njega nemaju smisla, time što je odbio da plati taksu od pet američkih dolara (danas približno 125$) za diplomu koja ne služi kao nikakvo akademsko mjerilo znanja, već ju je Harvard dodjeljivao studentima koji su živi tri godine nakon diplomiranja. Po završetku studija vraća se u rodni Konkord i počinje da predaje u javnoj gimnaziji, koju je i sam pohađao kao dijete. Međutim, njegov rad je trajao samo dvije sedmice, jer nije želio da bude dio sistema u kojima se đaci fizički kažnjavaju ukoliko kažu ili urade nešto što uprava smatra pogrešnim. Nakon što je uprava na njega izvršila pritisak da fizički kazni nekolicinu nemirne djece u svom razredu, istog dana kada je to učinio podnosi ostavku i odlazi. Tih godina počinje sebe da oslovljava Henri Dejvidom, što je činio do kraja života, iako nikada pravno nije promijenio svoje ime. Sa bratom Džonom 1838. godine otvara gimnaziju u Konkordu, školu koja je funkcionisala po principima koji su smatrani liberalnim za to vrijeme, pa su đaci u okviru nastave imali prilike da posjećuju parkove i lokalna preduzeća. Kada se 1842. godine Džon razbolio od tetanusa, od kojeg je kasnije i preminuo, škola se zatvara i Henri se okreće privatnom tutorskom radu u porodici čovjeka koji će biti ključan za njegovu karijeru – Ralfa Valdo Emersona. Emersona je upoznao u Konkordu nakon diplomiranja. Četrnaest godina stariji filozof koji je sinonim za američki transcedentalistički pokret 19. vijeka zaštitnički se postavio prema Torou. Upoznao ga je sa vodećim transcedentalističkim autorima tog perioda i motivisao ga da i sam počne da se bavi pisanjem. Na Emersonov nagovor, Toro počinje da vodi dnevnik i svoje tekstove objavljuje u časopisu „Brojčanik“ (engl. „the Dial“), čija je glavna urednica bila novinarka Margaret Fuler, koju takođe vezujemo za pokret transcedentalista.
U periodu do 1845. godine bavio se raznorodnim zanimanjima: bio je tutor djeci Ralfa Valdo Emersona i njegovog brata Vilijema, ali i njihov kućepazitelj i baštovan; pisao je za različite publikacije i pomagao u porodičnoj fabrici za proizvodnju olovaka, što je nastavio da čini uporedo s pisanjem veći dio svog života. Polovinom šeste decenije 19. vijeka donosi odluku po kojoj će ga pamtiti sve generacije do sada: vođen željom da pojednostavi svoj život i podrobnije se posveti pisanju, povlači se na imanje koje mu je ustupio Emerson, gdje gradi drvenu brvnaru i 4. jula 1845. započinje eksperiment življenja na obroncima šume, nadomak jezera Valden, koji je trajao dvije godine, dva mjeseca i dva dana. Hronika o tom periodu biće kasnije od njegova dva najpoznatija djela, koje će objaviti tek 1954.
Prvo djelo nastaje za vrijeme boravka u brvnari, i možda iznenađuje što, u skladu s tim, tematski nema veze s prirodom. Naime, jula 1846. odbio je da plati šest godina zakašnjelog poreza lokalnom poreskom službeniku, jer nije želio da daje novac vlasti koja je zagovarala robovlasnički sistem i pokrenula rat s Meksikom (1846 -1848.). Za kaznu je poslat u zatvor, u kojem je proveo samo jednu noć, i, na sopstveno negodovanje, bio oslobođen sjutradan, kada je neko njemu blizak platio zaostali porez u njegovo ime (uprkos njegovom protivljenju). Ipak, cijelo iskustvo temeljno je uticalo na njega kao autora i građanskog aktivistu. Poznat je njegov komentar da je pod vlašću koja bilo koga nepravedno zatvara, pravo mjesto za pravičnog čovjeka takođe zatvor. Predavanja koja je na ovu temu održao s početka 1848. na Liceju u Konkordu kasnije je sintetisao u esej po imenu „Građanska neposlušnost“. Opisujući svoje iskustvo sa poreskim činovnicima, Toro između filozofije i svakodnevne prakse stavlja znak jednakosti. „Nije poželjno njegovati poštovanje zakona koliko ispravnosti. Jedina obaveza koju imam pravo da preuzmem na sebe jeste ta da u svakom trenutku radim ono što smatram ispravnim.“ Jedino pitanje postaje šta držite za važno?
U svojim radovima Toro će se u više navrata pozabaviti robovlasničkim sistemom u Americi i životima ljudi koji su se borili za njegovo iskorjenjavanje. On nije anarhista, već pojedinac koji insistira na pravičnoj vlasti, koju ne smijemo prihvatiti tek tako, samo jer ju je odabrala prosta većina, već njene odluke usmjeravati i osporavati kad god se javi potreba za time – pa makar mi pripadali onom dijelu biračkog tijela koje je podržalo ljude na vodećim pozicijama. Ovakvim viđenjem odnosa pojedinca i vlasti, kao i oštrim suprotstavljanjem svim vidovima tlačenja čovjekovog, Toroovo nasljeđe nastavlja da inspiriše borce za ljudska prava kakvi su bili Mahatma Gandi i Martin Luter King, ali i umjetnike poput Tolstoja, Prusta, Hemingveja i Šoa. Ipak, najveći dio njegovog opusa opisuje prirodu i njegova neposredna iskustva u njoj. Toro piše onako kako živi – usporeno, samosvjesno, posvećujući potpunu pažnju svakom trenutku. Svijet oko nas, opisan njegovim perom, praktično iskače iz knjige pravo u krilo čitaoca; ima boju, miris i ukus, pa se pod prstima osjeća mnogo više od pukog štamparskog papira. Govoreći o „Valdenu“, pjesnik Robert Frost ocjenjuje da jednim djelom Toro nadilazi sve što je do tada postojalo u Americi.
• „Valden“ kao kompas
„Krajem marta 1845, Henri Dejvid Toro pozajmio je sjekiru i ušetao u šumu u blizini jezera Valden. Obarao je mlada stabla borovog drveta, koja je istesao u stubove (…) Toro nije žurio u svojim aktivnostima. Svakog dana je sa sobom nosio ručak koji se sastojao od hljeba i putera, umotanog u novine, a nakon objeda on bi čitao njegov omot.“ Ovako autor Kal Njuport uvodi čitaoce u poglavlje svoje knjige „Digitalni minimalizam“ koje opisuje prirodnjakov život tokom dvogodišnjeg eksperimenta.
„Valden“ je koliko memoar, toliko i priručnik za nešto što bi se danas nazivalo minimalističkim i samosvjesnim životom. Izuzetna sposobnost Toroovih riječi da obične procese izdigne na nivo magičnog danas ovo djelo čini nezaobilaznim štivom u američkim školama jednako kao i u kućnim bibliotekama svakog pojedinca zasićenog konzumerizmom, kome su zaštita prirode i jednostavan život bliski srcu. Značaj ovog djela za savremenog čovjeka je višeslojan:
• Poetičan eksperiment u samosvjesnom življenju.
„Otišao sam u šumu jer sam želio da živim svrsishodno, da se susretnem samo sa osnovnim činjenicama u životu, i vidim da li mogu da naučim ono što me one imaju za naučiti, a ne da kada mi dođe vrijeme da umrem, otkrijem da nisam ni živio. Nisam želio da živim nešto što nije život, življeti je tako važno; niti sam želio da praktikujem povlačenje, osim ako nije bilo zaista neophodno. Želio sam da živim duboko i isisam svu koštanu srž života, da živim tako otporno i spartanski, kao da ću poraziti sve što nije bio život, (…), da satjeram život u ćošak i svedem ga na njegove nasvrsishodnostjniže uslove…“
Ključan pojam za Toroov način života je smisao, i to onaj koji se spoznaje iskustvom, uz vječito preispitivanje svakog postupka, svake odluke. Uz kultivisanje ljubavi i poštovanja prema svemu što postoji. I življenja isključivo u ovdje i sada.
• Minimalizam i prezir prema konstantnoj potrošnji i stvaranju otpada.
Čuveno je Toroovo geslo: „Pojednostavi, pojednostavi, pojednostavi“. Za njega je čovjekovo bogatstvo bilo proporcionalno broju stvari koje je u mogućnosti da ostavi na miru. Toroovo viđenje jednostavnosti izuzetno je opširno: obuhvata kako život u malenoj kolibi sa osnovnim namještajem i prehranu jednostavnim, pretežno vegetarijanskim jelima, tako i uprošćen odnos prema obavezama, prevashodno prema poslu. Na filozofiju življenja koja posmatra stvari površno gleda s prekorom, jednako kao i na farmera Flinta sa kojim se susreo tokom života u kolibi, kojeg opisuje kao čovjeka fasciniranog odsjajem kovanice američkog dolara.
• Slava prirode i zaštite svega u njoj.
„Hvala Bogu što ljudi ne mogu da lete i zagađuju nebo kao i zemlju“, piše autor koji je u Prirodi vidio svetost koja „posramljuje naše religije“. Toro je vjerovao u intrinsičnu vrijednost svega što postoji. „Ono što nazivamo „Divljinom“ je civilizacija za sebe. (…) u Divljini je očuvanje Svijeta.“ Ovo je pisao čovjek koji je šume smatrao cijelim gradovima.
• Nova ekonomija.
Možda iznenađuje podatak da je prvo poglavlje „Valdena“ naslovljeno „Ekonomija“; puno je računica i Toroovih izvještaja o troškovima života na granici između Divljine i Civilizacije, koje se zapravo lijepo nadovezuju na njegovu privrženost jednostavnosti. U „Valdenu“ Toro nudi sopstveno viđenje praktičnog i dobrog pristupa poslu, koji je ujedno nastojao da ublaži posljedice industrijalizacije, koja je kosila sve pred sobom. Pri razmišljanju o poslu, pitanje koje postavlja sebi je koliko vremena treba žrtvovati da bi se njegov skroman životni stil održao? Pažljivom računicom došao je do magične brojke: jedan dan rada nedjeljno za podmirivanje svih njegovih potreba. „Cijena predmeta je količina nečeg što ću nazvati životom, što treba razmijeniti za njega, odmah ili na duže staze.“ Dakle, ovo je radikalan zaokret u odnosu na teorije koje se fokusiraju na visinu primanja; njegova mjerna jedinica je vrijeme. On žali farmere u svom komšiluku koji su naslijedili ogromna imanja i alate od svojih predaka, jer vjeruje da im robuju, beskrajno radeći na njima. Najčešće je jedina prednost koju oni imaju, zahvaljujući svojim većim prihodima, ljepše opremljeno domaćinstvo. Ovako posmatrano, postaje besmisleno raditi puno za predmete koji nam nisu neophodni, jer vrijeme – jedini resurs koji jednom kad izgubimo, nikad ne vraćamo – daje poslovnim kalkulacijama potpuno novu dimenziju.
• Zlatna sredina.
Toro nije „pobjegao“ u šumu, iako će mnogi uprošćeno svesti „Valden“ samo na knjigu o bijegu. Toro nije čovjek ekstrema. Za njega rješenje nije ni u apsolutnoj optimizaciji života „do u minut“ ni u dizanju ruku od svega. Ni u vječitoj okruženosti drugima ni u odlasku u samoću, bez osvrtanja. Najvažnije je ono što se najčešće pogrešno tumači: nije pitanje da li je izvodljivo da se svako, zarad dobrobiti planete, otme iz zajednice i povuče u život samotnjaka. Pitanje je kako integrisati ova dva. Toro jeste prezirao sredine u kojima su ljudi posvuda, ali je isto tako vjerovao da je za svakog predavača neophodnost da bude u blizini onih koji žele da uče od njega, kako bi uopšte bio u mogućnosti da im saopšti svoja znanja i najradije boravio na djelimično kultivisanom terenu. Zapravo, iako se stiče utisak da je autor dane provodio sam sa svojim mislima, njegove interakcije sa drugim ljudima nisu bile rijetkost: od brvnare do rodnog grada dijelila ga je šetnja od 30 minuta, pa su ga posjećivali porodica i prijatelji, kao i on njih. Najbolje od oba svijeta.
• Razvijanje samodovoljnosti.
Koliba koju je sam izgradio i opremio. Odnos između rada i slobodnog vremena koji je sam utvrdio. Toro je vjerovao da čovjek može – i idealno – opstaje uz interakcije sa drugim ljudima koje su sve sem obilne. Zato je „Valden“ danas duhovni vodič brojnim osobama koje su se odlučile za život van mreže, u kućicama koje sami podižu i uz energiju i hranu koje sami proizvode.
• Eksperimentisanje.
Konačno, sve je ovo bila jedna velika igra igre radi, stvaranja radi. Nesporno je da se tokom čitanja nameće pitanje: a kakav to izazov svako od nas može sebi da postavi, vođen željom da stvori prostor za stvaralaštvo, razumijevanje i davanje prostora svojim mislima? (o ovom poslednjem će biti više riječi na kraju teksta)
„Valden“ nije samo knjiga, to je i poziv otvoren za tumačenje. Mnogima je poslužio kao motiv da se udalje od tada brzog industrijskog, a danas još bržeg digitalnog života; većini kao podsjetnik da u svakodnevnom nađu magično. U jednom dijelu knjige, Toro opisuje ulazak zmije u jezero i njeno leškarenje na dnu velike stajaće vode, koje je posmatrao više od četvrt časa, bez impulsa da radi išta drugo! Njegove bilješke o smjeni godišnjih doba čitaocu ulivaju vjeru u Proces koji ne mora da razumije, ali uviđa da ga je dio, jer sve teče i mijenja se u skladu sa sopstvenim obrascem. U posljednjoj deceniji svog života njegovi radovi odražavali su inspirisanost djelima Čarlsa Darvina i izučavanjem istorije prirode. U istom onom dnevniku koji je počeo da vodi na Emersonov nagovor sada detaljno bilježi promjene u svom rodnom ekosistemu, od ponašanja ptica pri smjeni godišnjih doba, preko fluktuacija u dubini jezera Valden kroz vrijeme, do procesa regeneracije šumskih predjela nakon požara. U „Divljim jabukama“, on oplakuje nestanak jedne vrste sa njenog podneblja; u „Sukcesiji drveća“ analizira načine na koje vjetrovi i životinje nose sjeme daleko, daleko od matičnog stabla, i time obnavljaju šumske ekosisteme, odajući počast vjevericama na velikoj usluzi koju čine na velikom „tržištu Univerzuma“. Iz ovoga se vidi da Toro, iako više okrenut biologiji, zadržava onu duhovnu notu u svom viđenju Prirode.
Jedne olujne večeri, 1860. godine, odlazi u šumu uprkos kiši, kako bi brojao prstenove na panjevima. Zbog toga obolijeva od bronhitisa, i njegovo se zdravlje iz dana u dan pogoršavalo. Svoju bolest je prihvatio mirno, svjestan toga da mu se bliži kraj, i pisao je sve dok nije postao preslab za to. Preminuo je 6. maja 1862, sa samo 44 godine života. Kada ga je, nekoliko dana prije smrti, prijatelj upitao ima li predstave o tome šta dolazi nakon života, Henri je odgovorio: „Idem svijet po svijet.“ (engl. „One world at a time.“). Njegove posljednje riječi bile su: „Sada slijedi dobra plovidba“, nakon čega je promrmljao „Los“ i „Indijanac“, dva termina čije značenje teoretičari još uvijek pokušavaju da dešifruju.
• Neočekivano mjesto Toroa u 21. vijeku.
Dio sage o Henri Dejvid Torou željela sam da posvetim nečemu što je od koristi svima, bez obzira na to da li ih zanimaju teme sa eko prefiksom ili ne. Ovo je prostor za taj dio. A ovaj, opet, daje prostor mislima. Dozvolom da se bude sam. Jer samo u samoći – a ne dajte se zavarati da je to isto što i usamljenost! – možemo sebi naći koordinate.
Naučiti da uopšte dajemo prostor svemu onome što spada u „Ja“. I vrijeme, da, sve vrijeme svijeta; dovoljno za prigrliti sporo u eri u kojoj je peta brzina jedina prihvatljiva. Vidjeti, za promjenu, kako je to biti kornjača u trci sa zecom, a ne zec u trci s životom. Jer, Toro piše o građanskoj (ne) poslušnosti, o smislu koji je inherentno prisutan u svemu što postoji, o biljkama koje voli i godišnjim dobima koja se smjenjuju svojim tempom…Ali kako znati sopstveni pravi tempo, odluku, naredni potez, ako spoljna buka zaglušuje sve iznutra?
U okviru odgovaranja na ovo pitanje želim da vam predstavim „Digitalni minimalizam – birati fokusiran život u bučnom svijetu“, knjigu Kala Njuporta, profesora računarskih nauka na Univerzitetu u Džordžtaunu. Njuport nudi novi način da se Toroovo nasljeđe tumači u skladu s jednim od dominantnih problema pojedinaca na pragu treće decenije 21. vijeka: upotrebom tehnoloških novina koja se otela kontroli onog ko ih koristi. Njuport, koji sam nije prisutan ni na jednoj društvenoj mreži, ne vidi problem u samom postojanju društvenih mreža, video igara i kablovske televizije, već u tome što individua najčešće gubi autonomiju nad načinom na koji ih koristi i količinom vremena koje na njih utroši. Petominutna pauza u pisanju poslovnog izvještaja pretvori se u 40 minuta besciljnog i polusvjesnog listanja najnovijih Instagram objava. „Samo jedna epizoda prije nego počnem da učim“ postaje maratonski podvig u kojem vi gutate sezonu za sezonom, a one, zauzvrat, vaše vrijeme i prilike u kojima ste mogli da završite obaveze ili se makar pošteno naspavate.
I kakve sad veze ima prirodnjak iz 19. vijeka sa Netfliksom, Tviter trendovima i brojanjem lajkova?
Toroova često citirana opaska da „većina ljudi živi svoje živote u tihom očajavanju“ djeluje jednako primjerena današnjici koliko i vremenu kad je pisana. Nove tehnologije suptilno i nečujno crpe značaj i težinu iz naših interakcija sa drugima, pa nije neuobičajeno da razgovor sa prijateljima ili porodični ručak više puta ometu alarmi kojima nam telefon signalizuje da se nešto dešava u našim digitalnim univerzumima ili trenutni sadržaj na malim ekranima. Nije rijetkost i da zvono ne stigne da se oglasi, jer je telefon već u rukama, u javnom prevozu, toaletu, ili čak dok sagovornik (ne)strpljivo čeka da podignemo glavu i nastavimo s razgovorom. Njuport piše da postoji ozbiljna bojazan da nas naša potreba za društvenim odobravanjem, koja se danas ogleda u tome da svoj uspjeh mjerimo brojem pratilaca, lajkova ili komentara, pretvori u vječito anksiozna bića, koja se srame svega u njihovim životima što nije po mjeri Interneta, doživotno iscrpljeni od same pomisli da svi drugi svoj život bolje vode od nas samih.
Kao izlaz iz vrtloga šljaštećih sadržaja Njuport predstavlja digitalni minimalizam, „filozofiju upotrebe tehnologije prema kojoj svoje vrijeme provedeno onlajn koncentrišete na mali broj pažljivo odabranih i optimizovanih aktivnosti koje snažno podržavaju stvari koje su vam važne, i onda s radošću propuštate sve ostalo“. Dakle, birate najbolje iz dva svijeta, a sve u skladu s onim što ocijenite kao najbitnije… Zar vam ne zvuči poznato ovakav vid gledanja na stvari?
Njuportova tri principa digitalnog minimalizma su:
• Zatrpanost nas košta;
• Optimizacija onog što konzumiramo i načina na koji to činimo je važna;
• Usmjerena svijest o tome što se čini u datom trenu predstavlja izvor zadovoljstva.
U objašnjenju prvog postulata autor se u potpunosti oslanja na Toroovog „Valdena“ i u njemu izložene ekonomske računice, o kojima je bilo riječi ranije u tekstu. Ono što je ranije tumačeno kroz razmjenu utrošenog vremena i zarade kroz poslovne aktivnosti, sada je malo drugačijih parametara: naše vrijeme stoji nasuprot onlajn aktivnostima. I, kao oni farmeri koji vječito rade u ogromnim poljima, tako mi danas upravljamo svojim onlajn prisustvom na brojnim platformama. Kumulativni efekat je isti: hronična iscrpljenost, samo na različite načine. Ovako postavljene, sitne „prednosti“ koje upotreba određenog digitalnog servisa obećava (opuštanje, povezanost…) često nisu dovoljno važne da bi opravdale njegovu upotrebu uz niz drugih onlajn usluga. Kako piše Njuport, Toro nas navodi da uvidimo opasnost zatrpanosti, te da minute svog života tretiramo kao „konkretne i vrijedne supstance“. Sama činjenica da ste probirljivi po pitanju konzumacije digitalnih sadržaja postaje izvor zadovoljstva. Toro je takođe jedna od inspirativnih ličnosti vezana za načelo kultivisanja samoće (engl. soltitude), koje Njuport navodi kao jedan od najvažnijih elemenata koji prožima principe digitalnog minimalizma. Autor vjeruje da je danas u potpunosti moguće izbjeći vrijeme provedeno isključivo u društvu sopstvenih misli, van tuđih uticaja, zahvaljujući modernoj tehnologiji. Toro se pribojavao situacija u kojima će ljudi izbjegavati takva stanja. Njegov život nadomak jezera Valden najbolje pokazuje da točak kvalitetnog življenja grade vrijeme provedeno u samoći jednako kao i vrijeme u društvu, i da se samo uz oba pomalja iz mrtve tačke. To danas podrazumijeva lavovski poduhvat suočavanja sa strahom od toga da se ostane sam sa sobom, od toga da se nešto ne propusti (ovo je, čak, prihvaćeno i morbidno ohrabrivano onlajn kroz hešteg #FOMO – Fear of missing out). Istovremeno, treba se suočiti sa uvjerenjem da je pogrešno ako nam stvari klize kroz prste time što ne ulazimo na određenu aplikaciju ili gledamo neki sadržaj. Ako je korist od izbjegavanja veća od one koju donosi korištenje, onda je računica uvijek jednostavna.
Na kraju, ostaje mi potvrđeno uvjerenje da veliki autori, koji se bave velikim životnim pitanjima, uvijek ostave odškrinuta vrata za nove interpretacije svojih djela. Da li je to slučajno il’ namjerno, nek svako rasudi za sebe tokom čitanja. Držim ga za neophodno. Uvijek postoji makar mrvica prostora za tumačenje u novom dobu, od strane novih ljudi, sa novim problemima, koja se nekako tiču vječitih pitanja na koja tražimo odgovore. Vjerujem da će i Toro naći mjesto u tim novim svjetovima, jednako kao što je i u ovom današnjem, za njega tada nepojmljivom, svijetu Tindera, Google mapa i Ubera.Ako nas Toro nečemu uči, a to je da oslanjanjem na sopstveni unutrašnji kompas nećemo imati problema kad osvane to novo jutro sjutrašnjice. Na kraju krajeva, sve u Prirodi je povezano; energija protiče, materija kruži iz oblika u oblik. Danas, skoro 202 godine nakon Toroovog rođenja, srećni smo jer svedočimo procesu u kojem se ustaljuje nešto što je prirodnjak romantičarskog pera već znao: da smo i mi dio Prirode. Ona je mjera – i ogledalo – čovjekove potrage za srećom i smislom. Činjenica da je u ovako alarmantnom stanju samo potvrđuje da je jedino što smo dosad uspjeli u široj mjeri samozavaravanje. Da, pogubili smo se. Ali i sam Toro kaže: „Sve dok ne budemo izgubljeni, drugim riječima, dok ne izgubimo svijet, nećemo početi da pronalazimo sebe, i uviđamo naše mjesto i beskonačnu širinu naših međusobnih odnosa“. Za njega ne postoji mudrost koja nije primjenjena na život. Zato rješenje jeste u življenju u skladu s naučenim. Bez izgovora. Prihvatanjem toga da smo dio Života, a ne njegov nadzornik i poslodavac. Dio Procesa. Vjerovanjem u, za mene, jedno od njegovih najljepših opažanja: da je raj ono što nam radoznalo golica tabane jednako koliko i ono što vidimo kad god pogledamo ka nebu. Jednom kad to naučimo, oba će nas jednako ostavljati u stanju vječite opijenosti. I ne brinite o propuštanju malih stvari! Toliko je divnih sadržaja kojima možete da ispunite dane. Znaćete tačno i koji su pravi za vas, čim glavi date dovoljno prostora da diše. Dok je niko ne gleda. Dok ona nikog ne gleda. Samotno. Ali ne i usamljeno. Kao kakav Toro novog doba.
