Bilo da crta stripiće u kojima je glavna junakinja, crtice iz života običnog čoveka ili kompleksne murale, ilustracije u knjigama i animirane dokumentarce sa snažnim porukama, Hana Tintor „priča“ univerzalne priče uz koje se smejemo, preispitujemo i lutamo vlastitom podsvešću uživajući u jednostavnosti njenog umetničkog izraza. Ova mlada zagrebačka ilustratorka i dizajnerka iza sebe ima niz kreativnih projekata, interesantnih saradnji i stranica beležnica iscrtanih najrazličitijim stvarnim i nestvarnim događajima. Upoznajte Hanu, zabavnu i kreativnu umetnicu koja nas svojim radom iz dana u dan podseća na lepotu dokolice, malih životnih radosti i nesputane maštovitosti.
Sećaš li se trenutka kada si počela da se svesno izražavaš kroz crtež i ilustraciju?
Iskreno, ne sjećam se određenog trenutka, ali pamtim da sam crtala još u vrtiću i da mi je to bila omiljena radnja od kad sam znala držati olovku. Zvuči kao klišej, ali istina je! Bila sam „živahno“ dijete pa kada bi me trebalo umiriti, samo bi pred mene stavili papir i bojice. To nesvjesno posezanje za crtanjem pratilo me kroz odrastanje, a rekla bih da je to postala svjesna radnja tek na fakultetu. Studirala sam dizajn na arhitekturi, ali sam u svakom projektu pokušavala provući crtež i nekako ga opravdati. Nakon što sam diplomirala, želja za učenjem o ilustraciji je postala još veća pa sam otišla studirati u Englesku. Tamo sam potpuno osvjestila zašto radim to što radim i zašto to (vjerojatno zauvijek) želim raditi.
Da li se nešto promenilo do danas?
Promijenilo se puno toga. Sve je počelo zbog igre i opuštanja, ali se razvilo u nešto promišljeno. Crtanje za mene i dalje često ima meditativan učinak, ali postaje mi puno važnije što ću reći nekim radom, na koji način i kako će to nešto utjecati na promatrača.
Detinjstvo si provela u lutkarskom pozorištu. Misliš li da te je ta činjenica ohrabrila da i kroz život nastaviš da maštaš i izražavaš se na kreativne načine?
Apsolutno. Od četvrte do dvanaeste godine života sam dva puta tjedno odlazila na lutkarstvo u atmosferu koja nije mjerljiva sa vrtićkom ili školskom. Tamo smo bili slobodni i jednaki i nije postojao pogrešan odgovor niti hijerarhija. Natalie Murat Dean, naša voditeljica, svakom je pristupala individualno i motivirala nas da radimo ono u čemu uživamo i u čemu smo dobri. Tamo sam se upoznala s tremom, nastupom, improvizacijom i mislim da su moji roditelji, uporno me upisujući iz godine u godinu, donijeli jednu od najboljih odluka i usmjerili me da budem tu gdje sam danas.
Kako je formalno obrazovanje, naročito godina provedena na Cambrige scool of art uticala na tvoj razvoj kao umetnika i uopšte odnos prema crtanju?
Na studiju dizajna u Zagrebu naučila sam misliti. I mislim da je važno to što ću i „običan“ crtež promisliti kao projekt koji je nekome/nečemu namijenjen. Godina u Cambridge-u za mene je bila najvažnija godina u dosadašnjem učenju. Prvo, novi grad i okruženje inspirirali su me do te mjere da nisam mogla prestati crtati. Proizvela sam planinu radova što mi je pomoglo da osvjestim gdje je prostor za razvoj, da vidim što to mom crtežu nedostaje. Isprobavala sam različite tehnike i tražila svoj osobni rječnik, da bih na kraju shvatila da nisam tip osobe i crtača koji se veže za jedan motiv/tehniku, već da stalno želim mijenjati pristup i način. Tamo sam naučila koliko je bitno izaći iz zone komfora jer je jedino tako moguće napredovati. U početku je napuštanje sigurne zone bilo malo zastrašujuće jer sam se bojala pogriješiti. A onda je došla i druga lekcija – greška ne postoji ako ju znaš objasniti, odnosno opravdati. Jer je zapravo bitan proces stvaranja, a ne krajnji ishod. Iskustvo me naučilo da slobodno stvaranje ima bolji rezultat, nego stvaranje fokusirano na krajnji produkt. Također, stvari ne nastaju sjedeći i misleći, već djelujući. Čim dobijem ideju, odmah ju pokušam materijalizirati, jer jedino isprobavanjem mogu vidjeti ima li nešto potencijala ili ne; i jedino stvarajući mogu dobiti nove ideje. Naučila sam i da se ne treba uspoređivati s drugima,
zabiti nos u Instagram i opterećivati se tuđim mišljenjem. Važno je naći razlog zašto ti radiš to što radiš i pitati se što s tim želiš postići.
Neću te pitati o inspiraciji niti očekivati da definišeš svoj stil, znam da to većinu umetnika nervira, više me interesuje šta te čini srećnom dok radiš na svojim mnogobrojnim projektima?
(smeh) E pa hvala ti što nećeš, „definiranje vlastitog stila“ nije nešto u što vjerujem. Mislim da je u mojoj profesiji najljepše dobiti slobodu. Kad te netko zaposli jer crtaš tako kako crtaš, jer ti posve vjeruje i ne daje ti nikakve smjernice. Veseli me i različitost zadataka i publike kojima su projekti namjenjeni, kao i medij kroz koji se izražavam. Veseli me što za svaki posao moram napraviti istraživanje o temi za koju radim i pronaći adekvatno rješenje. Često radim na različitim projektima istovremeno, što je dinamično i izazovno. U tim slučajevima trudim se razvijati različite koncepte kako projekti ne bi rezultirali presličnim ishodima, a istovremeno želim zadržati svoj vizualni glas. I jedan od najdražih djelova mog posla je što imam priliku raditi s različitim ljudima. Tako najviše naučim. Neke suradnje su vrlo lake i komunikacija je fluidna, dok druge zahtjevaju više razumijevanja i tolerancije. No upravo su te druge one koje me tjeraju da otkrijem neke nove djelove sebe.
Šta te ostavi bez reči i šta radiš kad ostaneš bez reči?
Ljudi koji me dobro poznaju bi sada vjerojatno odgovorili da sam vrlo rijetko bez riječi! (smeh)Teško je riječima opisati što te tjera da ih ne koristiš… Svi smo tijekom života razvili određene blokade i obrambene mehanizme koji nam ne dopuštaju do kraja osjetiti nešto što nije ugodno, a kamoli procesuirati. Mislim da su u mom slučaju to razočaranje i bol, neke situacije koje u meni naprave sudar previše emocija koje ne znam verbalizirati. Onda instinktivno crtam, uopće ne razmišljajući što je to i za koga i postoji li funkcija ili je li to dobar crtež ili nije. Onda crtam iskreno i intuitivno, iznutra, i sama ta radnja pomaže mi shvatiti kako se osjećam.
Kako nastaju „Umovine”, sitnice iz svakodnevice sa kojima se publika vrlo dobro povezala?
Umovine su crtarije popraćene tekstom koje nastaju već četiri ili pet godina i one su podsjetnik na ljepotu svakodnevnice. Sve oko mene mi je inspiracija, dijalog kojeg čujem u kafiću, šetnja s Lolom, izlazak s prijateljima, ručak s obitelji… u svemu je moguće pronaći trenutak koji je univerzalan. Na taj način sebi i drugima želim naglasiti važnost malih trenutaka. Nenamjerno, uzimamo ljude i situacije zdravo za gotovo jer smo navikli da su uvijek tu, da su stvari kakve jesu, bez razmišljanja da se bilo kojeg trenutka to može promijeniti. Umovinama zamrznem trenutke kojih se želim sjećati, kažem hvala dragim ljudima, banaliziram nešto što u tom trenutku mislim da je nerješivo, od drame napravim komediju i samu sebe podsjetim da ne postoje dosadni trenuci i da svijet nije crno bijel. Odnos teksta i slike je važan na tim crtežima. Pokušavam izbjeći opisivanje vizuala. Crtež sam za sebe ima jedno značenje (koje će svatko protumačiti na svoj način) dok je tekst (često doslovan), a njihovom kombinacijom želim stvoriti novo značenje i priču.
Ko su likovi koji pronalaze put do tvojih ilustracija?
Razni. Evo jučer su dvije gospođe s plaže vodile toliko simpatičan i karakterističan razgovor za zagrepčane na godišnjem pa sam ih odlučila nacrtati. Meni važni ljudi također imaju svoje mjesto, to su oni koji me mijenjaju i pomažu mi da rastem. I moja pasica Lola je jedan od glavnih likova. U zadnje vrijeme inspiraciju puno više crpim iz stvarnosti, a manje iz svog imaginarnog svijeta. Nekad sam puno maštala i zamišljala bradate, rogate divove kojima bih dala karakteristike ljudi koje poznajem i koji na mene ostavljaju određen dojam. I kad crtam nepoznate ljude, zamišljam čime se bave, tko su članovi njihovih obitelji, kako provode dan i na taj način im dajem karakter. Tako da, gotovo svaki crtež u sebi ima moj osobni pečat, ponekad potpuno slučajno.
Možeš li isključiti ono lično kada radiš, odnosno koliko Hane ima u svakom crtežu i projektu na kom radiš?
To je teško pitanje. Vjerujem da mogu, iako ne razmišljam o tome dok radim. Projekt za klijenta zahtjeva istraživanje i zadatak je važan, ali mi se čini da ishodu često dodam neki svoj stav, iskustvo ili emociju. U Cambridge-u je jedan profesor, ilustrator, rekao kako on namjerno uvijek unese nešto osobno u sve što ilustrira – omiljenu šalicu ili portret prijatelja ili stav o aktualnoj temi. Pitam se je li moguće odvojiti taj dio sebe kad je to na neki način ono što jesam i što živim. I pitam se kako oni koji me poznaju vide moj rad, a kako oni koji nemaju pojma tko sam? Mislim da je odgovor na tvoje pitanje: nemam tu namjeru, ali na kraju vidim da ne mogu potpuno pobjeći od sebe same.
Jedan od beskrajno simpatičnih projekata koje paralelno razvijaš su i stripići „Hana comic”. Za one koji se te sada susreću s tvojim radom, možeš li da otkriješ pozadinu iza tvojih stripića?
Kratki stripovi počeli su nastajati za vrijeme studiranja u UK, kad sam počela učiti o sekvencama. Koncept im je gotovo isti kao kod umovina, ali je u formi stripa. To su neke situacije koje proživljavam i za koje sam sigurna da se drugi mogu poistovjetiti. Razlika od umovina je što sam u tim stripovima ja glavni lik, crtam se kako se doživljavam, neopterećeno. Već sam spomenula kako volim dinamiku i mijenjanje medija, tako da mi je nekad lakše izraziti se jednim crtežom, a nekad sekvencom crteža. I ti stripovi su uvijek duhoviti, tu pustim funny Hanu da vodi priču, da ne razmišlja o crtežu – sve je surovo, iskreno i naprosto smiješno.
U poslednje vreme si počela de se aktivnije baviš animacijom. Koliko se proces stvaranja razlikuje i veruješ li da budućnost ilustracije leži tu?
Animacija je također svijet koji mi se otvorio u Cambridge-u. Oduvijek sam maštala da ću „raditi crtiće”, a onda su se stvari logično odvile u tom smjeru. Za vrijeme mojih maštarija o animaciji, nisam mogla niti zamisliti koliko je to dugotrajan, težak i zahtjevan posao. Zamisli da se nalaziš u viiiiisokom neboderu i zadatak je doći do njegovog vrha, ali ne možeš se popesti na idući kat dok ne rješiš sve zagonetke onog kata na kojem se nalaziš – e to je za mene animacija. Kada sam se vratila u Zagreb, postala sam dio tima Jadranske Animacije (Adriatic Animation), zahvaljujući Drašku Iveziću. Imam ogromnu čast i sreću raditi s Markom Dješkom na njegovom animiranom dokumentarcu All Those Sensations in my Belly i tek sada učim o procesu stvaranja animiranog filma. Za razliku od crteža ili slike, film kao da ima nekoliko različitih projekata, koje na kraju spajaš u cjelinu. Od ideje moraš stvoriti narativ koji funkcionira, pretvoriti ga u sliku (odnosno strip), dizajnirati vizuale za film i opravdati svaki, zatim izbaciti sav višak, a onda i animirati. Tijekom animiranja naravno pomisliš da pola toga ne funkcionira i mora se promijeniti, dolazi do zasićenja – to je teško kod onih projekata koji dugo, dugo traju. Zato je važno zadržati onaj početni žar i entuzijazam i odgovor na pitanje zašto radiš to što radiš. I okružiti se s ljudima koji će te podići kad potoneš. Što se tiče budućnosti ilustracije, za nju se bojim. Kao i knjigama, u „papirnatom svijetu“ će joj uvijek biti mjesto, ali u online svijetu će kratke animacije definitivno zamijeniti crtež, odnosno već su počele. Što god bilo korišteno – animacija ili ilustracija – bitno ju je znati opravdati: može li (statičan) crtež reći sve što je autor naumio ili ga je potrebno oživjeti i pokrenuti?
Nedavno si objavila da si završila proces rada na dokumentarnom ilustrovanom filmu o izazovima sa kojima se suočava jedna mlada transrodna žena u konzervativnom društvu. Možeš li da nam ispričaš malo više o ovom filmu?
Dakle, film je režirao Marko Dješka, izvrstan animator i strip crtač i divna osoba. I zapravo, nije se koncentrirao na Matijinu borbu u društvu kakvo je, već na njenu unutarnju borbu i odnose s muškarcima i samom sobom, koju je vodila još od djetinjstva. Matia odrasta u Zagrebu, vodi naizgled normalno djetinjstvo ne baš omiljenog dječaka u razredu, ali izvrsnog učenika, koji cijelo vrijeme osjeća da nešto nije u redu. I tako je do trenutka dok ne shvati da je zapravo žena zarobljena u muškom tijelu, što se dogodi nakon srednje škole. Zatim smo se fokusirali na njezine ljubavne odnose i iskustva. Moja uloga je dizajn filma i animacija. Kada sam počela raditi na dokumentarcu, Marko je već imao definiran narativ i poruku koju želi poslati publici. U Cambridge-u sam diplomirala s radom „Animated documentary“ tako da mi je bilo čudesno što su me pozvali da radim na filmu i da mogu primjeniti sve što sam naučila. Ali baš zato što mi je ovo prvi film i što su me odmah „bacili u vatru“, susrećem se s mnogim preprekama i blokadama. Dosadašnja suradnja s Markom pokazala mi je da se, usprkos našim različitostima, dobro nadopunjujemo i imamo tonu razumijevanja jedan za drugoga. Marko ima gomilu filmskog znanja, njegove oči gledaju kao kamera, a koliko je dobar animator ne moram ni naglašavati. U drugu ruku, moj nedostatak znanja u ovim područjima filmu daje spontanost, iskrenost, neopterećenost i senzibilnost. Tako i on i ja učimo i širimo vidike i granice vlastitog stvaranja.
Kako izgleda jedan tipičan dan u studiju sa momcima i džezvama kafe koje su sklone prevrtanju?
Od kada smo počeli animirati često radim od doma, brža sam i produktivnija. U studiu rješavamo probleme, planiramo što i kako dalje i iskomuniciramo ako nam nešto nije jasno. Sa mnom i Markom je u studiu i David Lovrić, no on obično dolazi tek kada ja odlazim (popodnevni sati). Divna je ta sloboda, jedino što je važno je da se posao napravi, a od kuda i u koje doba dana je sekundarno. Prvo bih u studio došla oko 9 ujutro, skuhala bih čaj ili kavu, pustila muziku, provjerila mail i plan za dan i krenula raditi. Nekad si malo i zaplešem i zapjevam da se razbudim. Marko dolazi nešto kasnije i odmah stavlja kavu koju u 9 od 10 pokušaja prekuha i razlije ju po cijelom elementu u kuhinji. I tako radni dan započinje sa smijehom. Oboje smo smotani, zaboravljamo ključeve ili prespavamo alarme, ali smo vrijedni i sve okrenemo na šalu pa je lakše. Zatim svatko stavlja svoje slušalice i radi što mora. Što znači da idućih nekoliko sati provedem slušajući neku BBC horor dramu i crtajući na tabletu.
Znam da je bilo davno, ali čačkajući malo po tvom portfoliju iskopala sam projekat „Mušice u glavi” posvećen čudnim, blesavim navikama koje svi imamo. Koji su bili tvoji favoriti među mušicama i planiraš li da nastaviš u nekom momentu sa ovakvim zabavnim projektima?
To je zbilja bilo davno, ali mi je i dalje jedan od dražih projekata. Super mušica je nastala na 3. godini Studija dizajna, kao samoinicirani projekt. Već sam ti rekla kako sam tijekom studiranja „gurala” crtež svugdje gdje se ukazala prilika i ovo je bio projekt tijekom kojeg sam se beskrajno zabavila. Stvorila sam taj svijet malih bića koji fizičkom karakteristikom podsjećaju na blesavu naviku. Omiljena mušica mi je bio i ostao Sramoguz – osoba koja ne može obavljati broj dva (iliti veliku nuždu) nigdje osim kod kuće! (smeh) Sad kada se sjetim stvaranja svega toga mi je baš smiješno, kako je uopće moguće da od takve gluposti napraviš projekt na faksu. Imam bilježnicu u koju zapisujem sve ideje koje mi kroz dan prođu kroz glavu. Negdje na početku bilježnice piše „razviti super mušicu”. Mislim da bi idući korak bila igra i figure od mušica, o čemu sam već razgovarala s nekim kolegama sa industrijskog smjera. No, o tom po tom! Da barem imam vremena i ruku da mogu realizirati baš sve što mi padne na pamet!
Prošle godine je objavljena knjiga Didine priče na kojoj si radila sa svojim dedom, Željkom Matagom. Reč je o pričama o dedinom odrastanju u Opuzenu nadomak Neretve koje si obogatila sa 16 predivnih ilustracija. Verujem da je ovo bio jedan od najličnijih projekata na kome si do sad radila. Interesuje me kako ste došli na ideju da zajedno radite na zbirci i šta ova knjiga za tebe privatno predstavlja?
Hvala ti. Da, ovo je za mene poseban projekt i suradnja i neponovljivo iskustvo. Moj dido je oduvijek pričao priče o djetinjstvu, prvo mami i uji, a onda i meni, mojoj sestrični i bratiću. Dido je umjetnička, mudra duša u obitelji. On je tih i ne govori puno, ali kada počne govoriti, mogli bi ga slušati zauvijek. Kada sam bila mala, vodio me u park gdje bi jeli mandarine i pričali priče, doma bi crtali, a prije spavanja čitali Hari Potera. Didu su mama i ujo, još u njihovom djetinjstvu, nagovarali da sve te priče smjesti na papir, a nagovarao i motivirao ga je i njegov brat, pjesnik Vojislav Mataga. Mislim da je didi već jako dugo u planu bilo napisati zbirku, ali kada je otišao u mirovinu je konačno pronašao vremena i mir. Rekao mi je što planira i uopće nismo morali razmišljati ili raspravljati o tome hoću li ju ilustrirati, to je naprosto bilo očito i prirodno. Proces je bio dug i trebalo mi je dugo da napravim nešto s čim sam (bila) zadovoljna, baš zato što sam htjela ispuniti očekivanja najvažnijih ljudi. Htjela sam ilustrirati priče onako kako sam ih sama zamišljala u djetinjstvu. Poigrala sam se s kolažem i to je zadovoljilo vlastite kriterije, a i didi se svidjelo. Priče su opisne i pune detalja pa su crteži prozračni i topli. Htjela sam da ilustracije budu spoj zrelosti i djetinjstva, sadašnjosti i tradicije, stvarnosti i snova. Osim što mislim da smo napravili divnu suradnju i što je dido napisao vrlo specifične, osobne, pitke i edukativne priče, ovo je mi vječna uspomena na jednu od najdražih osoba u životu i podsjetnik na sve što me naučio.
Kakav je osećaj kad vidiš kako tvoji crteži žive svoj život na zidovima prometnih ulica, u tuđim domovima, u knjigama, ambalažom za sendviče, sveskama, bocama pa i nečijem telu?
Odličan.
Često učestvuješ u društveno odgovornim i humanitarnim akcijama, a tvoje ime se nalazi i rame uz rame sa drugim talentovanim mladim ljudima iz celog regiona koji rade super kreativne i važne projekte udruženi. Postoji li neki aktuelan projekat na koji bi želela da nam skreneš pažnju?
Ovaj tjedan ću crtati u novom Art parku u Zagrebu koji se iz Tomićeve prebacio u park Ribnjak. Crtaju se i panele i zidovi, a prošlih godina su se paneli prodavali u humanitarne svrhe. Crtanja su već počela i uvijek mi imponira kada me zovu u takvu ekipu. Nedavno smo završili projekt, odnosno radionicu BRATOLJUB, koju je osmislila i organizirala Klara Šimunović – svatko od nas dobio je nepoznatu riječ koju je morao ilustrirati po vlastitom shvaćanju, a na kraju napisati pravo značenje riječi kraj ilustracije. Genijalan projekt, ideja i crtači. BRATOLJUB izložbu ćete moći pogledati u Uličnoj Galeriji u studenom! Uskoro počinje i street art festival na Bolu, Graffiti na Gradele, za koji ste sigurno čuli pa ne moram o njemu. 🙂 Jedna od umjetničkih inicijativa, za koju mislim da bi što više ljudi trebalo čuti, je BoliMe – podrška mentalnom zdravlju mladih. Pokušavaju potaknuti potreban dijalog o mentalnom stanju mladih danas, a uskoro otvaraju i Muzej Empatije. Moram priznati da sam se malo povukla iz svih tih događanja jer animacija zahtjeva samoću i disciplinu. Ali isto tako, ako je u pitanju humanitarka ili podrška kolegama/prijateljima, vremena ću uvijek pronaći.
Podeli s nama svoj recept za dobar i radostan dan?
-1 smješak za dobro jutro
-3 slinave, pseće puse (može i ljudske, ako nemate psa pri ruci)
-3 litre vode (ili više, ovisi kakvu smjesu volite)
-lonac prirode
-velika zdjela produktivnosti
-dvije šake sunca
-šalica smijeha
-šalica zagrljaja
-šalica joge (ili neke druge aktivnosti)
-dvije žlice glazbe po ukusu
Pomješajte sve sastojke. Zalijte pivom (ili dvije) po ukusu. Pivo možete zamijeniti i čašom finog vina. Pustite da se krčka, na ugodnoj vatri pozitivnog okruženja.
Kad smo već kod recepata, ne mogu da ne spomenem hranu koja je neretko deo tvojih ilustrovanih priča. Možeš li da nam našvrljaš svoj trenutno omiljeni guilty pleasure?
Na čemu trenutno radiš? Možemo li očekivati neku novu izložbu? Kad nam dolaziš u Beograd?
Radim na spomenutom animiranom dokumentarcu koji mi uzima puno vremena pa u zadnje vrijeme ne mogu primati previše freelance poslova. Paralelno zapisujem ideje i razvijam koncept za autorski film kojeg ću početi razvijati krajem ove ili početkom iduće godine. Radim ilustracije za Zdravo i fino kuharicu, koja je dio projekta Društva Naša Djeca Zabok kojim se djeca educiraju o pravilnoj i modernoj prehrani. S prijateljem i produkt dizajnerom Janom Marinom radim na dizajnu igre koju su osmislila djeca dječjeg vijeća Velike Gorice. (Djeca su mi inače omiljeni klijenti). U devetom mjesecu me čeka izrada vizuala za Dane Europske Baštine (VG) i radionica crtanja murala na istoj manifestaciji. Dinamično je i veselo, kao i uvijek! Za izložbu ti ništa ne želim reći jer je to moja mala tajna. U Beograd se vraćam što prije, možda čak i ovo ljeto. Nigdje se nisam tako dobro zabavila i najela kao u vašem gradu!
