Budi moj Beograd 

Ono što najviše volim kod Vladimra Skočajića je što ne pokušava da bude pesnik. Nema velikih reči, nema želje da nam se dopadne. Njegove pesme su kao razgovor s nekim koga poznaješ ceo život; malo se smeješ, malo ćutiš, malo te zaboli nešto u duši. U svakoj pesmi ima neka rečenica koja te na trenutak zaustavi. Predstavljam vam njegovu zbirku pesama Ponekad se probudiš u Beogradu.

Zbirka Ponekad se probudiš u Beogradu poetski je dnevnik jednog savremenog čoveka koji pokušava da pronađe smisao u rascepanom svetu, svetu u kome su ljubav, grad, sećanje i gubitak stalno u međusobnom sudaru. Skočajićev glas nije glas pesnika sa visine, nego sa prizemlja, sa klupe, iz sobe u kojoj je tišina važnija od nekog ispraznog razgovora.

U središtu zbirke nalazi se Beograd, ne kao geografski pojam, već kao simbol života u protivrečnostima. Grad je i utočište i rana; mesto gde se voli i gubi, gde se sanja i budi.

Pored urbanih pejzaža, prisutni su i trenuci samoposmatranja, ljubavnih sećanja, kao i blagi trag ironije koji pesniku daje šansu da preživi sopstvenu ranjivost. 

Skočajićev jezik je čist, neposredan, razgovoran. U njemu nema hermetičnosti, ali ima slojeva: iza jednostavne rečenice krije se čitav niz emotivnih i egzistencijalnih značenja.

On piše kao neko ko posmatra svet s blagom melanholijom, ali i s humorom. Često koristi ritam svakodnevnog govora, kratke rečenice i pauze koje „dišu“. Time stvara osećaj prirodnog toka misli, kao da pesme nastaju iz unutrašnjeg monologa.

U njegovim pesmama nema patetike. Tuga, nostalgija, nežnost i blaga ironija stalno se smenjuju. Pesnik ne dramatizuje, već primećuje: svet mu nije ni potpuno lep ni potpuno ružan, već pun tragova onoga što je bilo i što bi moglo biti.

Njegov Beograd nije samo mesto, već stanje svesti, mesto gde se „ponekad probudiš“ i shvatiš da i pored svega, i dalje voliš.

Ponekad se probudiš u Beogradu je zbirka koja se ne čita brzo. Njene pesme se „otvaraju“ tek onda kada zastanemo. 

Vladimir Skočajić uspeva da spoji intimno i urbano, lično i opšte, tugu i humor. Njegova poezija govori jednostavnim rečima, ali o stvarima koje nikada nisu jednostavne: o prisustvu i odsustvu, o ljubavi, o vremenu koje prolazi i o gradu koji ostaje.

Skočajić piše o stvarima koje svi živimo, ali retko izgovaramo. O onim tihim jutarnjim satima kad se probudiš, a Beograd još spava, o ljubavi koja je ostala negde u rečenici, o ljudima koji su otišli, ali i dalje stoje u sećanju kao senke na zidu. 

Njegove pesme su kratke, ali nose ceo život.

Ne znam da li je to zbog grada, ili zbog njega, ali čitajući ovu zbirku, Beograd postaje nešto više od pozadine. On je živi organizam – diše, miriše, ljuti se, voli. U nekim pesmama Beograd je prijatelj, u drugima je rana. I baš ta dvosmislenost je ono što čini da knjiga bude istinita.

Ovo je knjiga koju ne čitaš jednom. Ostane na stolu, kraj kreveta, pa joj se vraćaš kad ne znaš da li si tužan ili umoran, ili samo hoćeš da osetiš da nisi sam. U vremenu u kojem svi žure da budu posebni, Skočajić piše o lepoti običnog. I to je ono što ga čini posebnim.

Fotografije: Svakodnevnik

Share