Boginje i otirači: O umjetnosti trpljenja

„Voljeti znači patiti. Da bi se izbjegla patnja ne smije se voljeti. Ali tada se pati od toga što se ne voli. Stoga, voljeti znači trpjeti; ne voljeti znači patiti; trpjeti je trpjeti. Biti sretan znači voljeti. Biti sretan, dakle, znači patiti, ali patnja čini čovjeka nesretnim. Stoga, da bismo bili sretni, moramo voljeti ili voljeti patiti ili patiti od previše sreće.”

Tako, u slobodnom prevodu, govori Diane Keaton u filmu Woodyja Allena “Love&Death” (1975). Kako li čudne analogije, pomislili bi. Ipak, čini da se zapitam da li je toliko daleko od istine.

Ako je sudeći po sadržaju koji konzumiramo, ljubav danas zaista podrazumijeva neku vrstu duševne boli i neizbježnu oštećenost jedne strane koja u tu ljubav stupa. U jednu ruku mogu razumjeti odakle potiče to nepisano pravilo: bez njega nema drame, a gdje ima drame, priča je zasigurno na pomolu. Drama je izvrsno sredstvo podsticanja dinamike, nešto što stvaraoci različitih izražaja znaju isuviše dobro. Dinamika rasprodaje filmove, knjige, koncertne dvorane. Dinamika čini da idealizujemo na hiljade „velikih” ljubavi koje nam je umjetničko stvaralaštvo donijelo. Kako obično biva, život imitira umjetnost i mi se zaljubljujemo u te priče. Svi u nekim trenucima života priželjkuju ljubav poput onih na velikom ekranu, opisanih u stihovima ili ovjekovječenih na platnima. Lagala bih kada bih rekla da sam izuzetak. Van relacija ljudi koje posmatramo od malena i sopstvenih trial and error iskustava, ideju o tome šta ljubav treba biti uglavnom stičemo iz umjetnosti, u njenom najširem smislu i svim mogućim varijacijama. Onog trenutka kada sam osjetila tu mitologizovanu ljubav na sopstvenoj koži, prestala sam romantizovati veliki dio umjetnosti odnosno arhetipova ljubavi koje je iznjedrila.

John Everett Millais, Ophelia,1851-52, Google Art-Project

Iako nisam podizana u posve tradicionalnom maniru koji me kuje da jednog dana postanem kršna Crnogorka i čuvarka ognjišta, odrastajući sticala sam utisak da ljubav, ako uopšte postoji, mora biti nešto lijepo, ali na kraju dana i bolno. O takvoj ljubavi govorio je veliki dio filmova, knjiga, pjesama i prizora sa kojima se moj dječji mozak susretao i nepovratno ih upijao. Ljubav, zaključila sam, nam u najmanju ruku mora zdrobiti dušu i ja, kao jednog dana odrasla žena, moram nepokorno uživati u toj katarzičnoj rastrzanosti.

Moje rane ljubavi došle su kao potvrda „opšteg znanja”, ali dio nužnog uživanja u boli činio mi se pomalo suspektnim. Nisam bila previše impresionirana. Ipak, ćutke sam pristajala smatrajući malo trpljenja samo dijelom uloge na koju se žene neminovno obavezuju.

Prolaskom vremena sve više sam učila o životu i njegovim postavkama, ali nisam naučila voljeti patnju. Zašto, kako kaže Diane Keaton, ne mogu „patiti” od previše sreće? Vjerovatno bih bila rijedak slučaj te vrste dušebolje u dobu kada ljudima sreće hronično manjka. Ipak, zaključila sam – bez ljubavi bi se nekako i moglo živjeti, bez sebe ne. Po prvi put u životu sam odlučila stati na kraj romantičnim mitovima. Danas, posredstvom viših sila, sudbine ili sretnih okolnosti, živim u zdravom odnosu koji mi iz dana u dan pomaže da vidim kroz papazjanije kojih zaista ne manjka.

Prethodne godine je filmska mašinerija svijetu ponudila nekoliko biografskih priča znamenitih muškaraca koje su, svaka na svoj način, našle svoj odjek u javnosti. Kao primjer ću izdvojiti „Oppenheimer” Christophera Nolana i „Maestro” Bradleya Coopera koje nemam namjeru kritikovati, već im i sama dajem pretežno pozitivnu ocjenu. Ovi filmovi su kao estetsko iskustvo i kreativni poduhvat ispunili svrhu vjernog portretisanja stvarnih priča, u čemu i uočavam problem. Ono što me morilo tokom gledanja oba filma nije pitanje opravdanosti filmova o zgodama i nezgodama muškaraca koji su, svaki na svoj način, dali izvjesne doprinose ljudskoj vrsti, već ko iza njih stoji.

Ne morate biti fizičar da biste znali ko je Robert Oppenheimer, niti poznavalac klasične muzike da biste čuli za Leonarda Bernsteina, ali morali ste biti vatreni entuzijasti kako biste saznali za Kitty Oppenheimer ili Feliciu Montealegre prije nego su filmovi izašli. Pritom, govorimo o ženama koje su u svoje brakove unijele nešto više od prosječnog miraza – karakter, intelekt, talenat i karijere koje do danas ostaju zasijenjene veličanstvenošću osoba sa kojima su odlučile podijeliti život. Kada sam gledala ove filmove konstantno su mi se javljale dvije iste misli koje me još uvijek drže. Prva je da u pričama o nekim Oppenheimerima i Bernsteinima kada zagrebete površinu javnih hvalospjeva, skoro pa simptomatično u dubinama sijenke otkrijete ženu napaćenog, ali ponosnog pogleda, koja sa skoro pa majčinskom nježnošću i još većom stamenošću stoji iza svog supruga baš onako kako sve velike priče zahtijevaju – i u dobru i u zlu. Ona je tu kao vječiti izvor podrške, razumijevanja, konstruktivne kritike, da pokaže zube i zagrize ako treba – za sve, samo nikada za sebe. Drugo zapažanje je formulaičnost većine biografija sa kojima sam se susrela. Sve priče jedna na drugu liče do nivoa u kojem možemo prepoznati njihove razvojne faze i predvidjeti smjer u kojem se kreću. On, još na početku karijere, u moru drugih, sasvim običnih žena, sreće onu jednu po svemu posebnu. Između njih se odigrava kosmičko prepoznavanje, a ljubav dolazi kao veliki prasak. Međusobno se inspirišu i podupiru, ali žena je uvijek malo entuzijastičnija u svojoj podršci i želji da uvjeri partnera da je baš on predodređen za velike stvari. Ubrzo dolaze djeca i sa njima histerija koja uzdrmava porodične temelje. Obuzeta pokušajima da održi i najmanji privid ravnoteže, žena tone u običnost svakodnevnice. Njegovo sopstvo ne može izdržati stisak okova u kojima se našao, pa olakšanje pronalazi uglavnom u zagrljaju druge.

Godine prolaze, mijenjaju se ljudi, prilike i neprilike – samo žena ostaje ista. Uvijek tu, nijema i na kojem koraku od njega, baš onako kako smo rekli: i u dobru i u zlu. Na kraju dana proglasimo to jednom sasvim maestralnom pričom i oduševljavamo se nad činjenicom da je jedna takva „velika” ljubav uopšte postojala u vremenu i prostoru.

Ako se dublje posvetimo studijama slučajeva, neizbježno dolazimo do alarmantnog saznanja da takve drame nisu izuzeci, već nepisana pravila. Kao neko ko je diplomirao istoriju i teoriju umjetnosti, znam bolje od toga da se prepustim intrigama i zađem u senzacionalizam. Samo djelo, koje god vrste ono bilo, mora biti u fokusu. Ipak, granica između života i umjetnosti nekada je zatrta i teško je razlučiti gdje se završava privatna sfera jednog stvaraoca, a gdje njegov/njen opus počinje govoriti za sebe. Šta se dešava kada je nečiji opus skoro pa nepostojeći u očima javnosti? Što se više trudim podvrgnuti kritičkom mišljenju znanje koje sam godinama usvajala, to više uviđam dvostruke standarde koji čine njegove temelje.

Uz nekoliko izuzetaka, žene su se relativno kasno oprobale u filozofiji, nauci i umjetnosti. Iako je veliki broj žena iz više klase društva bilo podučavano određenim granama umjetnosti, to nije bilo u mjeri koja bi im omogućila da se profesionalno bave umjetnošću i da se na taj način izdržavaju. Uz to se kao problem nametao i nedostatak slobodnog vremena, kako je ono bilo podređeno kućnim ili socijalnim životom. Njeno vrijeme i sposobnosti su uvijek morale biti na usluzi drugih, a rijetko kada njoj samoj. Žene su mogle ostati samo amateri.

Kada bi se i bavila umjetnošću na ozbiljnijem nivou, od žene se očekivalo da odbaci te aktivnosti i posveti se bračnom životu i djeci. Ako bi se mogle baviti umjetnošću, onda su neizbježno bile ili ćerke umjetnika ili su imale ličnu vezu sa nekim umjetničkim autoritetom. Ona plaća danak života ne svojim djelima, već svojom patnjom – rekao je još 1851. godine veliki filozof pesimizma Arthur Schopenhauer. I zaista jesu patile. Zavaravamo se ako vjerujemo da je koncept toksične veze tvorevina današnjice.

Kada je Virginia Woolf 1929. godine pisala „Sopstvenu sobu” istakla je kako su žene gorjele poput zvjezda vodilja u svim djelima odvajkada. Sudeći po njima, takvim ženama nije nedostajalo ličnosti i karaktera. Zaista, čovjek bi ih zamišljao kao izuzetno važne i po svemu uzvišene, ni po čemu istisnute iz istorije velikana: „velike kao muškarac, neki misle čak i veće”. Ali to je žena u umjetnosti, zaključuje Woolf. Nju su u stvarnosti zaključavali, vukli i tukli po sobi. Dok su u književnosti neke od najdubljih misli dolazile sa njihovih usana, u stvarnom životu one su jedva umjele čitati, pisati i bile su vlasništvo muževa.

Žena je bila ogledalo stvoreno da reflektuje figuru muškarca veću nego što zaista jeste. Bila je ništa više do pukog ornamenta. Kao vrstu testa, neka podignu ruku oni koji znaju za jednog Pollocka, Kleina, de Kooninga, Picassa ili Rodina. Valja se zapitati, koliko bi ruku ostalo podignuto kada bi se navela imena poput Lee Krasner, Rotraut Klein-Moquay ili Dore Maar?

Rotraut Klein-Moquay Kiddi cuirve 2010 izvor: rotraut.com; Rotraut Klein-Moquay Ettoile en mouvement 1997 izvor: rotraut.com

Pa ipak, javna je tajna da je jedna Lee Krasner bila intelektualno naprednija slikarka i priznati dio kreativne elite tog vremena kada je prvi put upoznala Jacksona Pollocka, ali ga je doživljavala kao prirodnog genija i njegovu je karijeru stavila ispred svoje. Uspon Pollocka često se pripisuje upravo Lee. Zahvaljujući njenoj energičnoj promociji i tvrdoglavom odbijanju jeftine prodaje slika, Pollockove slike i danas važe za neke od najskupljih umjetnina na tržištu. Ipak, kritičari bi sistematski povezivali njena umjetnička djela sa umjetničkim djelima njenog supruga, pa su je smatrali ili muzom ili banalnom imitatorkom. Njen rad je vremenom ugledao svjetlost dana, pa je danas prisutna u kolekcijama i retrospekcijama velikih muzeja kao snažan primjer apstraktnog ekspresionizma, iako se zasigurno nikada ne bi složila da je bila bolja od Pollocka. Kako je i mogla biti?

Lee Krasner, Rising Green (1972), Metropolitan Museum of Art; Lee Krasner, Composition, 1949, ulje na platnu ©The Pollock-Krasner Foundation

Nešto plodniji odnosi u kojima su oba pola mogla slobodnije njegovati određeni nivo artističkog izražaja bili si rijetki, ali svakako vrijedni spomena. Jedan od takvih bio je brak Alfreda Stieglitza i Georgije O’Keeffe. Njihova romansa, javnosti danas poznata kroz više od 25 000 razmijenjenih pisama, poprimila je mitske dimenzije moderne drame o Pigmalionu i Galatei. Tokom kasnih 1910-ih Stieglitz je postao O’Keeffein galerista i mentor, a ona njegova muza. Kao pionir modernističke fotografije uveo ju je u umjetničke krugove tadašnjeg New Yorka, i dao joj prostor u ateljeu gdje je mogla razvijati svoju slikarsku praksu. Zauzvrat, Stieglitz je fotografisao njene često nage prizore i uz njeno odobrenje ih izlagao. Ipak, niko ne misli da je Stieglitz iskoristio O’Keeffe. Ona je bila saradnica u prikazima koji danas izgledaju kao zajednički performans. Njih su dvoje postali ljubavnici, a zatim 1924. muž i žena. Stieglitz je ubrzo započeo vanbračne veze, a O’Keeffe je žudjela za sopstvenim avanturama. Putovala je na Havaje i Novi Meksiko i na kraju se skrasila na ranču u Abiquiu. Možemo reći da su, na njima svojstven način, do kraja života održavali jedan po svemu moderan brak u kojem su ostali naklonjeni jedno drugom. Iako Stieglitz za ljubitelje fotografije još uvijek uživa ugled uticajnog fotografa, tek ga je njegova veza sa O’Keeffe učinila legendarnim likom modernizma. Klešući svoju Galateu, Pigmalion je nesvjesno gradio i sebe.

Georgia O’Keeffe fotografisao Stieglitz, januar 1919; Georgia O’Keeffe, Sunrise, vodene boje, 1916; Materijali za slikanje izloženi u muzeju O’Keeffe, Novi Meksiko;

Zatim je tu bilo žestoko i strastveno partnerstvo Fride Kahlo i Diega Rivere, do sada već puno puta ispričana priča. Njihov brak nije bio ni uvijek sretna, ni laka saradnja, već burni odnos karakterizovan mješavinom međusobnog kreativnog poštovanja i romantične nevjere. Ipak, ostaju jedan od rijetkih primjera iz svijeta umjetnosti u kojem se muškarac češće oslovljava isključivo kao muž umjetnice, a ne i samog umjetnika.

Frida Kahlo, fotografisao Guillermo Kahlo; Frida Kahlo i Diego Rivera, 1932; Frida Kahlo autoportret

Još jedan takav primjer svakako je i famozni odnos između Marine Abramovich i Ulaya.

Drugi odnosi vrijedni spomena bili su manje sretni po žene u njima i značajno brojniji od već navedenih. Iako se uglavnom pozivam na romantično-artističke odnose 20. vijeka, zahvalno je osvrnuti se i na 19. vijek i bratstvo pre-rafaelita. Jedno od najprepoznatljivih djela bratstva zasigurno je „Ophelia” Johna Everetta Millaisa, svima znana vizuelizacija smrti epohalnog lika. Iza ove slike krije se istina o tome kako je jedna stvarna žena uložila gotovo jednak trud u stvaranje ovog remek-djela kao i sam slikar. Elizabeth Siddal, tada devetnaestogodišnjakinja, pet mjeseci je ležala obučena u kadi kao model za Millaisa. Kao rezultat, za života bolešljiva Elizabeth zadobila je teški oblik upale pluća. Prerafaeliti su poznati po svojim prikazima vrlo specifičnog tipa žena – pretjerano mistificiranih, donekle slobodnih, a opet nekako sputanih; vibrantnih, ali i prigušenih. Žena koje imaju sve kako bi se oslobodile, ali su u očima muškarca još uvijek previše manjkave da bi bile potpune osobe same po sebi. U mnoštvu drugih muza, Siddal nije bila izuzetak. Iako su pripadnici bratstva držali do prakse razmjenjivanja djevojaka za potrebe poziranja, ona ubrzo postaje ekskluzivan model, a zatim i supruga jednog člana bratstva – čuvenog Dantea Gabriela Rossetija.

Elizabeth Siddal, Lady Clare, vodene boje, 1857; Elizabeth Siddal, autoportret,1854; John Everett Millais, Ophelia,1851-52,Google Art Project; Dante Gabriel Rossetti, Regina Cordium (1860);

Elizabeth je sa svojom nježnom, krhkom pojavom i prepoznatljivom riđom kosom brzo zapala za Rossetijevo oko i postala centralni motiv njegovih najpoznatijih djela. Vremenom je njegova pažnja ka njoj jenjavala, da bi se nakon njene teške bolesti pomirili i vjenčali 1860. godine, tako što je Ida, kako je oslovljavao veliki kritičar umjetnosti tog doba John Ruskin, previše slaba da se kreće, donešena u crkvu. Njihov brak nije dugo trajao, jer je nakon donošenja mrtvorođenčeta na svijet i pogoršavanja njenog zdravlja, izvršila samoubistvo predoziranjem laudanumom 1862. godine. Njena smrt je tada proglašena nesrećom. Na dan njene sahrane, Rosseti joj je na kosu postavio zbirku svojih neobjavljenih pjesama sa kojom će je i sahraniti, da bi sedam godina kasnije tražio da se tijelo ekshumira i zbirka vrati. Zaista romantično. Ipak, velika je greška govoriti o Siddal isključivo kao o bilo čijoj muzi. Iako je brak Rossettija i Siddal trpio zbog njegove nevjere i njene zavisnosti o drogama (uveliko pogurane njegovim ponašanjem ka njoj), Elizabeth je sama naučila slikati. Njen je talenat bio toliko velik da je Ruskin nazvao „genijem” i davao joj godišnju platu od £150 kako bi podstaknuo njenu kreativnu energiju, što je u tom vremenu bilo nepojmljivo mnogima. Za njenog života i izvjesno vreme nakon, njen opus ostaće u prikrajku Rossetijevog.

Nipodaštavanje žena iz lične satisfakcije ni u kojem smislu nije novost i predstavlja još jednu vještinu u kojoj je Pablo Picasso bio neprikosnoveni majstor. Seks, ljubav i umjetnost bili su međusobno povezani u svijetu Picassa, i dok bi njegove pristalice tvrdile da je imao vidljivo nježnu stranu prema ženama, bilo bi teško poricati da je serijski ljubavnik uglavnom koristio svoje supruge i ljubavnice kao sredstvo za postizanje ličnih ciljeva – taj je cilj njegov umjetnički identitet. Još za njegovog života, javnost je bila upoznata sa detaljima njegovih veza sa dvije supruge, šest ljubavnica i nizom kratkotrajnih ljubavnih veza, od kojih je dio žena ili izvršio samoubistvo ili proveo ostatke života sa posljedicama teških slomova živaca. Jedan od tragičnijih slučajeva svakako je onaj Dore Maar, koja je sama po sebi bila talentovana slikarka, fotografkinja i pjesnikinja čiji su radovi bili izlagani u mjestima poput Centre Pompidoua i Tate Moderna. Upravo je Dora vjerno bilježila proces kreiranja legendarne „Guernice” i pomagala Picassu u drugim poduhvatima. Zauzvrat je bila nagrađena svakodnevnim dozama psihičkog i fizičkog zlostavljanja koje će ostaviti svog danka na njoj. Njena veza sa Pablom Picassom osigurala je da će uglavnom biti zapamćena kao žena koja plače na njegovim slikama iz 1930-ih. „Žene su mašine za patnju”, rekao je Picasso Françoise Gilot, svojoj ljubavnici nakon Maar i jedinoj ženi koja ga je svojevoljno napustila. Nakon što su se upustili u aferu kada je on imao šezdeset i jednu, a ona dvadeset jednu, još je jednom upozorio Gilot: „Za mene postoje samo dvije vrste žena: boginje i otirači.” Zaista se nadam da će Picasso u mislima imalo racionalnih pojedinaca, pored djela neosporive umjetničke vrijednosti, ipak ostati zapamćen kao jedan od najvećih energetskih vampira u istoriji umjetnosti.

Dora Maar u ateljeu u Parizu Musée national Picasso-Paris CopyrightRMN-Grand Palais (Musée national Picasso-Paris) Mathieu Rabeau, © ADAGP, © Estate Brassaï – RMN-Grand Palais, © Succession Pic; Pikaso dok slika Gerniku, foto Dora Maar Dora Maar (maj-juin 1937), MP1998-282, Musée national Picasso-Paris CopyrightRMN-Grand Palais (Musée national Picasso-Paris) RMN-GP, ©ADAGP, © Successsion Picaso; Portret Dore Maar koju je naslikao Pikaso

Nažalost, nije ni prvi, a ni posljednji. Lista onih koji su stvarali i dosljedno živjeli maksimu „sve je pošteno u ljubavi i ratu” seže u nedogled. Tako je Camille Claudel optužila Augusta Rodina za krađu njenih ideja, nakon čega je ostatak života provela institucionalizovana. Vjerovatno je bila u pravu za ovo prvo.

Camille Claudel; šesnaestogodišnji Paul Claudel, Camille Claudel, 1884, Musée des Augustins, Toulouse; Camille Claudel Camille Claudel (levo)i skulptorka Jessie Lipscomb u njihovom studiu u Parizu sredinom 1880ih; Claudel, Sakuntala, mermer, 1888, (Musée Rodin, Paris)

Ana Mendieta preminula je 1985. godine u New Yorku, kada je pala sa 34. sprata zgrade u kojoj je živjela sa suprugom, takođe poznatim, ali nezgodnim umjetnikom Carlom Andreom. Imala je 37 godina. Neposredno prije pada, komšije su mogle posvjedočiti svađi i njenim uzvicima u sekundama prije pada. Po dolasku službi, Andre je pronađen izgrebanog lica, tvrdeći da je u pitanju suicid. Carl Andre je zbog svoje ugledne umjetničke karijere i podrške moćnika oslobođen svih optužbi, uprkos dokazima. Na suđenju su kao potkrijepljenje teorije o Aninom „samoubistvu” priložene fotografije njenih umjetničkih radova koje su trebale ukazivati na njenu navodnu suicidalnost i depresiju.

Ana Mendieta © The Estate of Ana Mendieta Collection, LLC,Courtesy Galerie Lelong, New York

Tom Doyle bio je poznati kipar 1960-ih ali njegova supruga, kiparka Eva Hesse postala je poznatija nakon što su se razveli i tako ga prestala pratiti po „bijelom svijetu”. Nije poživjela dovoljno dugo da posvjedoči sopstvenom uspjehu. Sa 34 godine je umrla od tumora na mozgu.

Portret Eve Hesse, izvor: awarewomenartists.com; Eva Hesse, Untitled, 1966, gray wash and graphite on cream wove paper, 35 x 27.4 cm, © Harvard Art Museums Fogg Museum, Margaret Fisher Fund, © The Estate of Eva Hesse; Eva Hesse – Repetition Nineteen III, 1968, Museum of Modern Art; Eva Hesse u svom studiju 1965

Elaine de Kooning zasjenio je njen poznatiji suprug Willem de Kooning, iako se Elaine smatra jednom od najvažnijih umjetnica portreta 20. vijeka. Ipak, tvrdila je da „ne slika u njegovoj sijenci, već u njegovom svjetlu”.

Elaine de Kooning, Merce Cunningham, 1962, National Portrait Gallery, DC; Elaine de Kooning, decembar 1974

Gabriele Munter bila je vodeća njemačka ekspresionistkinja koja je sa svojim ljubavnikom Wassilyjem Kandinskym postala partner na prvoj liniji avangardnog pokreta i začetnik grupe Der Blaue Reiter. Ipak, malo bi koji autoritet priznao tu činjenicu i odao joj počast koju zaslužuje.

Leonora Carrington naslikala je portret Maxa Ernsta – pionira dadaističkog pokreta. Uprkos njihovoj dugogodišnjoj romansi i njenoj umjetničkoj važnosti, dugo nije dovođena ni u kakvu veću relaciju sa poznatim umjetnikom. U kontekstu prepoznatljivosti, ništa puno drugačija nije bila priča sa Ernstovom drugom suprugom, Dorotheom Tanning. Tanning je često bila zanemarena kao umjetnica, iako je njen rad bio sastavni dio avangarde ranog 20. vijeka. Njena se umjetnost razmatrala isključivo u vezi sa Ernstom.

A šta je sa Edwardom i Jo Hopper? Man Rayom i Lee Miller? Da li znamo koja je nit poveznica između Gustava Mahlera i Waltera Gropiusa? Jer nit ima ime – Anna Mahler. Ta nit je, kao i sve druge spomenute i nespomenute, imala i intelekt, talenat i kičmu da ih iznese. Na kraju dana su preko te kičme iznijele isključivo ciljeve svojih partnera. Njihovi sopstveni su mogli sačekati na neodređeno.

Kada Gauguin napušta svoju porodicu i ide na Tahiti, čini to sa uvjerenjem da će njegova žena i djeca shvatiti da su njihovi životi od minorne važnosti u poređenju sa dušama koje će on oplemeniti svojim djelima. Taj umjetnički genij je uvijek tako siguran u svoje talente. Žena, sa druge strane, nije uživala privilegije u kojima bi gurnula uplakano dijete suprugu u ruke i odmetnula se na put u nepoznato iz čistog kaprica. Kada počnemo preispitivati lične kvalitete umjetnika poput Picassa ili Chucka Closea, čini se kao da preispitujemo duboko ukorijenjene postulate same umjetnosti, te se u osjećaju svojevrsne bogobojažljivosti odmaknemo od „ćorava posla”. Jedno je sigurno – u autoritete se ne dira. Istorija umjetnosti dugo je bila usredotočena na mit o umjetniku, a ne na sama umjetnička djela, što je činjenica koja gotovo uvijek radi protiv žene. Budući da je razumijevanje umjetničkog genija tako blisko povezano sa privilegijama i osobinama muškosti koja se gradi i njeguje poput neke institucije, žene su bile isključene iz razgovora. Na taj način je ispisan veliki dio istorije naše civilizacije – uvijek preko nečijih leđa.

Istorija se možda ne može mijenjati, ali se budućnost može oblikovati. Naša leđa postavljena su na svoja mjesta iz razloga većih od toga da budu tuđi otirač. Nekada su tu kako bismo ih jednostavno okrenuli odnosima koji ne služe ni jednoj svrsi i hodali uspravno i ponosno dok to radimo. Uradimo to za sebe, ne jer nešto pristaje starim, ali poznatim narativima. Mijenjajmo ih, jer danas to možemo. Preispitajmo autoritete, srušimo mitove. Uradimo to za mnoge prije nas koji su o tome mogle sanjati. Postavimo dobar primjer onima koji tek dolaze. Neka ljubav ne bude izuzetak od pravila. I neka idu dođavola svi koji nas pokušaju ubijediti u suprotno.

Share