Ovog ponedeljka u rubriku Pisci preporučuju nam stiže književnica Ena Katarina Haler, autorka nagrađenog romana Nadohvat, i nedavno objavljenog Nevini. Za naše čitaoce izdvojila je nekoliko svojih književnih favorita.
Ena Katarina Haler je rođena1996. u Osijeku. Završila je studij arhitekture i urbanizma na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu i zaposlena je kao arhitektica na Institutu za povjest umetnosti. Autorka je romana Nadohvat za koji je nagrađena nagradama Ksaver Šandor Gjalskiza za najbolje prozno djelo i Josip i Ivan Kozaracza za knjigu godine, kao i romana Nevini, koji je nedavno predstavljen u Rijeci. Objavljivala je kratke priče u časopisima i na portalima. Radi kao novinarka i fotografkinja za tjednik Express, piše reportaže, eseje, feljtone i književne osvrte. Živi u Zagrebu.
Pascal Bruckner – Ledeni mjesec
„Vječnost je za mene, gospodine, počela jedne srpanjske večeri u autobusu broj 96 koji redovito vozi između Montparnassea i Porte de Lilas.“ Jedan od najdražih mi, najčudesnijih početaka ikada, ulazak u svijet koji potpuno opčinjava. Priča o ljubavi, traktat o ljubavi i mjestima na koja obožavanje i prepuštanje može odvesti. Draga mi je i filmska adaptacija Romana Polanskog, ali to su dvije potpuno različite priče, a ova u knjizi, to je čudo.
Klaudio Magris – Zakrivljeno vreme u Kremsu
Sasvim malena knjižica, svega pet pripovijetki, a čitav svijet unutra. Vrijeme uoči Prvog svjetskog rata, neki daleki, davni svijet, pomalo Cvajgovski, ali pomaknut malo zapadno, u Trst i na obale umiruće Austro-Ugarske. Ali kako je to pisano, kakav jezik, vraćam se knjizi stalno i ne mogu evo doći k sebi, kako je moguće tako pisati. Predivno nešto.
Marguerite Yourcenar – Hadrijanovi memoari
Jedna od onih knjiga za koje osjećam neizmjerno i vječito divljenje. Marguerite Yourcenar je u razdoblju od svoje dvadesete do dvadeset i pete godine napisala prvu verziju ove knjige, potom ju uništila, pa počela iznova pisati pet godina kasnije, napustila rukopis, pa mu se vratila, napuštala ga i vraćala mu se godinama; već u kasnijoj fazi svoje karijere, sramila se što se i pomislila na takvo što. Slučajan pronalazak dijela davno izgubljenog rukopisa vraća ju Hadrijanovom portretu, i srećom, jer ono što je tada napisala jedinstven je dijalog s povijesti, s onim trenutkom „kada nije bilo više bogova, a Krista nije još bilo“ kada je između Cicerona i Marka Aurelija, čovjek ostao sam.
Vlada Urošević – Brod Skoplje
Knjiga koju trenutno čitam i evo, ostalo mi je još malo do kraja, ali mogu ju uvjereno preporučiti. Ne znam kako je moguće da nisam prije znala za ovog čovjeka, obzirom da je veliko ime makedonske književnosti, odnosno znam kako je moguće, ali nevjerojatno mi je da nije dosad prevođen u Hrvatskoj i jednako toliko sam sretna da sada je. Radi se o zbirci pripovijetki, smještenih u neko davno i gotovo mitsko Skoplje, tek toliko okrznuto fantastičnim i nadrealnim, koliko često i jesu sjećanja na prostore djetinjstva, drage prostore koji ostaju daleko ili se vremenom toliko mijenjaju, da ih je potrebno iznova izmisliti.
Dinko Telećan – Knjiga posjeta
Dnevnik koji to nije, zbirka kratkih opažanja, osvrta, zastajkivanja nad stvarima tako svakodnevnim, tako poznatim, da opisane ovdje, djeluju nakratko nestvarnima. U svijetu koji se raspada, u svemu mučnom što nas okružuje, ovdje sam našla mali procijep potpune nježnosti, neku nadljudsku blagost prema svemu živom.
