Rad Lidie Boševski impresivan je i inspirativan na mnogo nivoa. Ova umetnica poslednje dve decenije svoj umetnički sentiment i radoznalost izražava upotrebom gline koju oblikuje u saradnji sa prirodom, koristeći se najrazličitijim materijalima iz iste koje upotrebljava za izradu tekstura i glazura. Mnogi njeni radovi nastali su od gline koju je sama pronašla i iskopala obilazeći Hrvatsku uzduž i popreko, a u koju zatim utiskuje najrazličitije materijale koje je donela iz prirode i koje koristi u svojim eksperimentima kako bi stvorila dela koja izgledaju gotovo kao da ih je priroda sama izvajala. Osim upotrebnih i umetničkih komada koje možete pronaći sa njenim potpisom u opusu Lidie Boševski se nalaze i impozantni objekti koje je stvorila u cilju kreiranja podvodnih staništa za morski svet, na područjima koji su devastirani ljudskim delovanjem. U mesečnom izdanju Plezira posvećenom zemlji imala sam zadovoljstvo da razgovaram sa jednom od najoriginalnijih umetnica sa naših prostora i ženom koju smatram svojom velikom inspiracijom i uzorom.
Intervju: Teodora Kovrlija
Kako ste se zaljubili u glinu i šta je to čime vas je osvojila i navela da promenite medijum sa kojim ste do tada radili (slikarstvo)?
Glina je došla k meni zaista u pravom trenutku kada sam osjećala potrebu izražavati se kroz opipljiviji medij. To je bila ljubav na prvi pogled. Iznenadila me i osvojila nevjerojatna podatnost, raznolikost, mogućnost kreiranja vlastitog materijala kombinirajući različite vrste, pronalaženje vlastitih tehnika, bogatstvo opipa, povezanost gline sa svim segmentima života. Još uvijek sam dirnuta njezinim bogatstvom, snagom, ljepotom, kompleksnošću. Ogroman je to prostor.
Gde sve možemo pronaći predmete sa vašim potpisom?
Surađujem s Prostor design store u hotelu Lone u Rovinju, Galerijom Link i Take me home u Zagrebu i u mojem ateljeu Owl.
Posmatrajući komade koji dolaze iz vašeg studija ponekad imam utisak kao da je reč o komadima koje je priroda sama izvajala. Na koji način postižete takav, autentično organski izgled?
To je naprosto refleksija svega što zamjećujem. Sve što promatram ostaje u memoriji i procesuira kroz moj senzibilitet, u nekom trenutku materijalizira se u radovima. Često surađujem s prirodom, osim materijala koristeći teksture, strukture, oblike ili prirodne alate. Nikada ne pokušavam kopirati prirodu, sve što proizađe je svjestan ili podsvjestan zapis koji se transformirao kroz moj doživljaj. Teksture koje koristim često ritmički ponavljam, preklapam sve dok ne osjetim harmoniju, tako postaje zapis mojeg trenutka u suradnji s elementima iz prirode.
Gde počinje rad na nekom predmetu? Da li polazite od materijala, teksture ili forme?
Rijetko imam plan, povede me u trenutku materijal ili detalj, ili naprosto krenem raditi i gledam što se događa. Volim se kretati iz trenutka u trenutak, volim da me nešto iznenadi. Nije uvijek tako, mnoge tehnike ipak traže određen plan ali trudim se ostaviti prostor materijalu da me usmjerava.
Kakve promene se događaju u vašoj radionici sa smenom godišnjih doba?
Nema naročitih promjena, samo je manje odlazaka na lokacije u vrijeme zime. Konstantno se preklapaju kreativan rad, projekti, istraživanja, testiranja.
Prateći vaš rad putem društvenih mreža, moram reći da uživam u posmatranju vaših ekspedicija u potrazi za materijalima, gotovo jednako kao i u kreativnim eksperimentima i iščekivanju finalnog izgleda komada. Ispričajte našim čitaocima najpre kako izgledaju te ekspedicije u potrazi za glinom u prirodi, kako dolazite do lokacije, na koji način prepoznajete zemlju koju ćete moći da upotrebite i na koji način jedan grumen zemlje postaje glina sa kojom je moguće praviti sve te fantastične komade?
U početku bih glinu pronalazila slučajno, kasnije kroz istraživanja geoloških i mineraloških zapisa. Kako je moja znatiželja rasla tako su isplivavale informacije. Često i kroz razgovore s prijateljima koji znaju što radim, neki od njih mi s veseljem donose materijale. Polako se interes širio osim na gline i prema ostalim materijalima, jer sam počela intenzivnije raditi s prirodnim glazurama, dodavati u glinu druge vrste materijala. Koristim različite vrste kamena, pijeskova, humusa, muljeva, sve što je u procesu da bude glina a još nije… Lokacije pronalazim kroz stručne zapise, ako postoje pedološke karte, satelitske… Gotovo sve materije moram pripremiti za rad. Gline su ponekad čiste bez primjesa pa ih samo rastopim i premijesim, one nečiste moram prosijavati nakon što sam ih rastopila i promiješala, kamenje i sve ostale materijale koje koristim u glazurama pretvaram u prah. Dugotrajan je to proces ali za prvi test stavljam komadić materije u peć da vidim kako se ponaša na visokim temperaturama (1260°C). Nemam mogućnost raditi sve s pronađenim glinama, za to bih trebala veći prostor i puno više energije (neke lokacije su udaljene pa je puno teže iskopati i nositi do transporta). Zaista je veliko zadovoljstvo koristiti one pronađene, iskopane, proučene, testirane, u radu imati osjećaj i sliku mjesta s kojeg potječu, znati geološku povijest postanka koja se uvijek bilježi u milijunima godina. Ponekad kombiniram kupljenu glinu s prirodnim i s ostalim vrstama materijala i tako kreiram novi, svoj.
Koliko dugo puštate glinu da zri pre nego što je upotrebite u vašoj radionici?
Bilo bi dobro pustiti ju par mjeseci (što duže) da zrije, pogotovo ako u nju dodajem neki drugi materijal ali ja sam nestrpljiva i koristim ju odmah. Uglavnom ne iskoristim sve što sam pripremila pa dio ipak odstoji. Koristim i recikliranu glinu u kojoj su izmiješani svi ostaci, osušeni ili popucali komadi, ostaci od brušenja…sve to ide u boks, pomalo se puni i zrije, jer stalno održavam vlagu, desi se da odstoji cijelu godinu.
Pored onoga što na kraju vidimo kao rezultat vašeg rada važan deo vašeg posla je upoznavanje i mapiranje okruženja kroz rad sa lokalnim materijalima. Imajući u vidu da ste istražili Hrvatsku ne samo na površini, onako kako većina ljudi obilazi kada putuje, već i dubinski kroz rad sa lokalnom zemljom otkrivajući neverovatne razlike u predivnim nijansama boja, teksturama i mirisima. Do kakvih ste uvida došli, imate li omiljena nalazišta i šta ih odlikuje?
Trebalo bi više od jednog životnog vijeka da se prouči bogatstvo zemlje oko nas. Hrvatska je zaista raznolika, sazdana je od predivnih materijala. Imam omiljena mjesta na koja se vraćam i promatram promjene. Na primjer, blizu Zagreba je divan kop kremenog pijeska kojeg je dovoljno da posjetim jednom i uzmem količinu za godine rada s glazurama. Iz nekog razloga me privlači da se ponovo vraćam, pošto se eksploatira svaki put otkrijem nešto novo. Nedavno na većoj dubini pojavio se sloj gline, najbolje, najljepše koju sam pronašla do sada. Toliko je tanak, razlog više da odem ponovo i sakupim koliko mogu jer će nestati. To je za mene pravo blago dok je za one koji ga eksploatiraju nepoželjan materijal. Neke lokacije imaju više različitih materijala i volim se vraćati jer imam osjećaj da ih nisam dovoljno istražila. Paralelno konstantno pronalazim nove.
Interesantno je da se i vaš rad u studiju nastavlja na filozofiju poštovanja prirode pa možemo reći da svi komadi koje simbolično rečeno, uzimate od zemlje, kasnije se u nju mogu i vratiti budući da za glazure i teksture koristite isključivo prirodne materijale sa kojima postižete uzbudljiv kolorit. Negde sam, čini mi se, pročitala da pravite i svoju pastu koja omogućava da predmeti budu vodootporni i bezbedni za upotrebu u dodiru sa hranom ne menjajući izgled i prirodnu teksturu komada. Na koji način ste ovo postigli, da li ste u radu imali pomoć tehnologa ili ste do svih ovih inovacija došli isključivo radoznalošću i brojnim eksperimentima?
Tehnologije otkrivam sama. Prije nego što sam krenula izrađivati svoje glazure željela sam predmete učiniti upotrebnim. Industrijski pripremljene glazure često izgledaju neprirodno iako ponekadvrlo zanimljivo, sasvim pokrivaju bazični materijal od kojeg su komadi napravljeni. Pronašla sam kratki zapis, zapravo samo jednu rečenicu o tome kako su u prošlosti u selima izrađivali keramiku i sagradili bi peć od lokalne gline ali nisu imali glazure te su predmete impregnirali voskom. Isprobavala sam dok nisam nadošla na kombinaciju voska i maslinovog ulja u određenom omjeru koji masu čini mekšom za nanošenje. Danas tu impregnaciju gotovo ne koristim jer sam uronila u taj nepregledni svijet prirodnih glazura.
Sa kojom paletom boja trenutno radite i od kojih biljnih materijala dolaze sve te neverovatne nijanse?
Palete boja su takve kakve mi pružaju pronađeni materijali i kompleksne kombinacije kojih je bezbroj. Posebno volim kada je sam, takav kakav jest već glazura (neke vrste glina, mulj, kamen, humus…) bez dodataka drugih. Nemam potrebu raditi glazure koje imaju točno određene karakteristike koje se smatraju nužnim u smislu da su jednolične na površini, da se ne razljevaju ili krakliraju ili proključaju. Volim kada materijal pokazuje svoje karakteristike, osobnost. Sve palim na visokim temperaturama i testiram na vodootpornost, provjeravam sastav. Bila sam znatiželjna vidjeti razlike u pepelu biljaka. Pepeo sam može biti glazura, a svaka biljka daje različite nijanse. Isprobala sam samo mali dio onih koje su mi dostupne. Njihova raznolikost me zaista veseli i često iznenađuje.
Pre izvesnog vremena započeli ste zanimljiv projekat, datoteku tekstura. Možete li da nam ispričate više o tome?
Istražujući materiju paralelno sam uvijek sakupljala zanimljive teksture i mnoge koristim u kreiranju dezena pri obradi površine objekta. S vremenom nakupilo ih se toliko da više nisam znala koje su na dnu spremnika. To mi nije bilo drago pa sam odlučila pokazati njihovu ljepotu javnosti kroz izložbu.
Zamolila sam kolege i grupu polaznika da izradimo pločice s direktnim otiscima tekstura (kamena, sjemenki, kora drveća, biljki…). Napravili smo oko 500 uzoraka koje smo izložili uz originalni uzorak iz prirode, te je svaki od sudionika napravio predmet s teksturom koja im se dopada. Drag mi je taj projekt jer je zaista istaknuo kompleksnost i ljepotu. Nakon te izložbe odlučila sam sve teksture koje više ne koristim pomalo vračati u prirodu.
Pomenute ekspedicije u kojima odlazite u potragu za materijalom nisu vaš jedini direktan rad u prirodi i sa prirodom, i u tom kontekstu bih volela da porazgovaramo i o vašim radionicama koje se odvijaju u prirodi, a polaznici od alata imaju samo vlastite ruke i ono što pronađu u okruženju. Moderan čovek se u svakodnevnom životu konstantno oslanja na brojne alate i olakšice u vidu tehnologije, kao i aplikacije za svaki izazov. Kakva transformacija među učesnicima se dogodi onog trenutka kada u svojim rukama imaju samo komad zemlje koji treba da oblikuju bez detaljnih uputstava, pripremljenih alata i zadatog modela na koje smo navikli da se ugledamo?
Radionice Keramika i priroda su se razvijale polako, spontano i dalje ih razrađujem. Proizašle su iz spoznaje da se u prirodi nalazi apsolutno sve što je potrebno keramičaru za stvaralaštvo, od materijala za izradu, različitih aditiva, prirodnih alata, inspiracije… Često smo preopterećeni mentalnim predodžbama, time sami sebe ograničavamo u izrazu. Promatranjem prirode i praćenjem vlastitog impulsa privlačnosti prema detaljima u prirodi, otvara se naš centar kreativnosti. Ako se uspijemo povezati s našim prirodnim osjećajem za harmoniju i s prirodom oko nas, otvaramo veliki svijet mogućnosti. Cilj radionice je osjetiti potpunu „slobodu”stvaralaštva. Vrlo često nas nešto u prirodi dotakne i potiče na istraživanje, pronalaženje novih tehnika, stvaranje novih materijala, neočekivanih oblika, dizajna tekstura, struktura, ritmova… Priroda je nepresušan izvor inspiracije i najbolji učitelj. Sve što je potrebno učiniti je primjetiti, osjetiti njezina bogatstva. Kada se nađemo u prirodi aktivni smo, promatramo, spajamo se s njom, reagiramo u trenutku i to je osjećaj, iskustvo koje je dragocjeno ponijeti u radni prostor. To je suradnja s prirodom na svim nivoima. Polaznici reagiraju različito, neki se odmah povežu, osjete i djeluju, neki naprosto pohrane iskustvo koje ispliva u nekom trenutku, ali mislim da je poticajno u svakom slučaju.
Jedna od konstanti u vašoj radionici su šoljice za čaj. Zbog čega su šoljice postale na neki način i vaš zaštitni znak? Kakav je čajni ritual iz takvih, prirodom oblikovanih komada?
Šalice, ne doživljavam ih kao zaštitni znak, možda ih više objavljujem jer su često zapravo testovi različitih glazura ili kombinacije različitih materijala. U ateljeu nisu dominantne. To je predmet koji svi koristimo svakodnevno, najzahvalniji je za sva testiranja, a ujedno su korisne. Male šalice za čajni ritual posebno volim jer znače pažnju prema okusima, mirisima, bojama čaja. Dodatan doživljaj je kompatibilnost oblika šalice, materijala od kojeg su napravljene, boje. Nastaje delikatna kombinacija puno elemenata.
Imali ste priliku da učestvujete u umetničkoj rezidenciji u Kini gde ste radili sa mnogim majstorima tradicionalne kineske keramike. Kakve utiske nosite iz Kine i kako vam je to iskustvo pomoglo da se još bolje povežete sa glinom?
Rezidencija u Kini u trajanju od pet tjedana je zaista bila posebno životno iskustvo. Osjećala sam se počašćenom susresti se s keramičkom tradicijom starom tisuće godina, u manufakturi Fuping Pottery Art Village još uvijek ju njeguju. Tradicija zaista snažna i toliko raznolika, precizna, živopisna. Zaista je teško sažeti sva iskustva i doživljaje, puno divnih detalja. Osim što smo radili, posjetili smo nekoliko puta Xian (gdje je bila izložba naših radova koje smo izradili tijekom rezidencije), Chen Lu Ancient Pottery Kiln Town sazdan od tisućljetne keramike i peći, fantastične Terrakota army koji djeluju kao da su živi… Mogu reći da me impresionirala njihova strpljivost, predanost u izradi bez obzira radi li se na delikatnom oslikavanju male vaze ili građenju ćupova do par metara visine.
Šta vam pomaže da se fokusirate prilikom rada – muzika, tišina ili zvuci iz prirode?
Godinama sam radila uz muziku koju sam birala svaki dan prema trenutku u kojem jesam, sve dok se muzička linija nije pokvarila. Zadnje dvije godine radim u tišini, otkrila sam da mi se sviđa. Možda je to samo neki period.
Jedan od vrlo uzbudljivih projekata koji ste pokrenuli je Mare modul, izrada keramičkih staništa za podvodni svet u morskim predelima koji su opustošeni ljudskim delovanjem. Kako danas izgledaju ta staništa koja ste 2018. godine sa kolegama stvorili, gde se ona nalaze i da li nameravate da nastavite rad na ovom projektu?
Mare modul – keramička staništa nalaze se ispred Kluba podvodnih aktivnosti Adria u Kraljevici, na dubini od 10 do 15m. U ove tri godine život pod morem ih je sasvim transformirao, neka staništa su struje srušile ili razdvojile, ali na i u svima je život. Prvo su puževi cjevaši svojim kućicama izgradili živopisne strukture, flora i fauna se razvila, konstantno se mijenjaju. Razne skupine ribica ciklički dolaze i odlaze, neke teritorijalne vrste su se smjestile za stalno, neke su promatrači. Bilo je dosta upita za novi ciklus na drugim lokacijama ali problem se uvijek javlja vezano za financijsku konstrukciju. Krajem ove godine objavit ćemo kroz online izložbu razvoj života na staništima tijekom tri godine uz stručnu ekspertizu eko biologa. Ako se ukaže prilika svakako bi nastavili rad na projektu jer se pokazao smislen i uspješan.
Prošle godine je u Hrvatskoj održana vaša izložba Materija koja je svojevrsan poziv na posmatranje, proučavanje i korišćenje lokalnog blaga, budući da je na istoj prikazano više od 150 različitih vrsta materijala koji su tek delić vaše arhive. ULUPUH ju je proglasio izložbom godine. Kakvi su vaši utisci nakon susreta sa posetiocima i razgovora, da li dolazi do povećanja svesti o tome kakvo prirodno obilje se nalazi oko nas i umemo li da radimo s njim?
Mnogi posjetioci su bili iznenađeni raznolikošću, bogatstvom materijala i mogućnostima upotrebe. Mislim da je izložba ostavila trag u smislu povećanja svijesti prema lokalnim resursima. Oni koji se ne bave kreativnim radom nisu shvaćali sve te veze, procese i transformacije na temperaturama što je razumljivo. Izuzetno mi je drago bilo prezentirati svu tu materiju koja nas okružuje, s kojom živimo. Kroz razgovore za vrijeme izložbe i nakon vidim da posijano sjeme klije, javljaju se kreativci koje zanima da uče kako koristiti to neprocjenjivo blago.
