Kutija puna starih fotografija na kojima se nalazi pregršt nepoznatih lica ostavljena na ulici za većinu ljudi je nešto na šta neće ni obratiti pažnju, ali za neke ona može biti povod za gotovo dvogodišnje istraživanje u potrazi za akterima sa fotografija nastalih pre 90 godina. O ovoj filmskoj potrazi, pronalasku blaga na buvljacima, interesantnim pričama koje se kriju svuda oko nas i jugoslovenskom detinjstvu razgovarala sam sa Anom Pajović, ženom brojnih talenata i još brojnijih interesovanja.
Po struci si pravnica, ali te je kreativnost odvela u pravcu dizajna, grafičkog dizajna, mode, izrade nakita i fotografisanja. Možeš li da se predstaviš našim čitaocima i ispričaš kako je nastala Ribizla, Ribizla mini i Koka.mne, i čime se to sve bavi Ana Pajović?
Ana je tridesetpetogodišnja preduzetnica; diplomirana pravnica bez dana rada u struci, a po zanimanju grafička dizajnerka sa trinaestogodišnjim agencijskim iskustvom. Feministkinja i majka dva dječaka (u Crnoj Gori to su dvije suprotstavljene kategorije), supruga, kćerka, sestra, unuka, prijateljica i jedna nadasve entuzijastična osoba. I premda je kliše – zbilja su me od ranog djetinjstva kreativni impulsi oblikovali i usmjeravali. Diploma Pravnog fakulteta se nametnula kao nužnost, jer u godinama kad sam trebala upisati fakultet, privatni biznis mojih roditelja bio je na klimavim nogama. Ne želeći da gubim vrijeme i čekam da se steknu uslovi da studiram grafički dizajn, odlučila sam se da iz praktičnih razloga upišem pravo. Želja da, ipak, budem nešto drugo na sreću je preovladala – uporedo sa redovnim davanjem ispita na pravu, učila sam o grafičkom dizajnu: iz knjiga, sa interneta, od drugih ljudi koji su se time bavili. Na samom početku dizajnirala sam postere za elektronske žurke, a vrlo brzo sam i dobila prvi pravi posao na poziciji grafičke dizajnerke. Tri agencije i jedan otkaz kasnije, Ana Pajović je one woman show – koji posluje pod imenom studio Ribizla, a čiju osnovnu djelatnost čine usluge grafičkog dizajna. Brendovi Ribizla mini i Koka, sa druge strane, su višegodišnji eksperimenti i opipavanje nepredvidivog crnogorskog tržišta, pa često i kreativni otklon od dnevnih poslova koji nisu baš uvijek inspirativni.
Gde ćemo te najčešće zateći ovih dana, šta trenutno okupira tvoju pažnju u kreativnom smislu?
Kad nisam u studiju i kad se ne bavim aktuelnim projektima i spremanjem nove linije proizvoda za brend Koka, uvijek me možete naći u obližnjem parku na brdu Gorica sa mojim dječacima, a u večernjim satima na čašici vina sa prijateljima, ili u mojoj famoznoj fotelji kako čitam knjigu ili hipnotizovano skrolujem po ebay-u ili delcampe-u u potrazi za nekim vintage blagom.
U Podgorici će se ove godine održati prvi skup održive mode na kome ćeš biti jedan od dizajnera učesnika. Šta možeš da nam otkriješ o svom učešću, na koji način ćeš održivost približiti posetiocima?
Projekat Održive mode je startovao kao inicijativa Delta City-a, najvećeg tržnog centra u Crnoj Gori. Ovaj projekat šarmantno spaja savjesnu modu i brigu o životnoj sredini sa mladim dizajnerima, podstičući preduzetničke poduhvate. Pored radionica, na kojima se bliže upoznajemo sa konceptom održive mode i onim što mi u našoj sredini možemo učiniti po tom pitanju, projekat obuhvata i modnu reviju Conscious fashion show na kojoj će se prikazati reciklirani modeli od stare garderobe koju će građani biti motivisani da doniraju. Cilj projekta je, prvenstveno, da skrene pažnju na negativne strane modnog biznisa, ali i da pokaže kako se upravo te negativne strane mogu transformisati u pozitivne akcije. Ekipa odabranih kreativaca će izrađivati upravo te modele koji će biti predstavljeni krajem godine na pomenutoj na reviji. Konkretno moj fokus biće na emancipaciji crnogorske žene kroz istoriju.
Pored svih zabavnih projekata na kojima radiš, nekako imam utisak da smo svi mi koji te pratimo na Instagramu naročito razneženi i obradovani kada postavljaš crtice iz perioda odrastanja, anegdote iz porodičnog života, priče o borbi za ženska prava u Crnoj Gori i na Balkanu, koje iako lične imaju jedan univerzalni karakter. Kako biraš kojim pričama ćeš se vratiti u sećanjima i oživeti ih na ovaj način?
Biraju one mene dok osluškujem što imaju da ispričaju starije generacije žena, i pokušavam da dublje razumijem vezu između njihove svakodnevice i borbi koje danas vodim kao supruga, kćerka i majka u crnogorskom društvu. Te priče uvijek imaju povezanost sa stvarnim događajima i uporište u porodičnom bližem i daljem sjećanju, pa makar i bile nekad malo iskrivljene selektivnim zaboravom ili pojačane sarkazmom. Prividna pomirenost naših pretkinja sa okolnostima i prihvatanje potčinjenosti, dok su u stvari one, paradoksalno, bile tiha voda koja brijeg roni, kroz jezik moje polupismene babe postaju nevjerovatno komične, valjda jer je to bio provjeren način tih žena da opstanu u surovosti patrijarhata. Godinama unazad zapisujem te, katkad i urnebesne crtice, a s vremena na vrijeme ih podijelim na Instagramu i što me raduje – ljudi se vrlo lako identifikuju sa njima. Sve je to i dalje jedna nesređena građa koja će jednog dana, kada za to dođe vrijeme, možda postati zbirka kratkih priča. (smeh)
Spomenula sam priče iz detinjstva i čitaoci ih mogu naći pod haštagom #mojejugoslovenskodetinjstvo, a zanimljivo je da nisi uvek živela u Jugoslaviji, već si jedan deo odrastanja provela u Švedskoj, pa odlično vladaš i ovim jezikom. Sećaš li se tog „Švedskog perioda“ i možeš li da napraviš neku paralelu barem u svojim sećanjima?
Rođena sam u Švedskoj i živjela tamo dok nas nepopravljiva nostalgija mojih roditelja nije vratila nazad u Crnu Goru, a to je bilo kratko nakon mog dvanaestog rođendana. Bipolaritet djetinjstva značajno je obilježio skandinavski život i godine kojima smo rasli povezani sa prirodom, učeni društvenoj odgovornosti i političkoj korektnosti. Dok su drugi sanjali o Novoj godini nama, gastarbajterskoj djeci, je život počinjao tromjesečnim odlaskom u živopisni univerzum Jugoslavije osamdesetih, a završavao čekanjem među filodendronima u Jatovoj poslovnici, dok majka kupuje avionske karte za povratak na Sjever. Sve ono što se dešavalo u tom devedesetodnevnom vakuumu u potpunosti je obuzimalo naša mala bića, a život je bio smjena temperaturnih i kulturoloških šokova. Čim bi se završio, porodično smo maštali o sljedećem ciklusu, sve dok jednog dana taj ciklus nije postao trajno stanje. Poslije njega došlo je surovo odrastanje u otužnim krhotinama Jugoslavije i istinsko shvatanje prednosti života na Sjeveru, kom se nikad više nismo vratili, sem kao turisti. Na koncu, moram priznati da mi nije žao zbog toga.
Budući da si zaljubljena u artefakte jugoslovenskog dizajna, ako bi razmišljala u slikama, kako bi nam dočarala svoje uspomene iz detinjstva birajući svega nekoliko predmeta iz ove ere?
Vrela vlakna prostirke od jambolije u dedinoj Ladi (koja je bila njegov tihi prkos zbog godina provedenih na Golom otoku) koja se lijepe i peku naše dječje butine. Borosane konobarica u hotelu Crna Gora za kojima patim dok kašikom grebem zadnje kapljice otopljenog sladoleda iz limenih konusnih zdjelica. Pokretne stepenice u robnoj kući Beograd koje su vodile do muzičkog sektora u kom je radila moja tetka i ispod čijeg pulta sam uredno po stoti put preslagala jugotonove kasete. Dedina bočica Briona na koju je mirisao najtopliji zagrljaj. I vječito to neko babino nenačeto pakovanje donjeg veša iz Titexa.
Razgovor o jugo artefaktima me neminovno vodi do buvljaka, za koji znam da je mesto na kome si pronašla brojna „blaga“. U jednom tekstu koji sam nedavno čitala, a bavi se time zašto sve veći broj ljudi odlazi na buvljake u potrazi za blagom objasnio je istoričar sa kanadskog univerziteta, Majkl Prokopov: „Ljudi bunare po buvljacima zato što su gladni, emotivno i estetski da dođu do nekih zakonitosti i smisla u životu. Za većinu ljudi odlazak u taj ritualizovani lov i potragu za nečim što i ne znaju da li postoji, podseća na nekadašnja putovanja hodočasnika u egzotične zemlje.“ Kako ovakav stav rezonira sa tvojim razmišljanjem, kada si i kako zavolela buvljake?
Mislim da sam imala oko 9 godina kada su me mama i tetka povele na buvljak nadomak Stokholma. Tad sam prvi put doživjela taj nestvarni sudar sa prošlim vremenima. Knjige, stripovi, porculanske figurice, fotografije… sve je imalo svoju priču. Zaustavila sam se iznad jedne kutije sa starim fotografijama i dugo preturala po njima dok mi se za prste nije zalijepila jedna sa početka dvadesetog vijeka. Ničeg tu nije bilo posebnog – neka sporedna pariška ulica, na ulici pas, zatvoreni dućan. Vidjevši da mama neće da mi je priušti, prodavačica mi je klimanjem glave odobrila – uzela sam fotografiju i dan danas je čuvam. Za mene upravo ta ritualizirana potraga za nečim nije ništa drugo nego potraga za pričom, traženje smisla i opravdanja našem postojanju i odgovorom na vječito pitanje o tome što će iza nas ostati i hoće li naši životi biti vrijedni priče. Da ne zanemarimo i djetinji, ali i neprocjenjivi poaroovski momenat u kom dobijem priliku da pratim trag i gordo iznesem neki zaključak.
Koji je tvoj favorit među balkanskim buvljacima i imaš li neke savete, kako se pripremiti, gde se informisati o predmetima koje želimo da nađemo, kako se cenjkati sa prodavcima?
Svakako sam emotivno vezana za podgorički buvljak zbog mnoštva avantura na koje me je poveo. Uz to, mogućnost lokalnog istraživanja predmeta je dodatni podsticaj za mene. Nisu mi mnogo interesantne stvari koje nisu vezane za područje bivše Jugoslavije i milje u kom živimo. Posljednji buvljak koji sam van Crne Gore posjetila je čuveni Hrelić u Zagrebu i sjajno sam se provela u razgovoru sa prodavcima i kupovini meni važnih sitnica. Zlatno pravilo odlaska na buvljak je uvijek otići bez velikih očekivanja, tad se najbolje stvari nalaze.
A van Balkana, koji je najčarobniji buvljak na kome si imala priliku da se nađeš?
Gorepomenuti buvljak nadomak Stokholma. Više nemam ni predstavu o tome ni koliki je zapravo, i ne znam ni da li više postoji, ali meni devetogodišnjoj je bio Zemlja čuda.
Razni natpisi na nalepnicama i karticama, knjige, stare kutijice, razglednice, fotografije i jugoslovenski artefakti mogu se naći među tvojim ulovima. Po kom kriterijumu biraš šta ćeš kupiti i zadržati, i na koji način čuvaš ove predmete kod kuće, da li imaš neki sistem?
Ozbiljnija kupovina stvari sa buvljaka počela je kad sam shvatila da pored saznajne mogu imati i ekonomsku korist od svega. Bio je to period u kom sam radila u firmi koja je bila u finansijskim problemima i plate radnicima nisu bile redovne. Otvorila sam shop na Etsyu koji je u prvim godinama, dok sam ga redovno dopunjavala, solidno radio i iz njega su se rodila neobična prijateljstva. Prosljeđivanje pronađenih stvari dalje za neku drugu svrhu je u najmanju ruku bio uzbudljiv poduhvat. Dirljivo upoznavanje sa Tamarom iz Ontarija koja je nakon rata u Bosni izgubila svoje djetinjstvo, a u mom shopu pronašla emajlirani tanjir sa istim motivom kao onaj iz kog joj je baba kao djetetu služila doručak i brojčanici iz par slomljenih iskrinih telefona koji su postali dio umjetničke instalacije u Njujorku samo su neke od zanimljivosti koje prate tu avanturu. Posljednjih godina sve manje imam vremena za bavljenje time i sad se uglavnom ograničavam na predmete koji ne zauzimaju fizički mnogo prostora – knjige, brošure, časopisi, fotografije, dopisnice, posteri, ambalaže… Uglavnom su to predmeti koji su povezani sa mojim poslom i koji nerijetko služe kao inspiracija, a posebno su mi dragi predmeti koji imaju lični pečat, u vidu zapisa bivših vlasnika. Neke od njih su i ulovi iz polu-legalnih upada u ruine fabrika i fabrika pred rušenjem što je opet otvorilo vrata za istraživanje priča o ljudima i mjestima koje nisu ušle u opšte obrazovanje, a trebale su.
Na koji vintage ulov si najponosnija, postoji li neka interesantna priča iza njega?
Taj predmet je u ovom trenutku na putu od Češke ka meni, i u pitanju je dopisna karta koju je svojeručno pisao svom gostu Antal Mađar, osnivač i prvi vlasnik hotela Zelenika. Vrijedna je zbog toga što se pojavila u trenutku kad sam se bavila istraživanjem istorije ovog zapuštenog hotela-dragulja, pionira ugostiteljstva i organizovanog turizma u Crnoj Gori.
Nadovezujući se na buvljačka blaga moram da se dotaknem čuvenih fotografija koje si našla i priče koju si istraživala pune dve godine ako se ne varam. Priča o Nikolinim porodičnim fotografijama koje si pronašla, i gotovo filmska potraga, jedna je od lepših priča koje sam čitala onlajn. Za one koji nisu upućeni da li bi mogla da se vratiš na početak i ispričaš šta se dogodilo, gde si pronašla te fotografije, zašto su te toliko zaintrigirale, kako je izgledala potraga za porodicom i kako se priča završila?
Ta priča je zaista filmska i često se zapitam da li se to sve stvarno desilo ili sam je izmaštala u nekom snu. Prije dvije godine sam na buvljaku pokupila nekih tridesetak fotografija preko kojih su ljudi gazili, pošto sam na jednoj od njih vidjela da je zapisana 1931. godina. Kući sam detaljnije pregledala ulov i shvatila da se na svakoj od njih istim rukopisom nalaze sitno ispisani komentari, a na fotografijama se pojavljivala porodica – otac Nikola, majka Stana i kćerke Vjera i Ksenija. Bilo je očigledno da se radi o Crnogorcima iz tridesetih godina prošlog vijeka, ali na nekim i danas mnogima nedostižnim destinacijama – Atini, Kairu, Sueckom kanalu; bili su fantastično obučeni i široko nasmijani. Nisam znala ništa više o njima, čak ni kako su se prezivali. Nevjerovatno me sve to zaintrigiralo, i krenula sam u potragu za eventualnim potomcima ljudi sa fotografija. Cijela priča je jako duga, ali se završila tako što sam na kraju dobila poziv iz Južne Afrike od 84-godišnje Ksenije koja je na nađenim fotografijama bila tek djevojčurak. Priču o svemu što se dešavalo u međuvremenu, uključujući i pronađene fotografije, zainteresovani mogu pronaći u highlightsima „Izgubljene priče“ na mom Instagram profilu.
Nakon izložbe u muzeju MoMa posvećenoj Jugoslovenskoj arhitekturi krenulo je veliko interesovanje za kulturnim nasleđem koje postoji u vidu građevina i spomenika na prostoru bivše Juge. Međutim, odnos država (u ovome se nimalo ne razlikujemo u regionu) je potpuno ignorantski, većina objekata nepovratno propada, urušava se, prodaje se u bescenje, a spomenici neretko ruše (slučaj u Hrvatskoj, o čemu govori odličan dokumentarac Neželjena baština“ hrvatske rediteljke Irene Škorić) Kako ti razumeš ovu pojavu? Ako ostavimo ideologiju po strani, zbog čega nam je toliko teško da se nosimo sa ovim nasleđem?
Nisam ni sigurna da li ih je uopšte potrebno odvajati od utopističke ideologije koja ih je iznjedrila. Neželjena baština je sjajan dokumentarac i ispravno je istakao da su te građevine pravljene za vrijeme koje jednostavno nije došlo. Antifašizam i želju za napretkom zamijenili su besramni lični interesi i povampireni duhovi srednjevjekovne prošlosti. Nažalost u Crnoj Gori se sve prodalo u bescijenje, uništilo, odnos prema tom nasljeđu je oličenje bahatosti i nebrige ljudi koji su imali priliku da donose odluke u vezi sa našim nasljeđem, a nijesu imali dovoljno senzibiliteta i razumijevanja za njegov značaj i vrijednost. Spomen Dom u Kolašinu, Duvanski kombinat, Kanin spomenik na Barutani, socrealistički hoteli…samo su neki od primjera kojima se svijet divi i na kojima bi trebali da baziramo kulturnu i dio turističke ponude (ako ne što drugo), a mi zaokupljeni podjelama i glupostima dozvoljavamo da ih čerupaju lešinari tranzicije.
Pripremajući se za ovaj razgovor nabasala sam na sajt Crnogorske pošte i ubrzo „otkrila“ kako ne samo da si neko ko dokumentuje istoriju, uspela si da se u istu upišeš čak nekoliko puta kreirajući poštanske markice za važne jubileje Crnogorske države. Možeš li da mi ispričaš malo više o tome?
Pošta Crne Gore svake godine raspisuje inspirativne konkurse za dizajn poštanskih markica sa alternativnim temama vezanim za crnogorsku istoriju, i istina je da sam se nekoliko puta upisala u autore istih. Ona na koju sam svakako najviše ponosna je markica povodom 75 godina od rođenja Danila Kiša, tim prije što ga svrstavam u meni najdraže pisce.
Nadovezaću se sad na još jednu od rubrika s tvog profila, priču o Jugoslovenskim hotelima. Naime, ti tragom hotelskih markica (koje su priča za sebe!) otkrivaš šta se dogodilo sa čuvenim hotelima i odmaralištima iz jugoslovenskog perioda. Ima li među tim pričama srećnog kraja ili je on obavezno rezervisan za profitere i muljatore koji su se okoristili u tranziciji?
Hotelske vinjete/naljepnice, kako ih već ko naziva, otkrila sam tražeći inspiraciju u jugoslovenskim promotivnim materijalima, nepovratno se zaljubila i počela skupljati (za početak) isključivo one koje su pripadale crnogorskim hotelima, usput otkrivajući nepoznate i zaturene priče o hotelima koji su oblikovali sredine u kojima su se nalazili, otvarajući ih za promjene i nove uticaje, drugačije ljude i kulture. Kako smo od Šopena za večerom u hotelu Avala i džez svirki u hotelu Onogošt došli do ovoga što danas preovladava je suštinsko pitanje dekadencije crnogorskog, pa i jugoslovenskog društva. Ne, nema srećnog kraja, ne da ja znam. Ono što nije dokrajčio zemljotres ’79 do kraja su uništile sumnjive tranzicione privatizacije kojima su se umjetnička i arhitektonska blaga otuđila od države, i čime se u konačnici i formalno odobrila devastacija. Moja kolekcija hotelskih naljepnica i priča koje prate te hotele su želja da se barem na neki način sačuva to nasljeđe.
Planiraš li da napraviš neku publikaciju u kojoj bi objedinila sve priče, fotografije i artefakte koji, kako stvari stoje, verovatno ostaju jedini svedoci postojanja brojnih kultnih zdanja?
Nije da ne želim, ali u ovom trenutku imam toliko interesovanja i istraživanja u toku, a vremena van porodičnog i poslovnog života vrlo malo. Često razmišljam i promišljam o tome kakav bi to nešto oblik trebalo dobiti, da li da to bude blog, izložba, publikacija… Da li uopšte sve povezati jednom temom ili razdvojiti u nekoliko segmenata… desiće se nešto po tom pitanju, ali sigurno ne u skorije vrijeme. Do tada ću na Instagramu u kratkim crtama i dalje dijeliti moje priče (smeh).
Ako bismo te sada zamolili da nas povedeš u šetnju i pokažeš neka od tebi najdražih skrivenih i ujedno potcenjenih mesta u Podgorici i na primorju, koja bi to mesta bila i zašto?
U Podgorici to je uvijek kafeterija i knjižara starih knjiga Klub Kulture Soba, brdo Gorica sa čuvenim spomenikom i Mediteranskim vrtom, i najčarobnije Skadarsko jezero, pogotovo potez starim i zaboravljenim putevima od Virpazara do Ostrosa. Primorje uglavnom izbjegavam, a Durmitor i netaknuta priroda sjevera Crne Gore su zauvijek na listi omiljenih mjesta.
Fotografije: Privatna arhiva; Marija Šoškić
