Uz Anu sam godinama unazad pila kafu širom sveta, prateći je putem njenog prvog bloga Mjesto za kavu i uživajući u njenom načinu pisanja. Nedavno je pokrenula novi blog, Project: We Travel kao odu „slow travel” načinu putovanja, i zbir višegodišnjih putešestvija i istraživanja posebnosti koje ne možemo naći u turističkim vodičima, a koji čine da se odista zaljubite u neki grad. Pričale smo o njenim aspiracijama za pokretanje ovog projekta, gradovima koji su joj ukrali srce i kafeterijama u kojma se pije najbolja kafa na svetu. Ako vas drma groznica za putovanjima ili vam jednostavno treba doza estetski lepog uz jutarnju kafu, trk na ovo atmosferično online ćoše.
Project: We Travel je prava vizuelna poslastica za sve nas koji volimo pisanu reč, ali i uživamo da putujemo kroz tuđe fotografije. Možeš li da nam približiš kako je nastao tvoj najnoviji projekat i šta sve on obuhvata?
Drago mi je da je blog tako percipiran jer je to bio jedan od primarnih ciljeva, i puno vremena, ali i ljubavi ulažem da odaje baš takav osjećaj. Project: We Travel je nastao iz želje da spojim svoju ljubav prema putovanjima, pisanjem i povezivanjem s ljudima iz cijelog svijeta. Također, jako me zanima digitalni marketing, njegove mogućnosti, kreativni procesi… i imala sam jaku želju stvoriti mjesto koje će s jedne strane pratiti trendove, uvoditi inovacije, ali imati i svoju autentičnost. Želja mi je pružiti čitatelju jedan cjelokupni doživljaj kada dođe na stranicu Project: We Travel-a, da uživa u onome što vidi i pročita, te poželi nešto novo isplanirati u svom životu, bilo putovanje, vikend ili pak promjenu karijere.
U kategoriji „Dialogues” na sajtu predstavljaš ljude sa raznih meridijana i njihove avanture na određenim lokacijama. Kako biraš individue koje želiš da predstaviš u ovom odeljku? Da li te njihove priče zainteresuju da i sama posetiš te lokacije ukoliko već ranije nisi?
Postoje neki ljudi u mom virtualnom, ali i stvarnom svijetu, koje pratim, divim im se, volim i koje želim predstaviti pratiteljima svog bloga. Želim da ih više ljudi upozna i da ih inspiriraju kao i mene. Jako mi je važno da su to osobe snažne osobnosti, pametne, hrabre, da pomiču granice, da putuju drugačije, da stvaraju jer vole sam proces stvaranja i imaju taj žar koji prepoznaš čim ih upoznaš, virtualno ili u prirodi. Moji gosti su obično ljudi koji ne chekiraju „must see” liste nekog grada ili mjesta već dopuštaju da im se taj grad dogodi, dopuštaju da ne vide sve što vodiči nude već da ostave nešto i za život kasnije. Njihove priče su toliko inspirativne da čak i kada nisam imala neku posebnu želju posjetiti neko od mjesta o kojem smo razgovarali ili pak nije bilo visoko na listi prioriteta, nakon zajedničkog dijaloga, dopisivanja, razmjene fotografija… jednostavno želim onamo.
Čime se vodiš pri pisanju svake priče na P:WT? Šta je ono što želiš da preneseš čitaocima, bilo to direktno ili između redova?
Imam snažnu želju kroz život da na neki način zabavim ljude, da im dam neku novu perspektivu svojim pričama, entuzijazmom i energijom, pokažem im neki novi kutak svijeta i života kada misle da su već sve vidjeli i kada im treba nešto novo, inspirativno u životu. O tome uvijek razmišljam kada pišem i nastojim uvijek vizualizirati tu osobu kojoj pišem to što pišem. Ja sam od onih koji razmišljaju kako da ispune kvalitetno vrijeme ljudima kojima sam okružena, bilo kada predajem jezike, bilo kada pišem. Digitalni svijet ima sve što možemo zamisliti (i više od toga, naravno) i u moru svega napisanog, istinitog ili lažnog, originalnog ili ukradenog, želim da P:WT bude uvijek svoj, informativan, točan, updatean, da plijeni svojim fotografijama, da ne poznaje riječ površnost i da stvara ne samo čitatelje, već i prijatelje diljem svijeta s kojima razmijenjuje ideje vezane za putovanje, za lijepo i drugačije.
Sve fotografije koje prate tvoje priče na P:WT su u stanju da iste ispričaju bez ijedne reči. Koliko je tebi bilo bitno da fotografije dopunjuju pisanu reč, i obratno, na online mestu kakvo je P:WT?
Fotografije igraju jako veliku ulogu na blogu i bez njih moja priča ne bi bila zaokružena. Isto tako, čak i kada objavljujem foto eseje, gledam da iste poprate citati i lijepo organizirane riječi. Volim riječi i igru njima, a u zadnje vrijeme mi je važno da propagiram čitanje kao takvo, da naučimo ponovno čitati, da nas čitanje veseli i da „skrolanje” postane usporenije i polako izađe iz navike svih nas. Želja mi je da fotografija sama priča svoju priču, ali i da nagna čitatelja da se zagleda u tekst te pronađe zašto je ona tamo i sazna gdje sam ju uhvatila. Veći je doživljaj kada netko dolazi radi teksta, a fotografija ga odnese nakon svakog ulomka negdje dalje i upotpunjuje mu doživljaj. Mislim zapravo i na jedne i na druge kada pišem, uređujem i slažem fotografije jer želim da vrijeme potrošeno na mojim P:WT stranicama bude lijepo, ispunjeno i izazove neke lijepe osjećaje kod svakog čitatelja, ali i kod onoga tko samo pogleda fotografije.
Svaki čovek voli da putuje na određeni način, bilo to samo kroz fotografije, preko turističkih agencija ili kreiranjem avantura u sopstvenoj režiji… Neki preferiraju slow travel, dok je nekima dosta par dana u novom gradu. Kakav način putovanja ti, kao putnik, i kao osnivač P:WT najviše voliš?
Shvatila sam zadnjih nekoliko godina da radije otputujem više puta u isti grad nego da skupljam hrpu posjećenih gradova u svojoj mapi sjećanja. Na taj način stvarno upoznam neki grad i imam osjećaj kao da postaje dio mog života kojem ću se vraćati. Teško mi je zamisliti da je kad posjetim neko mjesto ili grad to prvi i zadnji put. Kad je izašao koncept slow travela sjećam se da sam rekla kako mi (moj muž i ja) putujemo tako već godinama prije nego je dobio svoj naziv, ali da… volim ga jako i rado o njemu pišem. Uskoro i pripremam nešto na tu temu za svoje vjerne newsletter pretplatnike.
Znam da veoma voliš kafu i imaš visoke standarde za dobru šoljicu iste. Kako su se tvoje ljubavi prema kafi i putovanjima isprepletale? Verovatno je nezahvalno ovo pitati, ali možeš li da izdvojiš top 3 kafeterije širom sveta u koje bi se uvek rado vratila?
Moj prvi blog Mjesto za kavu je zapravo nastao kao želja da tražim najbolju kavu u tim gradovima koje posjećujem(o) i o tome sam pisala. Kada smo muž i ja bili u Americi htjela sam pokazati da postoji kava koja je bolja od Starbucksove i te 2010. smo naletjeli na prve kafiće sa specialty coffee koje sam tako rado i ponosno predstavljala na blogu i izvan njega. Mi smo baš iskreni zaljubljenici u kavu, pripremanje kave, ali i isprobavanje. Kažu da nas je dobro imati u susjedstvu jer pripremamo izvrsnu kavu i kod kuće. Nevjerojatno je kako se ponekad ne sjećam nekih događaja iz nekih odličnih gradova koje smo posjetili, ali u sjećanje mogu prizvati okus kave koju smo pili i što smo pričali dok smo ju pili. Tako da odmah imam u glavi 3 kafića u cijelom svijetu koja su mi dali potpuni doživljaj kave, ambijenta, usluge, atmosfere:
1. Nomad cafe, Passatge Sert, 12, Barcelona
2. Drop Coffee, Wollmar Yxkullsgatan 10, Stockholm
3. Pelican coffee, Pelikangasse 4, Vienna
A šta je sa gradovima? Osim u Zagrebu, gde bi volela da imaš svoj drugi dom?
Svaki put kad otputujemo nekamo ja se pitam bi li mogla živjeti ovdje i kako bi život izgledao da smo baš tamo u tom gradu. Kopka me to pitanje i voljela bih da osjetimo kako negdje drugdje jutra mirišu. Visoko na listi su Barcelona i Stockholm, ranije sam sanjala i o Chicagu, putovali smo mi i u Australiju po novi život u mojoj glavi, ali nekako se uvijek vraćamo Zagrebu. U ono što sam sigurna jest da bih se snašla tamo negdje, bilo gdje, a jedino čega se iskreno bojim jest da bih prerano dobila urezane bore od tog osmijeha kojeg ne bi skidala s lica kad bismo stvarno napravili takav korak. Međutim, ima vremena za snove.
Kako za tebe izgleda savršeno jutro kada si kod kuće u Zagrebu, a kako kada si na novoj (ili staroj, dobro poznatoj) destinaciji? Koje sitnice na putu čine da se „povežeš“ sa nekim gradom i tu osećaš kao kod kuće?
Naš dan uvijek započinje kavom uz koju čitamo, razgovaramo ili jednostavno šutimo. Da to jutro bude još savršenije u mojoj glavi, trebalo bi početi ranije nego počinje, ali jednostavno uz tempo koji imam teško mi je pomiriti želje i realnost. Savršeno bi bilo da cijeli taj setting kave prebacim na balkon jer volim balkone i sanjam da imam jedan ozelenjen balkon na kojem ću piti kavu. Kada putujemo, dizanje ujutro nije nikakav problem i dan uvijek započinjemo rano i to baš negdje na kavi u kafiću koji smo prethodno isplanirali posjetiti. Planiranje dana, fotografiranje, razgovor i dugo sjedenje nam nije strano jer se nikad ne bojimo da ćemo nešto propustiti. Gledati ljude, upijati kako se živi u tom gradu je ponekad vrednije nego čekati red za neki od muzeja, iako, i to nije problem, ako imamo želju. Kava nas povezuje s tim gradom, ponekad na putovanje uzmemo laptope pa pola dana provedemo radeći, a pola dana šetajući. Ja sam neko vrijeme nosila tenisice za trčanje te znala odlaziti trčati da vidim grad i iz te perspektive, a sada mi je želja odlaziti na satove joge u lokalni studio u najranijem mogućem terminu kako bih imala i takvo iskustvo. U Amsterdamu sam na primjer uživala piti pivo ili kavu sjedeći uz rijeku ili na klupici kako to tamo čine ili pak voziti bicikl po gradu što inače ne činim kad sam doma. Jednostavno te male sitnice jako vesele i rado ih ukomponiram u svoja putovanja. Vrlo često ih ne planiram, samo se tako dogode. I zbog toga sam jako sretna. I zbog toga ću uvijek pakirati kofere.
par brzih pitanja za kraj:
Espreso ili kapućino?
Cappuccino.
Skandinavski minimalizam ili istočnjačka šarenolikost?
Sve više i više skandinavski minimalizam iako jednom u nekoliko godina idem po dozu istoka u divnu Rusiju.
Pogled na planinske vrhove ili na okean?
Nisam ni znala za te osjećaje dok se nisam počela skitati po glečerima da ono što ti vrhovi izazovu u meni, ipak, ocean ne može. Barem ne u tolikoj mjeri. Vrhovi su ono što me privlači.
Izlazak ili zalazak sunca?
Iako volim novi dan i buđenje generalno, zalazak sunca me razoruža kad ga god imam priliku promatrati.
Analogna ili digitalna fotografija?
Voljela bih da mogu odgovoriti analogna, ali nemam nekog iskustva s njom pa spremno odgovaram digitalna. No, kako se kroz život vraćamo iskonskom, starom, zaboravljenom, znam da ćemo se analogna fotografija i ja sresti negdje kad zaista odlučim usporiti.
Fotografije: Ana Debić, Ivoje Stepić, Antea Popović, Ferntribe
