U moru aktuelnih književnih preporuka domaćih izdavačkih kuća, blogera i novinara često se mogu naći isključivo novi naslovi, u cilju promocije istih. Imajući u vidu da su takve liste najčešće banalne i usmerene na promotivne sadržaje, u Pleziru svakog ponedeljka možete uživati u rubrici pisci preporučuju u kojoj ćete saznati šta vaši omiljeni pisci čitaju. Naši dragi gosti, pisci koje volimo, pričaće nam o književnim naslovima i autorima koje sa uživanjem čitaju i preporučuju svojim prijateljima. Ovog ponedeljka, u gostima nam je nagrađivana književnica, autorka zbirki priča „Anatomija osmjeha” i „Zovite me Esteban” Lejla Kalamujić. Naoštrite pisaljke i pripremite beležnicu, Lejla je za čitaoce Plezira izdvojila prave književne dragulje.
Knjige koje sam nedavno čitala i koje rado preporučujem.
Foto: Dženat Dreković
- PRAVIJEK I DRUGA VREMENA – Olga Tokarczuk
Od Olge Tokarczuk bih preporučila bilo koju knjigu. Trenutno je najlakše doći do Knjige Jakubove, koju su nedavno obavili Fraktura u Zagrebu i Službeni glasnik u Beogradu. Ali kako se radi o ovogodišnjoj dobitnici međunarodnog Bookera, vjerujem da će se ponovo štampati i njena druga djela. Pravijek i druga vremena meni najsvježija i najdraža njena knjiga je ispočetka stvoren svijet. Tokarczuk ga stvara iz mitova, za koje sama vjeruje da su univerzalni obrazac ljudske sudbine. Tako je recimo i priča o Kloski, Ruti i Ukleju osavremenjeni mit o Demetri, a način pripovijedanja poljske autorice je potpuno očaravajući.
Marie-Louise von Franz najveći je autoritet na području psihološke interpretacije i analize bajki, mitova, snova i alhemije. U knjizi Ženski princip u bajkama ona kreće od teze da su sve do kraja 17. vijeka bajke bile književnost za odrasle. Tek s usponom novovjekovne filozofije i odbacivanja iracionalnog, one postaju štivo za djecu. Ali kako u krutim patrijarhalnim tradicijama žene nemaju svoju metafizičku zastupnicu (čak ni u kultu Bogorodice), Von Franz poseže za analizom arhetipskih ženskih figura u bajkama. Analizirajući brojne poznate i one manje znane bajke ona uspijeva doći do brojnih zapostavljenih ženskih principa u našoj kulturi.
Dok Tokarczuk iznova stvara i vrijeme i mjesto kako bi ispričala priču o nama koji jesmo, i o nama koji bismo mogli biti, Grossman u svojoj najintimnijoj knjizi pripovijeda o ljudskoj boli koja se preljeva preko granica poznatog svijeta. Nakon što je 2014. godine objavljena, Grossman je izjavio kako ni sam nije vjerovao da će imati snage da je napiše. Izvan vremena je knjiga žalovanja u kojoj se autor pokušava izboriti sa smrću sina koji je kao vojnik poginuo u ratu. Potpuno izlomljena struktura ovog romana korespondira sa stanjem likova nakon što su doživjeli smrt bliskih osoba. Više od svega Izvan vremena je potraga za smislom u svijetu koje je davno pogubio svoje konce.
Prošlost nikad nema ni početak ni kraj. Lana Bastašić je sasvim sigurno svjesna toga, pa tako njen roman Uhvati zeca, počinje malim slovom a završava otvorenom rečenicom. Jedan telefonski poziv bit će dovoljan da vrati Saru (koja već godinama mirno živi u Dablinu) na izvor svih njenih nemira. Priča o Sari, Lejli i njenom nestalom bratu, okidač je za sve važne teme iz bliske nam istorije. Ovo je knjiga o suočavanju s prošlošću, ali i snažna (nimalo uljepšana) priča o ženskom odrastanju, iskustvu i prijateljstvu.
Za ovo otkriće mogu zahvaliti književnici Jasni Dimitrijević koja mi je knjigu poklonila. Bekomberja je naziv psihijatrijske bolnice nadomak Štokholma, mjesto na koje protagonistica odlazi u posjetu ocu, koji više od svega voli blizinu smrti. Da bi ga razumjela, ona prije svega mora razumjeti to mjesto i njegove stanovnike. Mora razumjeti i Olofa, posljednjeg pacijenta u Bekomberji, koji jedne februarske noći skončava ispod radio antene. Pričajući intimnu priču o svojoj porodici (podnaslov oda mojoj porodici) Stridsberg uspijeva dekonstruirati vjerovanje u socijalnu skrb kao temelj švedskog društva.
Prijevod Stonera Johna Williamsa stigao je pedeset godina nakon njegovog objavljivanja. Ali za to ne treba kriviti domaće izdavače, jer je zapravo pet desetljeća ova knjiga bila u svjetskim izdavačkim sjenama. Razlog je dosta jasan. Životna priča o jednom, ni po čemu osobitom, čovjeku nije imala šanse za vrijeme dominacije poetike beatnika. Zbog toga je meni ova knjiga posebno interesantna. Dok sam je čitala konstantno mi se činilo da Williams gleda ispred svog vremena. Kao da ju je 60ih godina pisao za nas, i u nju sklopio osjećanje i umiranje s početka 21. vijeka.
Nedavno sam pročitala izjavu književnika, urednika i kritičara Danila Lucića u kojoj kaže: Nikad nisam pročitao nešto slično Agoti Krištof. Ja isto mogu reći da ne nalazim pandan pisanju ove švicarsko-mađarske autorice. Krajem 2018. objavljena je njena Blizanačka trilogija. Do tad sam je čitala u dijelovima. Prvo Veliku svesku, najpoznatiji dio trilogije koja je preveden na desetine jezika. Poslije i Dokaz i Treću laž. I sigurno mogu reći da je malo knjiga koje tako smjelo gaze po svim dubinama ljudske brutalnosti i užasa.
Ako je David Grossman napisao knjigu žalovanja, onda je Marić uspjela napisati knjigu nepristajanja. Tematizirajući hroniku jedne bolesti ona je, zadržavajući svoj pjesnički izraz, uspjela ispisati roman o ženskoj snazi i ženskom tijelu koje se nameće kao njena jedina zastava. Glavna protagonistica oboljela od karcinoma dojke ne pristaje ni na šta očekivano, ni na šta predodređeno. U Kintsugi tijelu svaki ožiljak i svaki rez su pobjeda. Tu se ne pristaje ni na smrt, čak se i njena ideja dokida. Smrt tako ostaje tek drugo ime za vječnost, ali onu žensku koja je rodno mjesto Amazonkama.
