Najčešće se pamte modne revije koje su inovativne, bilo po pristupu odjeći, prezentovanju, odabiru manekena ili po nečemu trećem. Avangardni modni dizajneri obično na isti taj način prilaze i stvaranju show-a, a „klasici“ se drže provjerenog, i uz kvalitet često ne nude inventivnost, pravu kreaciju.
Pa ipak, svijet mode funkcioniše drugačije nego svijet umjetnosti, i premda se novo i dalje nameće kao imperativ, ono funkcionalno u modi dozvoljava pretrajavanje, ponavljanje, jednu modnu „običnost“, odijevnost, svakodnevnost komada. U tom svijetu klasici i tekako imaju smisao, vrijednost, i time vijerne kupce.
Stvaralaštvo Sonia-e Rykiel nesumnjivo spada u klasike – to je moda provjerena po kvalitetu, čistog ukusa, bez pretenzija na stvaranje efekta iznenađenja i neobičnog dopadanja. Jednom nazvana „kraljicom pletiva“ odmah po osnivanju svoje modne kuće šezdesetih, taj epitet je sačuvala do današnjeg dana, i to sa pravom. Pa ipak, nije pletivo jedini prepoznatljiv ili dominantan dio njenog stvaranja, Sonia-u je moguće prepoznati u mnogim detaljima. Prije svega, po monohromnim, head-to-toe odijevnim kombinacijama; zatim po broševima, cvjetnim aranžmanima u kosi i oko glave, po upotrebi svijetlih i jarkih boja, a na sceni po specifičnom završetku revija sa djevojkama koje izlaze odjednom, vesele, plešući, koje na pistama sve vrijeme hodaju nasmijane, što je nešto što dizajneri obično ne odobravaju uglavnom da se pažnja ne bi skretala sa same odjeće.
Sem tog lepršavog, opuštenog, veselog pristupa prezentovanju odjeće, revije modne kuće Sonia Rykiel ni po čemu se ne razlikuju od bilo koje druge; show nije u prvom planu, odjeća nije neobična, i rijetko kada se dešava nešto neočekivano. Pa ipak, njena je kolekcija za proljeće/ljeto 2008. jedna od onih koja se ureže u pamćenje, iako je više od mnogih ranijih „lagana“, čak frivolna, na momente i prototip „neozbiljne“ mode koja samu sebe doživljava kao puko oličenje glamura, luksuza, a žene koje je predstavljaju vidi kao nasmijane barbike koje plešu i zabavljaju se dok svijetu gori pod nogama.
I zaista je tako – to je kritika koja ovakvom tipu mode mora biti upućena. Nije tu u pitanju samo socijalna (ne) aktivnost i zatvaranje očiju, te prazno i licemjerno moralisanje na račun toga, već redukovanje mogućnosti mode na svoj stereotip, hranjenje stereotipa, slavljenje stereotipa. Pa ipak, uz sve zamjerke koje se mogu pripisati ovoj modnoj kući, a posebno tokom dvijehiljaditih, ostaje činjenica da je kolekcija prikazana s kraja 2007. godine izuzetno lijepa. I to lijepa na onaj klasičan način, lijepa onako kako se poželi da moda bude lijepa kada ode u svoju drugu krajnost gdje od ganjanja socijalne i druge pravde izgubi svoju esenciju koja se ipak zasniva na odjeći, na potrebi za kvalitetom, ljepotom, ukusom, stilom, i tako dalje. Kolekcija je raznobojna, a odjeća tipski raznolika: u njoj su se našle i žuta i crvena i narandžasta i nijanse bijele i bež, i mantili i haljine i suknje i džemperi i mekane, pastelne, clutch torbe, i crna, i koža, i perje. Muzika je poletna, prvo ulična, pariška, topao ženski glas, osmijeh uz hod, a onda Mick Jagger i djevojke koje plešu i bezbrižno skaču dok Sonia i njena kćerka Nathalie izlaze da pozdrave publiku koja im pruža glasan aplauz i vrisak ovdje-ondje. Kolekcija se vizuelno i po tipu može podijeliti u dva dijela. Prvi, u jarkim bojama, tu gdje dominiraju mantili, pencil suknje, šeširi, dosta kežual, i nekakav britanski prizvuk ispod francuskog pristupa modi. Drugi dio kolekcije je sav svijetao i nježan, bajkovit, sa cvijećem u kosi i perjem na ramenima, pozivajući se na modno nasleđe kuće sedamdesetih. Sastoji se od providnih bijelih i bež haljina slojevito ukrojenih, dugih, grudi koje se vide kroz svijetlu tkaninu, tkanine koja se pribija uz tijelo, koja ga miluje, ukršta se oko nogu i liči na draperije sa antičke grčke skulpture… U takvoj modnoj viziji gubi se veza sa realnošću tako jaka na početku revije; djevojačke, snolike i duge raspletene kose sada dolaze do izražaja, a plesni pokreti uz lepršavu odjeću daju utisak da se gleda „Labudovo jezero“ u jednom modernom, modnom izvođenju.
Ono viđenje mode kao luksuza, bezbrižnosti i odsječenosti od svijeta, podjednako primamljivo koliko i odbojno, ovdje se zaoštrava u svojim suprotnostima. Ples labudova tako u sledećem trenutku liči na blesavu i besmislenu paradu djevojaka sa skupocjenim frizurama i prevelikim naočarima i ništa drugo sem toga, da bi potom na jedan iskren osmijeh manekenke zlatne kose ponovo sve zaličilo na bajku, i tako ukrug. Pa ipak, Sonia je Sonia. Kvalitet – koji je trajnost, koji je klasik – govori dovoljno glasno da uvijek zasijeni show.
