Život pre, tokom i posle alkoholizma

Alkoholizam. Bolest zavisnosti, bolest koja ostavlja brojne posledice. Ne samo da narušava fizičko i psihičko zdravlje osobe koja zloupotrebljava alkohol, nego narušava i porodične, te druge socijalne odnose. Neretko se dešava da upravo zbog alkoholizma dođe i do gubitka porodice, zdravlja, posla…

U Novom Sadu postoji Klub lečenih alkoholičara „Grbavica“, osnovan 1968. godine kao društveno humanitarna organizacija. Zadatak kluba je produženo lečenje, rehabilitacija i resocijalizacija, a cilj je uspostavljanje trajne apstinencije lečenih alkoholičara. Klub „Grbavica“ je najstarija ustanova ove vrste u Vojvodini i jedan od tri prvoosnovana. Klub finansira Grad Novi Sad. U želji da se približimo što većem broju ljudi, članovi kluba i ja, kao njihov psiholog/savetnik, rešili smo da objavimo tekst jednog od članova (član zadržava pravo da ostane anoniman), a tema je kako je osoba uopšte počela da pije, kako život izgleda u vreme alkoholizma i kako sad u apstinenciji (bez alkohola).

Na kraju teksta možete pronaći dodatne informacije vezano za sam rad kluba, adresu kao i broj telefona.

ŽIVOT PRE, TOKOM I POSLE ALKOHOLIZMA

„Član sam Kluba lečenih alkoholičara „Grbavica“ u Novom Sadu. Do dolaska u ovaj klub bio je dug put, ali svima koji imaju i najmanji problem sa alkoholom, toplo preporučujem dolazak i ostanak u klubu.

Sada, da se vratim nekoliko godina unazad i da ispričam moj put.

Svako jutro budila sam se sa osećajem da je život lep. Predivno je buditi se i živeti. Predivno je udisati životne sadržaje, bilo to druženje, posao, učenje, muzika, dete. Takvo je moje biće koje svim čulima registruje lepotu ovozemaljskog sveta. Kvalitet takvog života neminovno me je dovodio u prilike kada se postojeće lepe situacije „moraju“ još naglasiti nazdravljanjem i pijuckanjem tečnosti koja razvodnjava svaku temu do beskonačnosti, do besmisla. No, svesna sam toga i još uvek biram kad i gde ću dozvoliti sebi to zadovoljstvo da se s poverenjem prepustim lepršavosti i lakoći postojanja koju stvara to elegantno piće – vino.

Život teče, ali sve češće osećam njegovu bujicu i sve teže se sa njom borim. Smatram da je to tako neminovno i da mi se život takav nameće sam po sebi, nezavisno od mene. Sve teže stižem da budem na mestima gde moram biti. Moje biće ne može da podnese osećaj neuspeha od neispunjenosti onog što sam oduvek mogla i oduvek stizala. Registrujem informacije da godine nose svoje i da je normalno da ne možeš više postizati sve ono što si mogao kad si bio mlađi. Da, ali ja i kad obavim sve što treba ostajem prazna, nezadovoljna i moj sve češći prijatelj polako, ali sigurno postaje vino.

Sunovrat takvog života je skica mene napravljena jednog dana, jedne noći u samoći: „Niko me ne razume, niko mi ne treba, posao ne radim sa voljom, jutra mi ne donose svežinu, nego težinu od dana koji zjapi ispred mene ne obećavajući ništa lepo.“ Svađam se sa mnogima, a najviše sa mojim najbližima. Upravo oni počinju da se raspituju za moje lečenje. Ja, još uvek ne shvatajući ozbiljnost sopstvenog stanja, prepuštam se da me vode u razne ambulante, na razne razgovore sa psiholozima. Idem sa njima samo kao senka, tanana u osećanjima i slaba za bilo kakvu aktivnost. Krećem putem izlečenja praćena povorkom tužnih očiju meni dragih bića. Dani se nižu i terapija već daje svoje prve rezultate. Svest mi se otvara, vidici rasvetljavaju. Upuštam se u najveću borbu do tada: sama sa sobom! Analiziram svoje postupke, svoj život, uočavam stramputice i njihove posledice. Krećem i u Klub lečenih alkoholičara koji sam doživela kao teško i čvrsto sidro odluke da više ne pijem, a ne kao slamčicu spasa. Na vetrometini iskušenja uperenih sa svih strana tražim i nalazim pogled, reč, ohrabrenje.

Prošlo je dosta godina od kada sam u klubu, a rezultat je moj osećaj ponosa: život je lep! Predivno je buditi se, živeti, udisati životne sadržaje, ali ovog puta sa rečima: „Hvala, ne pijem.“ Vratila sam se u sferu svetlosti običnog i jednostavnog života. Dok sam pila bilo je teško setiti se i jučerašnjeg dana, a kamoli uobličiti jedan dan u neku smislenu priču. Pošto život čine nanizani dani, jedan dan te životne ogrlice, kao slučajno otpala perla, dovoljan je da osvetli sliku mog treznog života.

Tišinu i spokoj rane zore prekida strogo zvono budilnika i ja, tolerišući neprijatnost tog zvuka, naspavana i odmorna ustajem. Dok se spremam za posao u stopu me prati jedno umiljato, tvrdoglavo i znatiželjno mače. Sinoć pripremljenu tašnu stavljam na rame i sa tačno određenim konceptom realizovanja obaveza krećem na posao.

Dan se kao lokomotiva polako zahuktava, bruji sve jače i hvata svoj ustaljeni ritam. Imajući u vidu da svi imaju svoje trase i svoje lokomotive usaglašavam se sa ostalima i plovim kroz grad, autobuse, pošte, pijace, pekare. Komunikacija je sveprisutna u tom kretanju: od one površne, kurtoaske do duboke, studiozne već zavisno od situacije. Obavljajući rutinske obaveze koje ne iziskuju ni emocije, ni kreativnost ipak se u meni negde paralelno odvija još jedan vid postojanja. U galerijama primećujem novu postavku slika (nisu loše), u knjižarama vidim puno novih knjiga (eh da mi je novaca), na repertoaru pozorišta spisak predstava (uglavnom sam gledala šta me interesuje), iz izloga se smeše haljine, cipele (ma zadovoljna sam onim što imam). I tako…

Stižem pred stan i stojeći nemoćno pred ulaznim vratima razmišljam kako da rešim uobičajeni problem – kojom rukom ću otključati? Oslobađam dva prsta od kesa natovarenih namirnicama i klik-klik u stanu sam. Počinje drugi deo dana koji se zove „Dome slatki dome“. Ubrzo se u kuhinji svi okupljamo: jede se, priča, jede, planira, jede, rešavaju tekući problemi, jede, saznaje nešto novo. Mačka dobija nadimak Smetalo. Povlačim se u svoj kutak analizirajući protekli dan na poslu. Šta je bilo dobro, šta može još bolje, šta treba menjati. Zadovoljna sam uglavnom i ispunjena radom u školi. Na krevetu me verno čekaju junaci knjige koju čitam. Ako niko ne dođe u goste, čitaću. Ćerka mi je nasnimila film koji sam tražila. Zajedno gledamo i komentarišemo film.

E pa sutra je novi dan. Treba spakovati tašnu i polako se pripremiti za sutrašnje obaveze. A što se tiče alkohola, on mi se u jednom momentu našao u vidnom polju kada sam bila u prodavnici. Osećaj koji mi se javio u tom trenutku je zadovoljstvo što je zlo bar tu zatvoreno, zarobljeno u flašama. A flaše kao postrojeni zarobljenici služe svoju zatvorsku kaznu i to doživotnu. Sa tom presudom koju sam sama izrekla okrećem se rafu sa vodom i biram koju ću uzeti: Ivu, Bistricu, Rosu, Minakvu, Knjaz…“

Autor teksta: Zadržava pravo da ostane anoniman

Ukoliko želite da se priključite klubu, važno je da ste već uspostavili apstinenciju. Dolazak u Klub pod dejstvom alkohola se ne toleriše!

Susreti članova kluba odvijaju se utorkom od 17.00 do 18.00 časova. Dva susreta su sa psihologom i tada kroz razgovor na konkretno zadane teme prorađujemo saznanja o zavisnosti od alkohola, o rehabilitaciji, resocijalizaciji, kao i komunikaciji i međuljudskim odnosima. Radi se na uspostavljanju normalnosti u porodicama osoba koje su zloupotrebljavale alkohol. Članovi kluba mogu biti lečeni alkoholičari, njihove porodice ili saradnici u lečenju, kao i svi ljudi koji su apstinenciju od alkohola usvojili kao svoj način života. Odluku o prijemu donosi psiholog kluba zajedno sa Predsedništvom.

Klub je mesto gde ćete pronaći adekvatnu i stručnu podršku. Ukoliko dođe do krize, uvek ćete imati kome da se obratite za pomoć i podršku. Slušanjem iskustava drugih članova, shvatićete da niste usamljeni u mnogim svojim postupcima, mislima i osećanjima.

Ohrabrujemo vas da nas kontaktirate.

Adresa i kontakt podaci:

Klub lečenih alkoholičara „Grbavica“
Seljačkih buna 85
Kontakt broj: 062/ 262-157 Branko (predsednik kluba)

Vanja Orlović, master psiholog; FB stranica: Psihologija uz kafu; Blog: https://vanjaorlovic.wordpress.com/

Share