Zaboravljena lepotica

Ljubica Otašević, slavna košarkašica i ikona pravog svetskog džet seta, svoju prošlost odigrala je najbolje što je umela. I mada se pred kraj života ugojila i počela da cuga, ipak nije umrla nesrećna.

Te 1998. godine, tragajući za novom uzbudljivom avanturom za literaturu, u biblioteci u nekim sportskim novinama Duška Jovanić slučajno je naletela na kratku, gotovo neprimetnu vest, gurnutu u ćošak i napisanu suvoparnim starinskim rečnikom: Dvanaestog aprila, u Hjustonu, umrla je Ljubica Otašević, poznata košarkašica – lepotica Crvene zvezde i reprezentacije. Nije mogla, a da se ne zapita kako to da su život i smrt takve fatalne lepotice s onim nečim što će postati deo istorije, stali u jednu sasvim običnu rečenicu. Zato je odlučila da napiše roman Ljubica, legenda o fatalnoj Srpkinji.

Piše: Nikola Todorić

Ovim romanom ruši predrasudu da su fatalne žene besposlene. Većina njih uglavnom su znale šta hoće, a pogotovo šta neće. Otuda ne iznenađuje što je četvrti talas feminizma krenuo iz Holivuda, pa zanosne lepotice manje poziraju, a više marširaju na famoznom crvenom tepihu. Zašto su devojke danas ljute, pitanje je koje se postavlja u izuzetnom istorijskom trenutku planetarno važnih ženskih pokreta #metoo i #timeisup. Pojavilo se i nekoliko značajnih knjiga o ženskom besu koji svakako treba poštovati. Pogotovo što su nas dugo ubeđivali da to što žene neko verbalno uznemirava treba da shvate kao kompliment ili da se prave lude, jer je damski ćutati. Ljubica je u tome i preterivala: osim po raskošnoj lepoti i gracioznoj pojavi na košarkaškom terenu, bila je poznata i po mangupskim fintama, drčnom stavu, ali i sočnom psovačkom repertoaru kojim je izluđivala sudije i nagrađivala publiku.

Duškina dobra prijateljica, videla ju je samo jednom slučajno na ulici, i to baš ispred zgrade Politike, gde je radila kao sekretarica. Ispričala joj je da se tada osetilo neko čudno uzbuđenje u vazduhu i komešanje među prolaznicima. Da nije došao Tito, pomislila je u prvom trenutku. A onda je ugledala visoku devojku u haljini od bele čipke, kako kao gazela prelazi Makedonsku ulicu. Svima je zastao dah i niko nije morao ništa da joj kaže, znala je da je to ona – Ljubica Otašević. Naravno da ova filmska scena deluje kao da je u limunadu o socijalističkoj Pepeljugi dodato previše šećera. Sentimentalni vaspitači čitave jedne generacije pričali su kako su najlepše, a ujedno i najhrabrije curice, početkom pedesetih počele da odlaze za svojim snom.

Ljubica u to vreme zaista nije bila vamp lepotica, ali je svojom urođenom harizmom odskakala od drugih. Bila je previsoka i krupna, građena kao Meštrovićeva skulptura, sve dok je probirljivi Zapad nije „stesao“. Kasnije ju je zaprosio Keri Grant. Velika je predrasuda kako je lepota presudna ili dovoljna da bi jedna žena osvojila ili zaradila epitet fatalne. Deniz Mineli Hejl, takođe jedna od svetski poznatih Srpkinja, rođena kao Dušica Radosavljević, imala je sve osim klasične lepote: sitne oči, izražen nos i dugu sedu kosu do pola leđa, ali je izluđivala muškarce oštroumnim razgovorima, nepogrešivom intuicijom i savršenim smislom za druženje.

Duška je pripremajući materijal krenula ka mestima na kojima je Ljubica bila: na Malom Kalemegdanu, gde je jezuitskog pisca Ivu Andrića zbog nje žuljala klupa, u dvorište Deligradske ulice u Beogradu, u kome se ljubila s prvim momkom Srđom Kalemberom, na rimskom Parioliju, gde je trošila sladak život sa rasipnim mužem, baronom Rikom di Portanovom, po klubovima raskalašne Marbelje, u kojima je beznadežno jurila ljubav, ali i u selu Ljutovnica, nedaleko od Gornjeg Milanovca, gde je rođena i provela detinjstvo. Razgovarala je samo s onima koji su je dobro poznavali, muškarcima koji su je voleli, školskim drugaricama, Zvezdinim košarkašicama, intimnim prijateljicama i bliskim rođacima. Zato je sve u knjizi o njoj potpuno tačno: ličnosti su stvarne, mesta još postoje ili su postojala, adrese se nisu promenile, a činjenice su proverljive u najlepšim sećanjima

foto: Vuk Dapčević @snoopypuppyvuk

Kada je nastavila da istražuje, našla je na memoare velikog holivudskog zavodnika Džordža Hamiltona, životnog pratioca najslavnijih žena sveta, kome ni ćerke američkih predsednika nisu odolele. Imala je šta i da vidi. Nekoliko strana tog intimnog dnevnika posvetio je jugoslovenskoj košarkašici Ljubici Otašević. Upoznali su se u Rimu i jedno vreme ludo su se zabavljali, sve dok im put do čuvene diskoteke Šejker nije preprečio Ferari Enrika di Portanove. Verovatno je u nekom trenutku i Duški bilo neubedljivo da neka Srpkinja ovako živi. Pa čak i izmišljeno da nije kao detektiv patrolirala po netu i naletela na neku aukciju. Čuveni Christie’s je za sedam hiljada funti na prodaju stavio dvadeset osam ljubavnih pisama koje je Keri Grant pisao Ljubici.

I kada jednom upadnete u mrežu mitologije, iz nje ne izlazite. Stojite u mraku i čekate da vas se neko seti. Ranjeni kao Milunka Savić, dostojanstveni kao Jovanka Broz, prokleti kao kraljica Draga, lepi kao Marija Baksa, nesrećni kao Sonja Savić, preplašeni kao Žanka Stokić, prelepi kao Nikica Marinović. Zaboravljene, one čekaju svog istraživača da u biblioteci pročita nekoliko redova o njima i da ih otrgne od bekstva u prošlost i posveti im knjigu, film ili možda godine i godine svog života, kao što ih je Ludvig Borhart posvetio Nefertiti.

Share