We Can Do It, zar ne?

Delić istorijskog značaja današnjeg dana, osmog marta, verujem da je mnogima poznat. Za neke je ovo dan koji rado obeležavaju, drugi ga pak smatraju marketinškim trikom za izvlačenje para, ali u svakom slučaju neškodi podsetiti se delića ženske borbe za jednaka prava i pravo na rad, a kako bolje to uraditi nego ispričati priču koja se krije iza Rosie the Riveter propagande?

we-can-do-it.4

Tokom Drugog svetskog rata, nakon što je Amerika maltene preko noći u njega ušla, muškarci su za sobom ostavili prazna radna mesta u fabrikama, proizvodnji i na svakodnevnim pozicijama poput zaposlenih u Pošti. Rat je sa sobom doneo i neophodnost povećanja proizvodnje, potrebu da se fabrike za proizvodnju automobila prešaltuju na pravljenje aviona i da se ostavljena radna mesta popune. Kako veliki broj fabrika nije ni slutio da će naići na ovaj problem, tako ni opciju zapošljavanja žena nisu shvatili ozbiljno. Iako ženama rad nije bio stran, naročito pripadnicama manjina i nižih društvenih klasa, rodne uloge su žene iz srednje i više klase postavile u privatnu sferu doma i brigu u porodici, dok je muškarac bio taj od koga se očekivalo da radi i izdržava ženu i decu. Takođe, krajem dvadesetih godina kada je teška ekonomska kriza zahvatila ovo područje, ženi se savetovalo da ne radi, jer se na to gledalo kao na otimanje posla muškarcu.

we-can-do-it-2

Sve ove ideje su poljuljane kada je tokom ratnih četrdesetih godina nastao manjak radne snage. Ideja da žena radi se nije smatrala najboljim rešenjem, ali drugog načina nije bilo, te je odlučeno da to bude samo privremeno, dok se rat ne završi i muškarci ne vrate na svoje pozicije.

we-can-do-it3

Usledila je jedna od najpoznatijih i najuspešnijih kampanja ikada, pod nazivom Women in War Jobs. Cilj kampanje bio je da privuče ne samo žene iz nižih slojeva društva koje su već bile naviknute na rad, već i sve one kojima je rad, zahvaljujući dominantnim očekivanjima koje je žena trebalo da ispuni, bio decenijama uskraćen i koje su navikle na svoja zaduženja u okviru domaćinstva. Njih je bilo naročito teško privoleti na rad, jer čak i ako su one želele da se zaposle, u velikom broju slučajeva su im to branili njihovi muževi.

we-can-do-it.5

Patriotski posteri i izmišljeni lik Rosie the Riveter (koji se tada mogao videti u više verzija, od kojih je najpoznatija bila Norman Rockwell-ova, a danas je to Howard Miller-ova) imali su zadatak da privuku žene na radne pozicije. Slika same Rosie dovela je u pitanje idealnu predstavu ženstvenosti tog vremena. Rosie je bila patriotski nastrojena, lojalna svojoj zemlji, ali i zaposlena, radna žena sa mišićima i stavom, koja je bila u stanju da radi muški posao. Kampanja je postigla veliki medijski uspeh, zajedno sa poznatom Rosie the Riveter pesmom sa početka četrdesetih godinama i stihovima:

“She’s a part of the assembly line, she’s making history, working for victory, Rosie the Riveter.”

We_Can_Do_It5

Samo tri godine kasnije, više od osamnaest miliona žena je bilo zaposleno i to na pozicijama poput aerodinamičkih inženjera, železničkih radnica, vozača tramvaja i tako dalje. Iako su obavljale tada tipično muške poslove, i to podjednako dobro, zarađivale su u proseku 65% manju platu i bile nipodaštavane od strane muških kolega, naročito onih na višim pozicijama. Ispostavilo se da nije bilo teško popuniti radna mesta, teško je bilo muškarcima promeniti toliko duboko usađenu ideju da ženama nije mesto fabrikama, već kod kuće. Stoga su one često bile tretirane samo kao privremena zamena i potpuno isključene iz bilo kakvog vida odlučivanja, uprkos njihovom zalaganju da ih tretiraju kao jednake njima, a ne kao manje vredne samo zato što su žene. Vremenom, iako su na ove promene gledali kao na nužno zlo, muškarci su malo po malo menjali svoj stav.

we-can-do-it

Uprkos tome, nakon završetka rata, preovladavajuće rodne uloge su ponovo stupile na snagu. Poslodavci su žene iz niže klase poslali nazad na manje plaćene pozicije poput sekretarica, a žene iz viših slojeva društva kući, kod muževa koji su se vratili iz rata i očekivali da se stvari vrate na staro. Već tokom početka pedesetih godina, žene su ponovo bile domaćice, a muškarci „glava porodice“. Ipak, lik Rosie the Riveter je ostavio traga.

we-can-do-it-6

Iako nakon rata propaganda više nije imala svrhu, danas je simbol feminističke borbe za prava žena, za ženino pravo na rad i simbol svih zaposlenih žena u teškim vremenima, širom sveta. To što su rodne razlike sredinom dvadesetog veka ponovo uzele maha, to ne znači da se borba nije nastavila i da se promene nisu videle samo deceniju kasnije. Možda nam Rosie kampanja više nije neophodna, ali njen We Can Do It stav, svakako jeste.

Share