Tvoj odmor na moru možda traje nedelju dana, ali plastika ostaje tamo zauvek

topeći se na suncu, plutajući u vodi ubija morski svet

Želela bih da vam ispričam priču o mom omiljenom mestu na planeti.

Čisto plavo more dokle god vam pogled doseže, zvuk zrikavaca i talasa koji zapljuskuju obalu. Kamena kuća i ništa osim šume oko nje. Kuću su 1962. godine izgradili moji baba i deda kako bi porodicu i prijatelje mogli da okupe i zajedno uživaju u jednostavnom životu pored mora. Kao dete, provodila sam ovde svako leto sa babom i dedom. Jeli bismo ribu koju bi deda ulovio i provodili večeri posmatrajući nebo i zvezde. Ako premotamo film na sadašnji trenutak rekla bih da je većina stvari ostala ista, osim jedne, za koju sam verovatno najmanje očekivala da će se promeniti. More.

Tačno se sećam tog dana kada sam shvatila da su stvari otišle predaleko. Bio je to jun 2017. godine, početak jednog savršenog sunčanog dana u kom smo se pripremali za prvu jutarnju kafu ispred kuće. Primetila sam da nešto pliva okolo, u vodi a zaličilo mi je na plastiku.

Kada sam bila dete, bilo mi je uzbudljivo, jer se nije često događalo. Uvek bih uskočila u more kako bih proverila šta je u pitanju. Mogla je to možda biti poruka u boci ili nešto zanimljivo što je neko ispustio sa broda. I danas radim istu stvar. Samo sada to nije staklo niti poruka u boci koja pluta na površini, već najčešće plastika. Zato to više nije uzbudljivo, tužno je i frustrirajuće.

Prišla sam bliže, očekujući da će biti neka plastična ambalaža, međutim nisam bila spremna za ono što ću videti. Našla sam
se okružena čitavom gomilom plastike koja je plutala na površini svuda oko mene. Bili su to sitni komadi od plastike koje su talasi i sunce već nagrizli, brojne kese, slamčice, plastične čaše, boca šampona i kreme za zaštitu od sunca. Počela sam da skupljam velike komade i odvajam ih na suvo, sve vreme strahujući da će nešto otplutati pre nego što stignem da ga pokupim. Na kraju sam zgrabila dasku za surf i jednu od onih ribarskih mreža za decu čime sam pokušavala da uhvatim sve što mogu.

I ranije se dešavalo da vidim plastiku u vodi na tom mestu, ali ovo je bio najgori prizor ikada. U tom momentu sam znala da je trenutak koga sam se toliko pribojavala sada postao realnost. Moj raj se pretvorio u plastičnu deponiju za tuđi otpad. Na plaži je bilo ljudi, nekolicina njih je plivala i žalila se na to koliko je more prljavo, ali nisu preduzimali ništa. Nije bilo moguće da se jedna osoba pobrine za svu tu količinu otpada. A verujte mi, pokušala sam. Neumorno sam prikupljala smeće koje je plutalo oko mene dok su ljudi na brodovima i plivači prolazi pored i gledali me kao da sam luda ili možda plaćena da obavim taj posao. Do tog momenta sam verovatno već izgubila pojam o vremenu, suze su mi se slivale niz obraze dok sam se kući vraćala sa daskom za surf prepunom smeća. Više nisam bila ni ljuta kao na početku, već jednostavno jako tužna.

U jednom momentu, dok sam bila u vodi, pored mene je u čamcu prošla žena koja se jako rastužila kada je primetila šta radim. Jedina uteha u tom momentu mi je bila nada da će ona razmišljati o tome kako i gde odlaže svoj otpad i da će možda i sama pokupiti kese i ambalažu koja bude plutala pored nje prilikom njenog boravka na ostrvu. Od tog dana sva moja jutra na ostrvu počinju na isti način. Nakon jutarnje kafe produžavam na plažu i u vodu kako bih čistila obalu.

Ove godine sam se opremila i brodićem i dodatnim vrećama. Svaki put iz ekspedicije bih se vratila sa punim vrećama plastike i stiropora, a barem jednom u toku svog boravka bih se čamcem odvezla na plažu malo dalje od kuće koja je svaki put bila toliko zagađena da bi se od otpadaka koji su razbacani svuda naokolo mogao napuniti ceo jedan kamion. Kada bih se godinu dana kasnije vratila na to mesto, mogla bih samo da konstatujem da plaža izgleda kao da nikada nije čišćena, kao da nikada nisam bila tu.

Tužna istina je da Jadransko more nije više čisto, kao što je istina da veliki procenat ribe sadrži mikro plastiku ili da je plastika uvek prisutna u vodi, čak i onda kada je ponekad morske struje i vetar odvuku daleko iz našeg vidokruga. Više od svega bih volela da to nije istina i da više nikada ne pronađem nikakav plastičan otpad na plaži ili u vodi. To bi značilo da nijedna životinja neće uginuti od slučajnog konzumiranja plastike niti da će plastika završiti u našim tanjirima.

Danas živimo na plastičnoj planeti. Plastika koju kupujemo, a zatim odbacimo nekoliko minuta nakon korišćenja nikadane napušta ovu planetu. Sva plastika koja je ikada napravljena je i dalje tu, a mnogi od plastičnih proizvoda i ambalaže koju koristimo leti često ostaju na plažama i bivaju uvučeni u more, što ih čini lako dostupnim za morski svet koji greškom ovaj otpad zameni za hranu.

Većina otpadaka na koje nailazim kada čistim obalu su pakovanja od hrane, plastične čaše, slamčice, plastične sandale i japanke, štapići za uši ili lizalice, bočice, kese, različite mreže, čak i injekcione igle, paste za zube i puno komada plastike koji su postali neprepoznatljivi jer su ih sunce i talasi usitnili. Sudeći po pakovanju jasno je da je plastika lokalnog porekla, došla i iz Hrvatske, a ne samo iz Italije ili Albanije. Zato hajde da budemo bolji ljudi i prestanimo zagađivati prirodu u kojoj smo došli da uživamo.

Hajde da počnemo da koristimo samo proizvode koji su bezbedni za nas, našu porodicu i okolinu!

• Izbegavajte plastične kese i umesto njih koristite torbe od pamuka, slamnate korpe ili ranac
• Izbegavajte plastične slamke. Nabavite staklenu ili čeličnu slamku koja se može ponovo upotrebiti ili ih uopšte ne koristite. Ne zaboravite da barmenu kažete: „Bez slamčice, molim vas!”
• Izbegavajte plastične čaše za jednokratnu upotrebu, umesto toga u kafiću tražite da vam piće sipaju u staklenu čašu ili sa sobom nosite svoju šolju za višekratnu upotrebu
• Izbegavajte da kupujete vodu u plastičnim flašama, umesto toga sa sobom nosite staklenu ili metalnu bocu sa vodom
• Izbegavajte plastične kašike ili plastificiranu ambalažu kada jedete sladoled, umesto toga izaberite onaj u kornetu ili ako ste vegan, a u poslastičarnici nemaju adekvatan veganski kornet, uvek možete upotrebiti posudu koju nosite sa sobom i kašiku ili sesti i pojesti sladoled na licu mesta u staklenoj posudi
• Izbegavajte plastične igračke za plažu, balone, plastične dekoracije
• Izbegavajte kozmetiku koja u sebi sadrži mikro-zrna (čitajte sastav proizvoda)
• Nemojte bacati plastične štapiće za uši, tampone i higijenske uloške u toalet
• Investirajte u ekološku tečnost za pranje posuđa
• Umesto konvencionalnih kupite ekološka sredstva za zaštitu od sunca
• Pakujte sami svoj ručak i grickalice
• Ako ostrvo ili odmaralište u kome odsedate nemaju program reciklaže, odvojite ambalažu i tegle i ponesite ih sa sobom pa ih možete ponovo koristiti kod kuće
• Ukoliko imate plastičnog otpada na kraju vašeg odmora, ako je moguće ponesite plastični otpad natrag u zemlju ili grad gde se može reciklirati
• Kupujte lokalne proizvode na pijacama, nosite svoj ceger i posude kako biste hranu odneli sa sobom ne kupujući ambalažu
• Ne ostavljajte nikakav otpad na plaži
• Ne uzimajte školjke, čak ni prazne kao suvenire sa odmora
• Budite primer drugima, pokupite otpad na koji naiđete ili se pridružite organizovanoj akciji čišćenja obale

I molim vas, imajte na umu da je vaša destinacija za odmor nečiji dom. Razmišljajte o tome šta donosite sa sobom i šta će ostati iza vas i na kraju pronaći svoj put do mora.

Mateja Kordićchickita.si

Share