Jedna od najzanimljivijih pojava u novijoj modnoj istoriji jeste takozvana antverpenska šestorka. Belgijska moda je specifična, budući da se čini da je istovremeno i dio glavnih modnih tokova i potpuno oslobođena bilo kakvih ozbiljnijih preplitanja sa njima. Čini se da nigdje drugo moda nije životnija i prizemnija; jer dok je Pariz oduvijek bio glavni modni centar i sinonim za glamur i visoku modu, London mjesto avangarde, a Milano okrenut tradiciji i kvalitetu, na često bezličan način – belgijska moda je stvarana bez ikakvih pretenzija na to da se nešto bude ili da nešto bude, ona je stvarana samo iz ogromne ljubavi i truda, gotovo bez cilja, a sa izraženom sviješću o nosivosti, upotrebi.
To potvrđuje i činjenica da glavna modna prestonica Belgije nije u Briselu, već u dosta manjem Antverpenu. U tom mirnom gradu sredinom osamdesetih počelo je da se kristališe nešto od ogromnog značaja kako za istoriju tako i za savremenu modu. Grupa mladih studenata je, pod nizom zanimljivih okolnosti, počela da se okuplja i da stvara oko prodavnice obuće, a onda su zarad jednog modnog događaja počeli da stvaraju i odjeću. Njih šest – Walter van Beirendonck, Dirk Bikkembergs, Marina Yee, Ann Demeulemeester, Dries Van Noten i Dirk Van Saene – prvi put su kreirali i polu-gerilski prikazali svoje kreacije na prezentaciji u Londonu, kada su zbog potpuno drugačijeg ugla stvaranja i kvaliteta svojih radova privukli veliku pažnju. Svako od njih stvarao je za sebe, lično, ali su zbog zajedničkog polazišta i prezentovanja, a anegdota kaže i zbog teškog izgovaranja njihovih prezimena, ostali poznati kao Antwerp Six.
Posebnost antverpenske mode je, prije svega, u potpunoj posvećenosti ready-to-wear modi. Članovi antverpenske šestorke znali su da kažu da im cilj nikada nije bio da „postanu mali Pariz“; visoka moda prosto nije njihova stvar. Njih zanima moda koja se nosi, ili čija se nosivost narušava da bi se nešto saznalo i osjetilo, a ne da bi se postigao show. Kako su godine prolazile svako od njih krenuo je svojim putem. Većina je, na tragu njihovog kolege Martina Margiela-e koji se kretao u istim krugovima (ali je od početka zadržao nezavisnost i anonimnost), počela da stvara u okvirima dekonstruktivizma. U tom smislu, Dries Van Noten nije bio tipičan predstavnik šestorke, budući da njegov rad nikada nije imao apsolutno ništa sa nekim od avangardnih pristupa. Više nego i jedan drugi član grupe, Dries je bio i ostao čvrsto na zemlji, ulažući izuzetno veliki trud u svaku svoju kolekciju, i vjerovatno je upravo zahvaljujući tome uspio da se probije više nego ijedan drugi kolega (sem MM) iz perioda kada se kao dizajner formirao. Sve njegove kolekcije za žene su upravo istraživanje ženstvenosti, ali one vrste ženstvenosti koja se bazira na „intenzitetu postignutom ne nužno uskom odjećom i visokim štiklama“. U suštini, iako ova napomena jasno pokazuje da je Dries želio izbjeći jedan stereotip prisutan u ženskom odijevanju, on nikada ne dovodi u pitanje koncept ženstvenosti po sebi. Može se reći da on stvara za jedan tip žene – ali to isto čini svaki dizajner na svoj način i iz svog ugla. To što je neki pristup avangardan, napredan, bilo u smislu dizajna ili koncepta, ne znači da je bolji od onog koji istražuje u polju poznatog, viđenog, onog što nam je blisko. Štaviše, čini mi se da je drugi pristup neophodniji, posebno danas kada u modi prolazi sve i svašta samo jer je vođeno parolom „drugačije“ i „novo“.
Jedan od izuzetno značajnih doprinosa tom i takvom iscrpnom istraživanju ženstvenog, svakodnevnog i nosivog jeste njegova kolekcija za proljeće/ljeto 2000. godine. Za početak: Van Noten je samo za tu jednu kolekciju kreirao 65 suknji, i to već mnogo govori o njegovim naporima da se približi ženi. Nijedna od njih nije ista, mada su sve približne dužine (preko koljena), budući da je više nego iko drugi svjestan šta za siluetu znači centimetar više ili manje. Većina njih su zamišljene kao balon, ciganske suknje, od prozračnih, laganih materijala – biće to jedan od komada koji će se nositi sezonama nakon što ih je on prezentovao. Drugi tip su nešto uže suknje, malo teže ili kruće, ali podjednako prozračne i jednostavne. Neke od njih imaju na sebi print – jednu od tipičnih odlika Dries-ovog dizajna koji je oduvijek njegovao naklonost ka uličnom, istorijskom, seljačkom, naivnom i etno, uz svu svoju ljubav prema cvijeću. Neke od njih su jednobojne, ali odmah treba reći da njegove boje nisu samo boje. One u sebi imaju to čvrsto, zemljano, prizemno. Neobične nijanse, uvijek nekako uprljane, uvijek nekog zaglušujućeg intenziteta, uvijek kao iznošene, sa nanosima života, sa svakom emocijom koja se da zamisliti. Neki osjećaj prošlosti i istorije izbija iz svega što stvori, nostalgija ali bez površnosti, teška i iskrena.
Kako je moguće da osjećaj težine izazivaju djevojke koje mirno prolaze kraj ružičastih i žutih toplih zidova? Neke su u jednobojnim širokim suknjama i majicama dugih rukava, obuvene u neupadljive rimljanke boje kože. Poneka je u providnoj majici, otkrivenih malih i čvrstih grudi. Poneka sa blagom čipkom koja kao da se spaja sa crnom kosom, a neka sa trakama koje padaju sa suknje, plešući kao zvono oko nogu. Ipak, taj osjećaj je tu – a to je osjećaj koji se javlja samo onda kada je stvaranje tako lično, iskreno i različito. Šezdesetpet suknji od kojih svaka priča svoju priču, i ni dva oka u glavi – šminka – nisu mu ista.