The Zero-waste chef: Rijedak primjer da je neke probleme u životu zaista moguće pojesti

Ne dešava se svakog dana da upoznate osobu koja će vas podsjetiti na to da neke životne nedaće nestaju prosto tako što se pojedu. Upravo je to slučaj sa jednim od najvećih problema sa kojim se društvo danas suočava – bacanjem hrane. Na tom malom motivacionom podsjetniku treba da zahvalim zero-waste food blogerki, En-Mari Bono. Upravo je to ono što En-Mari najbolje radi: pristupa svemu što ima veze s hranom iz pozitivnog ugla i sa stavom koji poručuje: „Šta mogu da učinim kako bih pomogla?“.

Pozabavile smo se zero-waste kuvanjem, spašavanjem hrane i namještaja od deponija, prihvatanjem promjena postupno, korak po korak i promovisanjem načina života koje naša planeta voli među drugima, onlajn i oflajn – bez pridikovanja. Na njenoj strani planete tek je prošlo vrijeme večere, dok se na mojoj sunce jedva naziralo iza Istočne kapije Beograda. A ipak, bile smo tu, obije ispred svojih laptopova, spremne da pristupimo temi bacanja hrane iz ugla jedne „zero-wasterke“: ja, sa mojom jutarnjom čašom vode s limunom, a En-Mari Bono sa svojom mačkom u krilu, udobno ušuškana u fotelju koja je nekad pripadala komšiji i koju je ponosno spasila od deponije.

Putovanje En-Mari ka životu koji je više usklađen sa zero-waste principima počelo je 2011. godine, kada je odlučila da ukloni
svu plastiku iz doma. Eliminisala je zapakovanu hranu iz ishrane, postepeno se približavajući pravom zero-waste životu, usput blogujući o tom prelazu na svom blogu „The Zero-waste chef“. Njen kutak digitalnog prostora bavi se hranom iz dva jednako vrijedna ugla. Prvo, iz perspektive kuvara koji objavljuje recepte u kojima vas podučava kako da nešto napravite umjesto da ga kupite. Onda, iz ugla potrošača koji želi da ide u zero-waste kupovinu, i koji obrazuje svoje čitaoce o svemu što im je potrebno da bi sa pijace došli sa svim namirnicama sa liste za trgovinu i ni trunkom plastike pride.

Podučavanjem o principima zero-waste života ne bavi se samo onlajn – obožava da predaje i uživo! Dosad je organizovala
brojne časove kuvanja, kao i radionice šivenja cegera. U avgustu ove godine učestvovaće u akciji tokom koje će ljudima na pijaci darivati ručno rađene platnene cegere i približiti alternativne načine kupovine. Kada smo se dotakle teme snova, En-Mari je sa mnom podijelila svoju želju da ovo postane njeno zanimanje na puno radno vrijeme. Da piše za svoj blog. Održi još časova kuvanja. Osmisli onlajn obuku za zero-waste kulinarstvo. I prosto nastavi da vodi sopstvenim primjerom, u društvu dobrih ljudi – i zaista sjajne hrane.

KAO ZERO-WASTE KUVAR, KAKO GLEDATE NA PROBLEM BACANJA HRANE?

Kada bacate hranu, ne bacate samo prirodnu hranu, već i sve resurse koji su utrošeni u njenom uzgajanju – vodu, rad, svu energiju i sva fosilna goriva koja su sagorena kako bi hrana bila prevežena na drugi kraj svijeta. Kada ta hrana završi na deponiji, toliko je zbijena da se ne može razložiti – a bakterije koje razlažu hranu su anaerobne, i ne mogu preživjeti bez prisustva kiseonika. Hrana je zbijena i kiseonika nema. Istovremeno, toliko je ljudi koji na spavanje idu gladni. A onda su tu i kompanije poput Monsanta, koje kažu: „Pa, potrebno nam je sve ovo tehnološki proizvedeno GMO sjeme i treba da prskamo usjeve s više sredstava kako bismo prehranili svijet“.

Bazirano na onom što sam čula, mislim da to prosto nije istina. Ovdje u SAD-u, Amerikanci u prosjeku dnevno bacaju oko pola kilograma hrane po stanovniku, samo na nivou domaćinstava. A tu je i sva hrana sa farmi, koja nikada ni ne stigne do prodavnica, zato što je prevelika, premala ili prečudnog oblika. U svojoj knjizi „Drawdown”, Pol Hoken nabraja 100 rješenja problema globalnog zagrijavanja, kojima se ono ne samo ublažava, već u potpunosti preokreće, i rangira ih po važnosti. Čini mi se da je eliminacija bacanja hrane na trećem ili četvrtom mjestu na toj listi. Dobra stvar u vezi bacanja hrane je ta da prosto možemo pojesti hranu! (smijeh) Da, možemo je pojesti! U Francuskoj je usvojen zakon kojim su supermarketi primorani na to da hranu doniraju umjesto da je bacaju. Ovo je veliki problem, ali prisutan je u medijima već nekoliko godina unazad, i to je dobro. Stvari se mijenjaju.

ŠTA SMATRATE OSNOVAMA ZERO-WASTE KUHINJE?

Pa, ja zaista koristim samo osnovne uređaje. Nisam veliki obožavalac kuhinjskih pomagala. Posjedujem ekspres lonac, koji obožavam, ali on nije neka napredna tehnologija. Mislim da je samo potrebno razmisliti o načinu na koji kupujete i načinu na koji kuvate – a onda i da zapravo i kuvate. (smijeh)Veliki broj ljudi ovdje u Americi navučeno je na pristupačnost. Svako je u pokretu, tako da čak i ako imate dobre namjere i kupite veliku količinu hrane s namjerom da kuvate, u poslednji čas možete odlučiti da izađete na večeru. Time se opet stvara dosta otpada. Moje najvažnije pravilo za redukovanje otpada – svake vrste otpada – je da naučite da kuvate, jer onda nećete kupovati prerađivanu hranu. Sva ambalaža pravljena je za stvari koje nisu dobre za vas, sve visoko prerađene, loše stvari. (smijeh) Ne morate da spremate ništa luksuzno, niti da kuvate svakog dana. Sinoć sam napravila veliku porciju proprženog pasulja, i bio je zaista ukusan. Ponovo smo ga jeli večeras, pa nije bilo potrebe da spremam novo jelo. Nemam vremena da to radim svakog dana. Samo kupite najsvježije moguće sastojke. Džulija Čajld je rekla nešto poput: „Ne morate kuvati remek djela, već samo dobru hranu od svježih sastojaka“.

ČESTO OBJAVLJUJETE RECEPTE O TOME KAKO OSTATKE HRANE PRETVORITI U NEŠTO KORISNO – NA PR. KORU JABUKE U SIRĆE, A ZADESILO SE DA STE BAŠ DANAS OBJAVILI TEKST O ELIMINISANJU OTPADA PREHRAMBENOG PORIJEKLA IZ DOMAĆINSTVA. KOJI SU DRUGI RECEPTI KOJE PREPORUČUJETE KAO DOBRU POLAZNU TAČKU U USPOSTAVLJANJU KUHINJE U KOJOJ SE BACA MANJE HRANE?

Pa, pravim to sirće, moje domaće sirće. Sjajno je i pravi se od sastojaka koje biste inače bacili. Takođe ga koristim da čistim, ponekad njime isperem kosu. Sezona jabuka je prošla, pa ga nisam pravila u skorije vrijeme, ali ga je dosta ostalo od zime. Priprema na taj način čini da se osjećam tako snalažljivo. Još jedna stvar koju često pravim je supa od povrća. Koristim puno crnog luka, šargarepe, celera i drugog povrća. Čuvam sve okrajke i komadiće, stavljam ih u tegle pa u zamrzivač. Onda, kada ih sakupim dovoljno, skuvam supu od povrća. Nisam kupila supu od povrća već godinama unazad i ne mogu da vjerujem da sam nekad to radila. Zapravo sam je kupovala, a dolazila je u tetrapaku, plastičnom. Sada je dobijam besplatno.
Takođe pravim jogurt, i kada to činim, procijedim surutku. Ukoliko imam viška surutke, koristim je za pripremu tijesta za picu, dodam malo u supu, ili možda mrvicu u uštipke. Tako da, naučite da kuvate, kupujte manje hrane, i ako imate vremena, idite u kupovinu manjih količina hrane, ali češće. Onda vaša hrana neće imati vremena da se pokvari. Ako znate da kuvate, znaćete šta da uradite sa ostacima hrane i bacaćete mnogo manje toga. Zabavno je kuvati na ovaj način – svemu nađete namjenu, ukus je veoma dobar i pri tom uštedite novac! A ko ne želi da uštedi? (smijeh)

VAŠA KĆERKA TAKOĐE VODI EKO BLOG O HRANI, „THE PLASTIC-FREE CHEF“. IZ VAŠEG ISKUSTVA, KOJI SU SE NAČINI MOTIVISANJA LJUDI DA PROMIJENE STVARI U SVOJIM ŽIVOTIMA NABOLJE I POVEŽU SVOJE NAVIKE S DOBROBITI PLANETE POKAZALI KAO NAJDJELOTVORNIJI?

Trudim se da onlajn održavam pozitivnu atmosferu, jer već postoji dovoljno deprimirajućih vijesti i smatram da to čini da se ljudi osjećaju bespomoćno. Postoji samo određena količina vijesti koju možete da primite prije nego se zasitite. Prosto je nemilosrdno. Ljudi žele rješenja. Ne žele da čuju da se bliži smak svijeta i da je to kraj priče; žele da saznaju šta mogu da urade povodom toga. Na svom blogu i Instagram profilu, trudim se da im pružim rješenja. Da, oni treba da vide one fotografije plastičnog otpada u okeanu; treba da znaju šta se dešava, ali umjesto da im pokazujem na tone slika, ja kažem: „Hej, pogledajte šta možete da učinite! Da, bacanje hrane je užasan problem, ali, gle, možete ga pojesti! Možete ga izbjeći tako što ćete uraditi to i to.“ Ono što se trudim da ne radim je pridikovanje, jer to prosto ne djeluje. Niko ne želi to da sluša. Ne želim da mi iko pridikuje; to me samo odbija i čini da poželim da uradim dijametralno suprotno od onog što se zagovara. (smijeh) Još jedna stvar koju je dobro uraditi je da hranite ljude. Pripremite im nešto što je napravljeno od povrća koje je znalo i za bolje dane ili puding od hleba koji je bio na putu da postane bajat. Ne pričajte, pokažite.

KAKO GLEDATE NA ULOGU FOOD BLOGERA KADA JE U PITANJU PROMOVISANJE ZDRAVIJEG ODNOSA SA HRANOM – I PLANETOM?

Mislim da imaju ogromnu ulogu za odigrati. U „Nadvladavanju“, Pol Hoken kaže da hrana ima najveći uticaj na proizvodnju gasova staklene bašte (mislim da vjerovatno uključuje i fosilna goriva koja su korištena za transport hrane i proces proizvodnje, i na svo đubrivo koje emituje puno gasova staklene bašte). Veoma je važno za food blogere da ljudima pruže ideje kako pripremiti hranu i smanjiti njeno bacanje; ali, s druge strane, dosta toga dostupnog je samo „food porn“, i mislim da to vodi ka bacanju. (smijeh) Ljudi misle: „Oh, moja hrana mora da izgleda tako!“, i mislim da je to malo zastrašujuće. Nekad se desi da vidim recept sa veoma stilizovanom fotografijom i da me to zaista ne inspiriše.

ZA MNOGE LJUDE, DEFINICIJA DOBROG ŽIVOTA UKLJUČUJE I PORUČIVANJE LUKSUZNIH OBROKA ČIJI SASTOJCI VODE PORIJEKLO IZ UDALJENIH KRAJEVA. KAKO MOŽEMO UČINITI LOKALNE, JEDNOSTAVNE RECEPTE POPULARNIJIM?

Ovdje u Kaliforniji lokalna hrana je ogroman trend. Svu hranu i povrće kupujem na pijaci, pa je sve lokalno i sve je preukusno. Ako jedete lokalnu hranu, to takođe znači da jedete hranu čija je sezona u toku, a to je istovremeno i najukusnija hrana. Prije nekoliko godina, imala sam priliku da prisustvujem predavanju Dena Barbera, američkog kuvara koji je napisao knjigu po imenu „The Third Plate”. On je dio „Stone Barns Center” farme u Njujorku. Tamo pokušavaju da otkriju šta treba uzgajati u životnoj sredini koja se mijenja. U svom predavanju, Den je rekao da je najetičnija hrana ujedno i najukusnija; razmišljala sam o tome neko vrijeme. Lokalno je najukusnije.

USTALJENO VJEROVANJE JE DA MORATE BITI VEGAN AKO ŽELITE DA ŽIVITE NA ZERO-WASTE NAČIN. MEĐUTIM, VI STRIJEMITE KA ŽIVOTU BEZ OTPADA JOŠ OD 2011, I TO NA VEGETARIJANSKOJ ISHRANI. POSTOJI VELIKI BROJ LJUDI KOJI POKUŠAVA DA NE KORISTI PLASTIKU A DA PRI TOM JEDE MESO. ŠTA MISLITE O UVJERENJU DA ELIMINISANJE PLASTIKE IZ ŽIVOTA PODRAZUMIJEVA I ELIMINISANJE PROIZVODA ŽIVOTINJSKOG PORIJEKLA IZ ISHRANE?

Pa, ja nisam vegan. Često jedem veganske obroke, ali nisam vegan. Konzumiram mlijeko, puter i jaja, ali oni vode porijeklo od krava sa pašnjaka, krava koje su zapravo vani, jedu travu i dobro su tretirane. Za to plaćam cijelo bogatstvo, ali rado to činim. Ne želim da jedem jaja koja su snijele kokoške koje su bile mučene. Ne znam ko je smislio pravilo da treba da ste vegan kako bi živjeli zero-waste životom. Životinje zapravo imaju važnu ulogu na pašnjacima – kada se to čini pravilno, dolazi do stvaranja simbiotičnog odnosa, što je sjajno. Smatram da je industrijska poljoprivreda užasna i u potpunosti sam protiv nje. S vremena na vrijeme, neki vegan me napadne na Instagramu. Mislim da ako želite da promovišete zero-waste život među ljudima koji nisu vegani, zaista ćete da ih odbijete ako kažete: „E, pa to što činiš nije dovoljno – takođe treba da postaneš vegan“. Postoji veliki broj ljudi koji jede sir, i da li biste više voljeli da taj sir koji kupuju bude visoko prerađen proizvod, sav umotan u plastiku ili da je kupljen na zero-waste način? Ne osuđujem druge ljude. Vidjela sam neke prilično nezgodne rasprave na ovu temu onlajn, ali nemamo vremena za prepirke između sebe. Svi mi želimo istu stvar – planetu koja je nastanjiva – i svi moramo da sarađujemo ako želimo da ublažimo uticaj klimatskih promjena.

VI I VAŠA KĆERKA STE SE ODREKLE PLASTIKE 2011. GODINE. NA BLOGU ISTIČETE DA NE KUPUJETE „STVOTREBE“ (KOVANICA OD RIJEČI „STVAR“ I „POTREBA“ – ENGL. „THNEED“), TJ. PROIZVODE KOJI SE REKLAMIRAJU KAO DA SU NEOPHODNI, ALI SU ZAPRAVO BESKORISNI. KAKO PRAVITE RAZLIKU IZMEĐU „STVOTREBA“ I PRAVIH POTREBA?

U knjizi „Loraks“, „stvotreba“ je beskorisan, potrošan proizvod koji je neko izmislio i koji nikome nije potreban. Potrebni su vam hrana i piće, nešto namještaja na kojem ćete sjedjeti, čaršavi i peškiri. Ne morate živjeti kao monah, mada me to na neki način i privlači. (smijeh) Mislim da je „stvotreba“ nešto što vam zaista nije potrebno, nešto što će se veoma brzo slomiti. Možda je ok kupiti „stvotrebu“ , ako je iz radnje sa polovnom robom. (smijeh)

NA DRUŠTVENIM MREŽAMA ČESTO DIJELITE BLAGO KOJE STE SAČUVALI OD LJUDI KOJE ZNATE, A KOJI SU ŽELJELI DA IH BACE ILI KOJE STE PRONAŠLI PORED PUTA. KAKO VI GLEDATE NA UZIMANJE NEČEG ŠTO JE VEĆ PRIPADALO NEKOM DRUGOM I KAKO MOŽEMO PODIĆI REPUTACIJU POLOVNE ROBE I NASLIJEĐENIH STVARI?

Ova stolica na kojoj sjedim – moj komšija je želio da je se otarasi, ali sam je ja preuzela. Obožavam takve stvari! Besplatne su i čuvate ih podalje od deponija. Pronašla sam nekoliko stolica koje su bile potpuno nove i to su bile stolice od 300 dolara. Kada mi je nešto potrebno, ako sam dovoljno strpljiva, u jednom momentu ću ga naći u radnji sa polovnim stvarima ili negdje drugdje. Imam sreće jer radim kao urednik za jednu malu izdavačku kuću, tako da ne komuniciram sa klijentima, već sjedim za računarom, korigujem i pišem. Imam sastanke sa šefom i zajedno radimo na obavezama, ali svi nosimo japanke, pa mi nije potrebna skupocjena garderoba. Ne treba mi mnogo stvari i ne volim da brinem o mnogo stvari – to je previše posla. To je počelo dok sam još živjela u Kanadi, iz koje sam porijeklom. Na studijama sam slušala predmet o Gandiju, a njegova mantra bila je: „Pojednostavi, pojednostavi, pojednostavi“. Stoga sam počela da se rješavam stvari. Sjećam se, imala sam kolekciju svijećnjaka, koje sam skupljala već neko vrijeme, i pomislila sam – zašto imam sve te svijećnjake? Sve
sam ih poklonila.

PRELAZAK NA ZERO-WASTE NAČIN ŽIVLJENJA JE VIŠE OD PUKE PROMJENE NAVIKA. KOJE STE POZITIVNE PROMJENE UOČILI U SVOM STAVU PREMA HRANI I SVOM UTICAJU NA PLANETU?

Ovo mi je dalo osjećaj svrhe, koji možda nisam imala ranije. To je praktično moja religija. Nekad sam imala katolički sindrom krivice, a sad imam ekološki. (smijeh) Prosto se osjećam bolje kada nešto činim. Poražavajuće je koliko je loše stanje po pitanju plastičnog otpada u okeanu. Mikrovlakna – ona su u vodi, u vazduhu, u zemlji, u hrani… Voljela bih da to mogu da kažem samo metaforički, ali mi doslovno živimo i udišemo otpada. Kada nešto uradim po tom pitanju, osjećam se bolje. Mogla bih da učinim još više, ali radim onoliko koliko mogu s obzirom na okolnosti. Ne mogu samo da dam otkaz i odem da protestvujem protiv velikih naftnih korporacija, ali radim ono što mogu. Želim da budem u stanju da kažem svojoj djeci da sam pokušala nešto da učinim, da sam pokušala da popravim stanje.

KOJI SAVJET IMATE ZA LJUDE KOJI ŽELE DA PREĐU NA ZERO-WASTE NAČIN ŽIVLJENJA ILI POSTANU BOLJI U KUPOVINI POLOVNIH STVARI?

Idite redom, jedno po jedno. Pomoći će ako odradite evaluaciju svoje svakodnevnice i vidite šta zapravo bacate. Ako uočite da pijete tri flaše vode dnevno, počnite da pijete vodu s česme. Tako da, počnite od jedne stvari i kada je promijenite, pređite na nešto drugo. Mogli biste i da radite nekoliko stvari istovremeno, ali ne pokušavajte da otpad koji stvarate preko noći svedete na nulu, jer time samo sebe u startu osuđujete na poraz. I ne nabijajte sebi krivicu, jer je početak izazov. Ja bih počela polako. Ne pokušavajte sve odjednom. Što se tiče kupovine polovnih stvari: učlanjena sam u jednu zero-waste grupu
i organizujem nam „Trampi svoje stvari“ sastanke. Pitala sam svakog da napravi spisak onog što im je potrebno i onog što imaju za donirati. Čak i prije nego što smo se našli na dan sastanka, ljudi su na stranici naše grupe objavljivali spiskove onog što imaju i onog što su željeli; vršili su razmjenu. Na dan sastanka, ljudi su donijeli zaista lijepe predmete! Nikakav novac nije upotrebljen – ljudi su bili srećni što su se rješavali stvari i ljudi su bili srećni što su nabavljali stvari za kojima su tragali. Bilo je zabavno! Socijalizovali smo se, neki su donijeli hranu, pa smo grickali i družili se. Ako želite da krenete u potragu za polovnim stvarima, ovo može biti dobra polazna tačka. Jednostavno organizujte malu razmjenu sa svojim prijateljima. Redovno ažurirajte listu stvari koje pokušavate da pronađete i suđeno vam je da u jednom momentu na njih naletite na dvorišnoj rasprodaji, u prodavnici polovnih dobara ili možda na sajtu kao što je Craigslist, ili nešto slično tome, što je popularno u vašoj zemlji.

Fotografije: Anne-Marie Bonneau, Daniela Roberts

Share