Sedma umetnost: Od cenzure do rejtingovanja

Da li ste se, gledajući neki film ili televizijsku seriju američke produkcije, zapitali šta znače oznake u uglu ekrana poput „G“ „PG 13“ ili „12“, „16“…? Ovo su oznake kojim regulatorna tela propisuju obavezu obeležavanja programskog sadržaja i upućuju na to kom uzrastu je program prilagođen, namećući obavezu emiterima da isti rangiraju kako bi sadržaji koji mogu naškoditi fizičkom, mentalnom ili moralnom razvoju dece i maloletnika bili jasno obeleženi.

Ukoliko se osvrnemo na regulativu koja važi kod nas, videćemo da postoje propisi kojima se uređuje ova oblast putem Pravilnika o zaštiti prava maloletnika u oblasti pružanja medijskih usluga, čime su uspostavljena jasna pravila koja važe u ovoj sferi. Da li ih pružaoci medijskih usluga poštuju, pitanje je koje bi se moglo postaviti REM-u (Regulatornom telu za elektronske medije) kao organu nadležnom za ovu oblast. Ne bih želeo da ulazim u metodologiju rada pomenutog organa (iako bih mogao mnogo toga da kažem na ovu temu), već ću se osvrnuti na pravila za rangiranje sadržaja koja važe na teritoriji države koja prednjači u oblasti stvaranja i plasiranja filmskog i serijskog sadržaja širom sveta.

Prvo poglavlje

Priču započinjemo 1968. godinom, kada je po prvi put, odlukom Američke filmske asocijacije (Motion Picture Association of America), uspostavljen sistem rangiranja sadržaja (sistem cenzurisanja tom odlukom više nije bio opcija) kojim je trebalo uspostaviti jasna pravila i na taj način pomoći roditeljima kako bi unapred znali da li bi film, seriju ili neku drugu emisiju trebalo gledati u društvu dece. Pre ovog „Kopernikanskog obrta“ postojali su glasni zahtevi udruženja građana (dakle ne filmskih radnika), koji su se neretko obraćali policiji da interveniše ukoliko film prikazivan u bioskopima u njihovom susedstvu
nije prikladnog sadržaja. Zamislite, a čak nisu ni morali da kroče u bioskopsku salu. Dakle, u to vreme još nisu postojali precizni okviri već se radilo o diskrecionim odlukama samozvanih „čuvara morala“ koji su sebi dodelili taj oreol. Međutim, pre nego što se upustimo u analizu sistema koji je danas etabliran, ne bi bilo loše protrčati kroz istorijat i sagledati društveni i istorijski kontekst koji je doveo do postojećeg sistema. U istorijskim čitankama stoji da je prvi filmski studio bio izgrađen 1893. godine, na imanju Tomasa Edisona koji se u svojim zrelim godinama zainteresovao za film i filmsku režiju. Iz pomenutog studija je 1894. izašao „film“ (ili bolje reći skeč) „The Edison Kinetoscopic Record of a Sneeze“ a iste godine i filmski prikaz sa kojim i započinje kontroverzna era, taj večiti sukob između umetničkog izražavanja i društvene prihvatljivosti. U pitanju je ostvarenje „Carmencita“, film o igračici hispano-američkog porekla, možda i prvoj ženi koja se pojavila u filmu. Ne, nije bio problem u tome što je film snimljen sa osobom ženskog pola kao glavnom protagonistkinjom, već su bile problem njene „obnažene noge“, njeni zavodljivi listovi, zbog čega je na više mesta u Nju Džersiju otkazana projekcija i okarakterisana kao neprihvatljiva. Sledeći istorijski momenat koji je značajan za našu priču dogodio se 1897. godine, u vreme održavanja boks spektakla, meča milenijuma, kako se sukob dvojce najimpresivnijih boksera tog vremena opisivao. Radilo se o boks meču između Džejmsa Korbeta i Boba Fitcsimonsa, američkih doseljenika, koji bi prošao „ispod radara“ vlasti da nije snimljen, a posle toga i javno prikazivan u više od deset američkih država. Zbog scena eksplicitnog nasilja koje su zabeležene na traci i puštene u etar, „distributeri“ prvog dokumentarca u istoriji kažnjeni su visokim novčanim kaznama. Iako je većina kazni ostala nenaplativa, desio se prvi slučaj u kome je poluga državne vlasti reagovala na sadržaj neke od filmskih prezentacija.

Deset godina kasnije, 1907. godine grad Čikago, odnosno gradsko veće tog grada zbog, po njihovom mišljenju „poplave“ problematičnog sadržaja, opunomoćili su snage policije da daju odobrenja ili zabranjuju prikazivanje filmova i organizovanje različitih izložbi vezanih za sedmu umetnost. Ukoliko film nije bio u skladu sa kriterijumima Gradskog veća, dakle kriterijumima koje su sami uspostavili, problematičan film ne bi dobio dozvolu za prikazivanje, a ako bi se autori obratili sudu kako bi zaštitili svoja prava, obično su doživljavali nova razočarenja kroz potvrde rigidnih stavova „moralne“ većine. Nije samo vrhuška grada Čikaga imala poriv da ograničava i sputava umetnički izražaj, tih godina u Americi i grad Njujork kroz delovanje tadašnjeg gradonačelnika rado je cenzurisao i „lupao“ etikete sadržaju za koji se smatralo da treba da bude cenzurisan. Pomenuti gradonačelnik „Velike jabuke“ Džordž Meklelan dozvoljava sebi da u gradu zatvori više od 500 bioskopa uz obrazloženje „da prvi čovek Njujorške policije smatra da sadržaj koji se po bioskopima emituje zaslužuje da bude cenzurisan.“ Budući da cenzura nije bila u duhu američkog društva i kosila se sa učenjem i zalaganjem „Očeva osnivača“ o slobodnom i otvorenom društvu, imajući u vidu da je suprotna stvaranju, osnovan je Nacionalni odbor za cenzuru kroz koji bi struka uspostavila pravila putem samoregulacije.Nezavisnost Odbora je dovedena u pitanje kada se saznalo da se uz izvesnu nadoknadu mogao progurati film u kome nije izostavljen sadržaj koji je do tada smatran neprihvatljivim. Takvo ponašanje naljutilo je predstavnike državne vlasti, ali su, ruku na srce, i jedva dočekali kako bi ovaj problem podigli na viši nivo, nivo Američkog vrhovnog suda, najviše pravosudne instance ove zemlje. Godina je 1915. Američki vrhovni sud donosi odluku kojom se filmovi izuzimaju od pravila o „slobodi govora“ zagarantovanom prvim amandmanom jednog od najdugovečnijih ustava na svetu. Dakle, te godine izglasano je pravo cenzure, tako da se filmska umetnost našla na udaru cezarističkog načina promišljanja. Kao obrazloženje za takvu odluku izgovoreno je sledeće, parafraziram, film kao profitabilna umetnost, čija je svrha „pravljenje“ novca, ne može da potpada i ne može da joj pripada sloboda koja mora da važi u novinarstvu, čija uloga je u interesu celokupnog društva. Kako je najviša sudska instanca odlučila da se film kao način ekspresije i materijalizacije misli cenzuriše, (setite se Očeva osnivača), struka reaguje osnivanjem sopstvene organizacije The Motion Picture Producers and Distributors of America (organizacija kasnije prerasta u Motion Picture Association of America) koja će, kako će se pokazati, postići polovičan uspeh. Naime, sa jedne strane kao organizacija koja zastupa prava filmskih radnika uspeće u nameri da zauzda apetite samoproklamovanih čuvara kapija morala, ali sa druge strane, svojim popuštanjem pred zahtevima sredine dopušta pravljenje „Don’t and Be Careful“ lista. U kategoriju „Don’t“ ili „nikako“ ubrajalo se prikazivanje upotrebe alkohola i drugih opijata, „white slavery“ ili porobljavanje belih Evropljana i ruganje sveštenstvu, zastupnicima Božije reči na zemlji. U kategoriju „Be careful” ubrajalo se prikazivanje američke zastave ili muškarca i žene obnaženih u krevetu.

Zamišljena kao prepreka uspostavljanju barijera u slobodi izražavanja, pomenuta organizacija poklekla je pod zahtevima katoličke crkve i njene sub-organizacije „Legion of Decency“ (Red pristojnosti), posvećene borbi protiv spornog filmskog materijala. Tu se javljaju prvi koraci ka ukidanju cenzure i kreiranju sistema koji je danas uspostavljen, kategorizacija spram zabrane. Katolička crkva, primera radi, uvodi potpuno drugačiji sistem rejtingovanja filmova obeležavajući materijal koji je sa stanovišta crkve sporan. Imamo situaciju da se filmu dodeljuje status problematičnog jer u njemu dolazi do razvoda. Nije potrebno da vam objašnjavam da je razvod u toj verskoj organizaciji sve do modernog doba bio neprihvatljiv. Razvod kao pravna kategorija danas je moguć uz ispunjavanje mnogobrojnih uslova, kako je to predviđeno u Italiji. (U pomenutoj zemlji je održan referendum 1974. godine povodom „legalizacije“ ove institucije i referendumom je, voljom većine, odbijena mogućnost uvođenja razvoda u pravni sistem Italije, da bi tek 90-ih godina prošlog veka bila dozvoljena uz izvesna ograničenja).

Obzirom na to da su film i filmska umetnost sve više postajali ono što su danas, da su glumci postali jedni od najuticajnijih članova društva i da se sloboda izražavanja počela drugačije shvatati, više nije bilo mesta tumačenju Američkog vrhovnog suda iz 1915. godine, stoga dolazi do revidiranja odluke pomenute institucije kojom je ukinuta prethodna, tako da se film sada smatrao legitimnim načinom materijalizacije umetničkih ideja, a s tim u vezi dolazi pod okrilje Prvog amandmana na američki Ustav kojim je zagarantovana sloboda govora i izražavanja. Sistem cenzure više nije bio održiv, sve su bučniji glasovi kojim se traži njeno ukidanje, tako da se na ovom mestu vraćamo na početak teksta i 1968. godinu kada je iz temelja izmenjen, do tada važeći sistem, i kada je svako mogao da svoju ideju i poglede prenese na filmsku traku, na taj način šaljući poruku ili upućujući kritiku. Stvoreni su uslovi za uspostavljanje egzaktnih pravila rangiranja kroz uvođenje jasnih oznaka, pomoću kojih ste na prvi pogled mogli da zaključite da li je film podoban vašem sistemu vrednosti, da li ga je moguće odgledati u krugu porodice ili je pak sadržaj takav da zahteva obazrivost. Da li je takav sistem doneo progres u oblasti slobode izražavanja, šta znače oznake „G“ „PG“ „PG13“ „R“, ko je Džek Valenti i kakva je njegova uloga u ponovnom uspostavljanju „puzajuće“ cenzure, kakva su zaduženja tzv. „Odbora roditelja“, kao i kakvo je mišljenje filmskih radnika o uspostavljenom sistemu, samo su neke su od tema o kojima ćemo govoriti u nastavku ovog teksta.

Share