Povratak u prošlost

Posle dva sata leta iz Guilina i letnjih temperatura koje su dostizale i trideset stepeni ulazimo odjednom u doboku jesen i majice s kratkim rukavima zamenjujemo perjanim jaknama. Deo putovanja koji je bio fokusiran na prekrasne krajolike se postepeno okreće ka prošlosti i istoriji.

Sian – večni grad

Sian je prestonica provincije Šansi u centralno-severozapadnom delu Kine, a nekada je bio istočna polazna tačka Puta svile. Sian je kolevka drevne kineske civilizacije, a njegov stari naziv je bio Čangan, što znači večni mir, a novo ime je donelo i novo značenje – zapadni mir. Sian je prva drevna prestonica Kine i Kinezi kažu da je „prabaka svim gradovima’’.

Sian je bio dom mnogim dinastijama (Žan, Čin, Han, Tang…) i njegov značaj u Aziji se poredi sa značajem Starog Rima u Evropi. Istorija grada je duga oko tri hiljade godina. U toku desetog veka prestaje da bude prestonica i prerasta u provincijski grad čiji manastiri, pagode i istorijski spomenici bivaju uništavani tokom vekova, pa čak i to kom kulturne revolucije. Godina 1974. donosi veliku prekretnicu Sianu kad su zemljoradnici, kopajući bunare u potrazi za vodom, naišli na fantastičnu arheološku baštinu koja je grad opet stavila na mapu.

Danas je Sian grad od oko osam miliona stanovnika, a ukoliko se ubroje i stanovnici predgrađa taj broj je dvocifren. Centar grada je opasan bedemima koji su počeli da se grade u sedmom veku, a popravljani su i dograđivani do četrnaestog. Zidine su visoke oko dvanaest metara, a dugačke skoro četrnaest kilometara. Na svakih stotinak metara se nalazi bedem sa stražarskim mestom. Oko zidina je dubok kanal ispunjen vodom.

Postoje četiri kapije (okrenute svakoj strani sveta) sa zvučnim imenima: večna radost, harmonija mira, večni mir i večna harmonija. Južna kapija je najlepše ukrašena. U centru se nalazi prekrasan trg na kome se održavaju razne ceremonije, predstave i svečanosti i taj deo grada se smatra najužim centrom Siana. Centar grada, okružen zidinama je izuzetno čist i dobro održavan. Da nema svetlećih reklama ispisanih kineskim pismom putnici bi mogli da pomisle da se nalaze u bilo kojoj bogatoj evropskoj metropoli. Tu se nalaze dve pagode: Toranj zvona i Toranj bubnjeva (Bell Tower i Drum Tower), a samo nekoliko stotina metara udaljen od Tornja bubnjeva se nalazi muslimanski deo grada (Muslim Quarter).

Procenjuje se da danas ovde živi oko šezdeset hiljada stanovnika muslimanske veroispovesti. Tu se nalazi tzv. Veličanstvena džamija, sagrađena u osmom veku i ona čini jedinstven spoj islamske i kineske arhitekture. Muslimanski distrikt je privlačna destinacija mnogim turistima jer razbuktava sva čula budući da najrazličitiji mirisi, ukusi i zvuci dopiru sa svih strana. Stotine radnji raznovrsne hrane na raspolaganju su zainteresovanim posetiocima. Ipak, ovaj deo grada neće preterano oduševiti vegane i one koji baš ne vole meso ili proizvode od mesa, uglavnom jagnjetine i ovčetine. Pored mesa ovde se prodaju i razne vrste hlebova, kolača, suvog voća, orašastih plodova i raznoraznih suvenira.

U drugom delu grada, van zidina, nalazi se Velika pagoda divljih gusaka koja potiče iz 652. godine, ali je više puta rušena i renovirana. Ceo kompleks sadrži pored Velike pagode i jednu manju, kao i zgrade, trgove i bašte koji su najlepši ostaci dinastije Tang. Ovaj kompleks je 2014. godine zasluženo stavljen na listu Svetske kulturne baštine.

Ono što Sian čini najprivlačnijim turistima je Muzej terakote (glinenih ratnika), mauzolej i grobnica prvog kineskog cara Čin Ši Huanga koji je 221. godine p.n.e. ujedinio celu Kinu. On je došao na vlast sa samo trinaest godina, a svetu je ostavio impozantne statue od terakote kojima se tačan broj ne zna. Pronađeno je do danas više od sedam hiljada skulptura ratnika, preko sto trideset bojnih kola, šest stotina konja (od toga oko sto trideset je deo ratne konjice), mnogo oružja i raznih predmeta koji su zakopani u grobnicu zajedno sa carem 210. godine pre nove ere i to da bi ga, po verovanju, branili i posle smrti. Veruje se da je više od sedam stotina hiljada radnika radilo na pripremi grobnice i statua ratnika, pešadije i konjice. Na iskopavanju (koje još uvek nije završeno) i održavanju grobnice danas rade na hiljade stručnjaka iz celog sveta.

Ovaj ogroman istorijski kompleks se nalazi na planini Lišan, s pogledom na reku Vei, oko četrdeset kilometara severoistočno od Siana do kog se može doći taksijem (taksisti obično misle da mogu olako da opelješe strane turiste i početna cena je ponekad i pet puta veća od realne) ili jeftinim autobusima koji idu na svakih pet minuta i koji su dvadest puta (u bukvalnom smislu reči) jeftiniji od taksija. Ceo kompleks je 1979. otvoren za turiste i do tada je više puta preuređivan. Kao i na svim destinacijama udešenim za turiste, sve je odlično sređeno, ali na žalost oznake i objašnjenja na engleskom su retkost. Zato vas, čim kročite iz autobusa, opkole vodiči koji vas (čak i na teško razumljivom engleskom) ubeđuju da ne možete ništa videti i doživeti bez vodiča. Ukočenim smeškom, strogim pogledom i kategoričnim ne, možete se brzo osloboditi takve vrste napasti i obići sve što vas interesuje sami.

Statue od terakote su daleko veće i impozantnije nego što deluju na slikama. Svaki izraz lica je drugačiji i nosi jedinstvenu priču. Jedan čitav dan je potreban za obilazak muzeja i okoline. Pošto je bio hladan i kišovit dan nije bilo previše turista niti previše guranja, pa nam je pozitivan utisak ostao duboko urezan.

Vreme nas u Sianu nije poslužilo jer su sva četiri dana koliko smo tamo proveli bila kišovita, a u kombinaciji sa velikom boljkom kineskih megapolisa, zagađenjem, sivilo i zamagljeno žućkasta vidljivost ipak nisu uspeli da pokvare celokupan fascinantan utisak.

Kineski aerodromi koji liče jedni na druge, sa valovitim krovovima i ogromnim halama, moderni, sofisticirani i začuđujuće čisti (s obzirom na ne baš slavnu reputaciju i priče). Jedini aerodrom komunističke zaostavštine koji smo videli je bio na jugoistoku provincije Sičuan u gradu Jibin. Na poslednjoj etapi puta, presedali smo u Jibinu, višemilionskom gradu, sedmom po veličini u Sičuanu i to je jedini aerodrom u Kini koji smo videli (na ovom i prethodnom putovanju, oko desetak) koji kao da nije pripadao 21. veku i na kome se mogao osetiti uticaj Maove Kine.

Liđan – orijentalna Venecija

Poslednja stanica na našem putu bio je grad Liđan koji se nalazi na severozapadu provincije Junan, a koja je dom mnogim raznolikim etničkim grupama među kojima je najbrojnija grupa Naši. Liđan je za nas, na ovom putu, bio objedinitelj prelepe prirode i istorijske zaostavštine. Godine 1997. grad Liđan je uvršten u Svetsku baštinu.

On je najčistiji grad u Kini, ali i je dan od najčistijih gradova koje sam videla. Ovde su plastične kese odavno zabranjene. Stari grad se nalazi na nadmorskoj visini od 2400 m i mnogima dolazak već prvog dana prouzrokuje glavobolju. Ni nas nije zaobišla. Grad datira iz 13. veka kad je bio poznata raskrsnica na Putu svile gde se razmenjivala roba iz Sičuana, Junana i Tibeta. Kulturno i tehnološko mešanje pomoglo je da se Liđan razvije u važan centar komunikacije različitih etničkih grupa: Naši, Han, Tibet, Bai itd. Lokalna arhitektura, planiranje grada i okoline, društveni život, umetnost i zanatstvo bili su veoma razvijeni; a konfučijanstvo, taoizam i budizam podjednako su zastupljeni i pomešani u ovom delu Kine. Drevni južni tok Puta svile, poznat pod nazivom Drevni put čaja kretao je iz Burme, išao preko Liđana, Šangrila, Tibeta i Irana sve do Sredozemnog mora. Liđan je i danas grad čaja sa stotinama prodavnica i čajdžinicama na svakom ćošku. Dajan, stari deo grada, poznat je i pod imenom „Orijentalna Venecija’’. Iako u Kini ima nekoliko „vodenih gradova’’, Liđan je najveći, najčistiji i najbolje očuvan. Izrazito je dinamičan grad, prepun ljudi i života, muzike i cveća. Stari deo grada je popločan kamenom, a dvospratne kuće sa prelepim, elegantnim dvorištima i prekrasno izrezbarenim kapijama su odlično sačuvane i besprekorno čiste. Uveče je sve veselo, iz restorana i kafića se čuje nežna, umirujuća muzika, a sve je ukrašeno šarenim svetlima i raznobojnim cvećem. Liđan je omiljeno mesto za medeni mesec jer je pun zgusnute romantičnosti.

U starom gradu se nalazi palata Mu, veliki kompleks starih, tradicionalnih zgrada u kome je živela prebogata porodica Mu koja je vladala tim delom provincije Junan. Poznata je i pod nazivom „Mali zabranjen grad’’, jer svojim arhitektonskim rešenjem podseća na najpoznatiju građevinu Pekinga.

Na oko pola sata vožnje autobusom ili taksijem od Liđana nalazi se nacionalni park „Julonšuešan’’ (Jade Dragon Snow Mountain), sa najvišim vrhom od 5600 metara, prelepim dolinama, plavim jezerima i reskim vazduhom.

U okolini su i dva manja mesta: Baiša, poznata po ocrtanim zidovima i školi veza svilom i elegantan gradić Šue koji je Liđan u malom, ali sa manjim brojem turista i mirnijom atmosferom. Koliko je vreme u Sianu bilo neprijateljski nastrojeno prema nama, toliko nam se široko osmehivalo u Liđanu. Reska i hladna jutra, kristalno čisti dani u ovom prekrasnom gradu bili su „grand finale’’ našeg putovanja po Kini.

Tužnog, ali punog srca smo se preko Čengdu, glavnog grada provincije Sičuan, vratili u Japan. Iako veliki broj Japanaca ne gaji pozitivna osećanja
prema moćnim susedima, iako su mediji i mnogi Japanci prepuni predrasuda o najmnogoljudnijoj zemlji na svetu, onaj ko zna makar malo o dugoj istoriji ove zemlje i u stanju je da apstrahuje neprijatnosti (guranje, buku, pljuvanje pojedinaca, cenkanje itd.) može biti samo fasciniran optimizmom ljudi i željom da urade i stvore. Kina je širolika, bogata, slikovita i nezaustavljiva.

Fotografije: Radoje Belušević

Share