Naši snovi – naša stvarnost

Šta novo može da se vidi u umetnosti? Pomislili bismo – ništa. Sve je već viđeno, ali, pravo pitanje danas jeste pitanje kako da staro dobro funkcioniše sa novim. Na 58. Oktobarskom salonu možete pronaći odgovor na to pitanje.

Piše: Nikola Todorić

Koncept ovogodišnjeg Oktobarskog salona je u nazivu Sanjari i ukazuje na dvosmislenu i varljivu realnost u kojoj živimo. Zato je prostor umetničke slobode veći nego ikada ranije. Danas, kada smo još uvek u strahu od pandemije pojam sanjarenja menja značenje i sve ga više ima u našoj svakodnevnici. Centralna izložba Oktobarskog salona postavljena je u Muzeju grada Beograda, u Resavskoj ulici broj 40 b i otvorena je do 22. avgusta. Mi vam predstavljamo četiri umetnika koja su nam privukla pažnju.

Realnost u Kini

Cao Fej koristi različite medije: fotografiju, video, performans, instalaciju i digitalne medije kako bi prikazala duboke promene u savremenom društvu koje su se dogodile u njenoj zemlji posle Kulturne revolucije, usmeravajući se posebno na očekivanja, frustracije, snove i maštanja mlađih generacija. Polazeći od supkultura mladih, Fej razmišlja o fenomenima otuđenosti i bekstva od stvarnosti, time ih tesno povezujući sa sferom virtuelnog. U skladu s tim interesovanjima, telo i tehnologija, svet snova i materijalni svet predstavljaju osnovu njenog temeljnog istraživanja sadašnjosti.

Čija utopija?, serija video-radova koje je umetnica napravila u periodu između 2005. i 2006. godine,  sastoji se od tri odvojena poglavlja: Imaginacija proizvoda, Fabrička bajka i Moja budućnost nije san. Polazeći od teških uslova rada u fabrikama, Cao Fej istražuje dva glavna elementa ovog specifičnog  otuđenog okruženja: mašine i čovekovo prisustvo. Pravljenje proizvoda na kojima počiva globalni kapitalistički sistem tako se kreće od fascinacije u prvom videu, do otuđenog ambijenta u drugom. Na kraju, radnici se okreću direktno prema kameri i posetiocima izložbe saopštavaju osećanja i strepnje, želje i zabrinutost, nadu i razočaranje.

Umetnost i intimnost

Klaudija Kont je najpoznatija po velikim ambijentalnim instalacijama koji oponašaju prirodu i njene obrasce koji se stalno menjaju. U svojim radovima koristi poseban merni sistem uslovljen sopstvenim pravilima. Svaki njen rad u specifičnom je odnosu sa drugim. Ona ukršta drevne načine rada sa onima koji odlikuju digitalnu eru. Klaudija Kont istražuje aktuelna pitanja poput klimatskih promena,  globalnog zagađenja i zaštite ugroženih vrsta.

Za Oktobarski salon napravila je novu zidnu sliku na kojoj se apstraktne biljne forme stapaju s dinamičnim geometrijskim šarama. Slika obmotava čitavu zatvorenu sobu u kojoj je postavljen niz velikih biomorfnih skulptura. Drvene skulpture izgledaju kao da su zamrznute, a najviša skulptura je u visini njene majke, čime je umetnica u rad unela osećaj intimnosti.

Suočavanje sa postojanjem

Nenad Gajić je razvio lični i prepoznatljiv umetnički jezik, baziran na produkciji hiperrealističkih i pokretnih skulptura koje prikazuju ljudska i životinjska tela. Upotrebom silikona i organskih materijala, kao što su kosa i perje, vrlo detaljno definiše figure, a osmišljavanjem njihovih pokreta pomoću motora postiže da radovi neposredno prenose doživljaj života i istine. Koristi tehnologiju da animira figure, da ih napaja energijom i kod nas posmatrača izazove identifikaciju sa njima.

Minijaturna skulptura Jedan trenutak, manja od deset centimetara i prikazuje tek rođenu pticu, u stanju  pospanosti tipičnom za prve trenutke života, još uvek bez perja i nesigurnu na sićušnim nogama. Njeno  disanje je jedva primetno i podseća na trenutak kada se maleno biće suočava sa postojanjem, veoma krhko, a opet ima snagu životnog daha.

Détournement metoda

Tekstovi, pesme, zvukovi, muzika i slike, skupljeni sa interneta ili iz popularne kulture u radu Davida Duara dorađuju se i transformišu da bi dali život njegovim skulpturama, filmovima i instalacijama. Rezultat su hibridni, takoreći devijantni ambijenti, gde se staro preklapa sa stvarnim svetom i  transformiše ga. On virtuelni prostor novih tehnologija reinterpretira pomoću détournement metode. Uopšteno govoreći, ovakva metoda može se definisati kao varijacija prethodnog dela, u kome novostvoreno delo ima značenje koje je suprotno u odnosu na original.

Na Oktobarskom salonu, prostor koji zauzima Duarova instalacija direktno ulazi u izložbenu stazu, utiče na arhitekturu i menja prostorne koordinate pomoću lažnih zidova, prolaza, prečica i ponovnim aktiviranjem nekoliko elemenata prethodnih instalacija. Ovi radovi su kombinacijom nađenih svakodnevnih predmeta koje umetnik kasnije interpretira u scenskom i arhitektonskom smislu.

Share