Marko Tomaš Treba živjeti

Marko Tomaš je jedan od malobrojnih pesnika sa ovih prostora čije se zbirke pesama objavljuju i čitaju u gotovo svim Ex-Yu republikama. Marko je po mnogo čemu netipičan autor, a njegovo vešto balansiranje sa emocijama poput ljubavi, tuge, melanholije i večitim preispitivanjima kojima smo svi skloni čitaoce drži budnim i prisutnim dok im sa lakoćom otkriva svoja intimna razmišljanja. Neću vas ovde zamarati njegovom biografijom i objavljenim naslovima ali vam toplo preporučujem da u svoju biblioteku uvrstite „Crni molitvenik“ ili recimo „Varanje smrti“

Marko-Tomas-Treba-zivjeti

Počnimo od najsvežijeg. Upravo si se vratio sa „turneje“ na kojoj si imao promocije svoje knjige. Kakvi su utisci i kakav je osećaj vratiti se u gradove u kojima si odrastao (Sombor recimo) danas kao osoba sa bogatim nomadskim iskustvom? Kako danas posmatraš tu sredinu i kako ona reaguje na tebe?

Znaš, uhvatila si me baš u trenucima kada mislim kako nemam bilo što reći na bilo koju temu. Ali onda sam shvatio da je i takvo osjećanje nešto vrijedno pomena, ta praznina, koja čovjeka uhvati vrlo često baš kada se vrati s putovanja, kada nakon par dana ispunjenosti i euforije, utisci počnu da se skupljaju u jednu točku i onda implodiraju, postaju još jedna crna rupa koja će te uvuć u sebe u trenucima melankolije. A takvih je trenutaka najviše. Znaš kako, drugačija je to sredina, možda zato što sam ja drugačiji, ali toliko dugo nisam bio u Somboru da smatram kako i nemam pravo ocjenjivati stanje u gradu na osnovu jednog dana provedenog tamo. Bio je jednom jedan grad. Isto kao što je bio jednom jedan dječak. Samo pukim slučajem grad i dalje nosi isti naziv baš kao što i osoba koja ovo govori nosi isto ime. Lijepo je bilo sresti stare prijatelje, toliko pak mogu reći a da bude donekle konvencionalan odgovor.

Moram da se dotaknem pitanja koje je gotovo neizbežno kada govorimo sa autorima sa ovih prostora. Ex-Yu i njen kulturni prostor, zatim granice i neslavna istorija propasti bivše države. Posmatraš li ovaj naš zajednički prostor kao prednost i šansu da se proširi delovanje kulture ili je on i dalje više predmet spoticanja nego saradnje?

Iskreno, nemam ti ja neko posebno mišljenje o svemu tome. Svakome je njegov svijet širok onoliko koliko je on širok u glavi, da to tako banalno kažem. Da se pitalo ljude koji i danas surađuju nikad se ne bi ni dogodilo ono što se dogodilo. Moj kulturni prostor je i Engleska zbog Orwella, recimo, ili Joy Divisona, isto tako i Amerika zbog nekih ljudi, ali i Rusija itd. To je valjda posljedica globalizacije. Ja sam primoran, ne svojom krivicom, egzistirati tu gdje već životarim i to je to. Jebe mi se, da prostiš, za bardove i njihove nacionalne kanone, jednako kao što me zabole i za suradnju. Znaš, ti se koncepti nadopunjavaju i svatko nađe svoj prostor koji mu paše. To su stvari za ljude s realnim ambicijama, a ja takve tipove nikada nisam shvatao. Kao što nikada nisam kužio lobiranja, opanjkavanja i tome slične stvari. Ja samo pokušavam živjeti kako mislim da je dostojno čovjeka. Rekao sam to milijun puta i to je moje jedino čvrsto uvjerenje. Nije da mi nije stalo, ne bih se inače tako često nervirao oko nekih stvari, ali ne želim se uplitati u te stvari. Nema ti tu ničega, samo ambicija određenih tipova da stvore nekakvu strukturu u kojoj će se znati tko je tko i kome pripada koliki dio kolača kako u nacionalnim tako i u regionalnim okvirima.

Marko-Tomas-Treba-zivjeti-2

Šta možemo da uradimo da situacija bude bolja, govorim prvenstveno o kulturi?

Neka svatko čini ono što misli da treba i neka to čini onako kako misli da treba. Znam da taj stav zvuči destruktivno, ali jebiga. Ja primim ljude na spavanje kad im treba, odvedem ih na cugu i druženje, jer sam takav, ali to je otprilike moj trenutni doprinos kulturi.

Mnogi te opisuju kao nomada a tvoju poeziju zovu nomadskim pesništvom, kako se ti osećaš povodom takvih kvalifikacija i šta misliš generalno o etiketama? Da li danas možeš da kažeš da imaš svoju bazu ili bi se radije deklarisao kao svetski putnik?

Što znači nomadsko pjesništvo? To je valjda poezija koju piše neki tip koji se puno selio i putovao. Znam barem pedeset ljudi koji su putovali više od mene. Tako da ne znam jesam li svjetski putnik. Ovisi, vjerojatno, iz čije perspektive posmatraš stvari. A, gledaj, na sve se mora prikačiti neka etiketa, tako je ljudima lakše da uspostave odnos sa stvarima i ljudima. Toliko sam u životu shvatio. Stvar je u tome da se čovjek koji stvara i ono što stvara prepliću, da umjetnost nosi pečat čovjeka koji ju stvara, i onda, ako je čovjek lutalica ono što stvara će nužno biti obilježeno njegovim načinom života. Fora je u tome da ovog konkretnog čovjeka nije baš puno briga za to kako ga etiketiraju.

Htela bih sada da te vratim na neke prapočetke i da te pitam da mi ispričaš kako je sve počelo kada je u pitanju tvoje pisanje i rad na podizanju kulturne scene u Mostaru? Počev od stonih novina, prvih pesama, časopisa Kolaps i Mostarskog interkulturnog festivala?

To je, prije svega, priča o prijateljstvu ljudi koji su se sreli nakon rata, bili su klinci, puni energije, imali zajednička interesovanja i onda su skužili da ako hoće da se zabave moraju sami sebi stvoriti zabavu. Bilo je jednostavno to raditi, jer oko nas nije postojalo doslovno ništa pa smo od samog početka sami sebi bili referentna točka u prostoru u kojem smo djelovali. Ako si htio časopis po svom ukusu onda si ga morao sam napraviti, ako si htio gledati koncert nekog benda onda si ga morao sam organizirati, bilo je to, da tako kažem, vrlo pankerski. Radeći te stvari počeli smo upoznavati neke ljude iz drugih gradova pa smo skupa s njima počeli širiti polje djelovanja. Gledaj, sve oko nas je bilo razoreno, morali smo doslovno izmisliti vlastiti život. A imali smo i mladenačkih zabluda. Utvarali smo da trebamo biti društveno korisni i to je bio naš način. Danas mi se puno više dopada biti društveno beskoristan.

Za nekoga čija je poezija i pisanje prožeto sa toliko melanholije, tuge i sveprisutnog motiva smrti čini se da si u svojim dečačkim danima bio optimista i entuzijasta, a ti i tvoji prijatelji uspeli ste da uradite veliku stvar i podignete jednu čitavu scenu u jednom ratom razrušenom gradu. Da li ste tada uopšte bili svesni svoje uloge i da li si tih godina bio veći optimista nego danas?

Eh, tad su ti svi bili sretni samo zato što se završio rat. To je bilo dovoljno da ljudi budu zadovoljni. Mi smo puno napravili, ali samo zato što smo imali nekog stvarnog iskrenog duha, nismo bili vođeni nikakvim interesima niti smo iz našeg aktivizma napravili karijere. Tada pojma nismo imali da li je to iole značajno, nama je bilo zabavno i to je sve. To je bila početna ideja. Ta se jezgra ljudi iz cijele te priče i povukla kad su stvari postajale više posao a manje zabava. Barem ja imam takav dojam. Možda bi ti moji prijatelji ispričali drugačiju priču.

Marko-Tomas-Treba-zivjeti-6

Šta te je najviše oblikovalo kao pesnika i čoveka kakav si danas i koje autore smatraš svojim duhovnim očevima?

Pa popularna kultura, definitivno, možda i više nego neki konkretni pisci, autori i autorice. Glazba je bila jako bitna, ona je određivala tvoj stav, na neki način pokazivala tvoj identitet ili barem ono što si umišljao da treba biti tvoj identitet. Onda uz glazbu dođu i filmovi i knjige. Puno je stvari koje su utjecale na mene. Neke od njih dolaze iz potpuno različitih miljea. Najlakše je to objasniti preko odnosa novosadske avangarde i, recimo, šlagerske poetike Mike Antića. Jebiga, ja sam slušao punk i metal i rock and roll, a uz nedjeljni ručak s radija su dopirali zvuci sevdalinki i starogradske muzike. Nismo mi Englezi pa da su nam The Beatles narodnjaci. Pa tako imaš junkije s Morrison sindromom koji su odrasli na bureku i jagnjetini. Znam da ovo što govorim nije nimalo cool. Ali cool je ono što će nas konačno dokusuriti, što će ubiti i ono što je ostalo od iole autentičnog duha na ovim prostorima. To bolikurac stanje je grozno ako mene pitaš. Ne znam zašto je sramota reći da ti je stalo, plakati kad ti se plače, biti ljubomoran… Uf, skrenuo sam s teme. Uglavnom, ako hoćeš listu ona je otprilike ovakva: Leonard Cohen, Venedikt Jerofejev, Orwell, Ian Curtis, Jim Morrison, Dostojevski, Fante, Bukowski, Popa, Miljković, Danijel Dragojević, Slobodan Tišma, Kebra, Tarkovski, Bergman, Flaki Rigonat, Robert Crumb pa i taj nesretni Mika Antić i Arsen Dedić i Jacques Brel itd. Kažem ti, i dop i punjene paprike. Jebiga.

Može li pisac i pesnik da piše i stvara nešto u šta ne veruje i nešto što nije iskusio? Tvoje pesme su dosta ogoljene i stekla sam utisak da se ne štediš i ne opterećuješ time kako ćeš biti protumačen. Da li je postojao momenat kada si se osvrnuo na svoj prethodni rad i poželeo da si nešto napisao drugačije?

Ako sam u nečemu bio dosljedan u životu onda je to činjenica da nikada nisam žalio ni za čim, barem ne na način da ću provesti ostatak života kukajući nad nekim brljotinama koje sam napravio u životu. Masa je stvari mogla biti drugačija, ali nije. Ne štedim se, to je sigurno. Znaš, selidbe su od mene znale učiniti čudaka. Tipa koji stvari gleda sa strane jer ne zna kako bi se uklopio. Shvatiš da ne pripadaš tamo gdje si došao ali kad se vratiš otkuda si došao shvatiš da ni tu više ne pripadaš. Jedino što možeš u toj situaciji je biti ono što jesi ne opterećujući se da li ćeš biti prihvaćen i na koji ćeš način biti doživljen. Meni je to tako i u životu i u pisanju.

U zbirkama pesama „Varanje smrti“ i „Crni molitvenik“ govoriš između ostalog o ljubavi, o ženama i smrti. Da li je svaka ljubav tužna i koje je boje ljubav?

Toliko sam se u svom pisanju baktao s tom idejom ljubavi da su neki krivo pomislili da sam nekakav ekspert na tom polju. A nisam, tapkam u mraku kao i većina onih koji uopće pokušavaju shvatiti tu ideju, taj koncept. Odnos s nekim je onakav kakav ti odrediš da će biti. Osjećanje koje nazivamo ljubavlju je odličan temelj, ali treba prije svega puno šljakati da bi odnos uspio. Ako ti je uopće stalo da uspije.

Marko-Tomas-Treba-zivjeti-3

Kažeš kako je ljubav smislila sve zločine, u pojedinim stihovima porediš je sa smrću. Život bez ljubavi nema smisla i vodi u emotivnu smrt, pa šta je onda izlaz?

Živi, jebiga, voli, ne štedi se, bori se sa samim sobom, pokušavaj doprijeti do drugih, pokušaj učiniti nešto što barem na trenutak može rastjerati gustu maglu samoće u kojoj smo osuđeni živjeti. Živimo u vremenu velike samoće, trebali bismo biti puno pošteniji jedni prema drugima kako bismo preživjeli. Zato ja inzistiram na onome što ljudi nazivaju iskrenošću. Nije me stid vlastite bijede. Želim komunicirati, razgovarati, zagrliti ljude, pružiti im ruku. Iako često shvatim da je to krajnje uzaludno. No, ja tjeram kako mislim da treba. Naprosto, ne znam drugačije, a i ne želim. Netko bi mogao pomisliti da je to najlicemjernija poza od svih koju možeš zauzeti, ali nemam ja vremena dokazivati bilo kome bilo što. Treba živjeti.

U pesmi Marko Tomaš kažeš: “(…) Marko Tomaš smatra da je život puka konstrukcija sjećanja i da su laž i istina jednake jer svi drugačije svjedočimo o istom događaju koji se ionako nije ni dogodio jer oko toga se nikad niko ne može dogovoriti (…)“ Kako onda biramo u koju ćemo istinu verovati i da li to znači da se sutra pred tobom nađu ista ova pitanja da bi na njih potpuno drugačije odgovorio?

Pa fora je u tome da istine nema. U istinu se ne mora vjerovati na koncu konaca. Ona je to što jeste. Vjerovati se može u ideje. A i istina je tu, u tom primjeru koji navodiš, prikazana upravo kao jedna od ideja, koncepata kojima se ljudi bakću. Meni su sve ideje interesantne, pogotovo ove velike poput Boga, ljubavi, istine, revolucije isl. One nemaju konačnu definiciju. Njih treba tumačiti. E, ta želja da tumačiš ideje, to te čini svećenikom, istinskim vjernikom koji pokušava da dopre, da shvati apsolut.

Marko-Tomas-Treba-zivjeti-4

Tvoje pisanje je naišlo na dosta pohvala i uprkos tome što odstupaš od pravila, poigravaš se sa klišeima u svojim pesmama, razmrdavaš ustaljene forme i uspavane mozgove svojim kolumnama, kažeš da sebe ne doživljavaš preozbiljno i čini mi se da o svom pisanju govoriš sa nekom vrstom stida. Što je po mom mišljenju veoma pohvalno. Šta te drži na zemlji i ko je tvoj najveći kritičar?

Prizemljenim se činim možda baš zato što nikada nisam bio sasvim na zemlji u konvencionalnom smislu. Pa me vidiš u mom prirodnom okruženju, kako lebdim zabavljen svojim opskrunim zamislima. Ja o književnosti u pravilu ne govorim, ali me ljudi primoravaju da to činim pa nekad otkliznem tamo. Ne znam, ne mislim da je to što radim neka velika stvar. Govorim ono u što vjerujem. Pokušavam tumačiti stvari iz vlastite perspektive. Smiješni su ljudi koji se shvataju ozbiljno. Pretvore se u vlastitu negaciju, u karikaturu. Možeš to vidjeti posvuda u bilo kojem domenu ljudskog djelovanja. Ako me je moguće geografski odrediti, ja sam Mediteranac, i možda zato kužim da je svijet teatar, igra, da svi imamo nekakve uloge u njemu i svaka je jednako važna. Osim što bi lijepo bilo da nema raznoraznih siledžija i glavonožaca koji se shvataju preozbiljno i misle da treba potamaniti sve što ne igra po njihovim pravilima.

Postoji ta neka veza između čuvenih pisaca i alkohola i opojnih sredstava. Da li su pisci osetljiviji na ljudsku patnju i nepravdu od običnih ljudi ili jednostavno inspiracija lakše dolazi u posebnom stanju?

Inspriacija ne postoji.To su izmislili seoski učitelji i mistifikatori. Postoji samo rad, težak rad, cjeloživotno učenje. A meni je piće pomagalo da nadiđem vlastitu stidljivu prirodu, da se otvorim, da nadiđem neprilagođenost, ili barem osjećanje neprilagođenosti. I, znaš, kao, kad se ljudi otkače onda je sve puno zabavnije. Dosada koju stvara ozbiljno shvatanje samog sebe i vlastite uloge u svijetu se mora nekako nadići pa ako nema drugog načina onda su alkohol i opojne droge ili joga ili što ja znam po meni sasvim u redu. Treba nekako razbijati strahove kojima nas šopaju od kad se rodimo. Trebao bih o tome možda napisati neki poduži esej umjesto da ovako baljezgam. Ipak sam ja ozbiljan tip. Ljudi me intervjuiraju, trebao bih paziti što pričam, ahahahahhaha.

Marko-Tomas-Treba-zivjeti-5

Par blic pitanja:

Najbolje vreme za pisanje?

Noć ili rano jutro.

Autor ili knjiga kojoj se uvek vraćaš?

Ima ih nekoliko. Ali Travnička hronika, Bludni sin, Junaci Pavlove ulice itd.

Grad ili mesto koje ti je ostavilo najsnažnije utiske?

Više ljudi s kojima sam provodio vrijeme nego same kulise. Ali volim Mediteran.

Šta moramo da posetimo kada dođemo u Mostar?

Partizansko groblje. Ono će vam najlakše ispričati priču o tome što se tu događa zapravo.

Šta će spasiti ljudsku rasu i vredi li je spasavati?

Nemam pojma. I ne mislim da treba, barem kad gledam svijet u stanju u kojem je danas.

Foto: Milena Goševski

Share