Japanski vozovi, raj ili pakao?

Putovati kroz Japan služeći se različitim vrstama prevoza može da vas dovede u nedoumicu da li se zaista nalazite u istoj zemlji. Cukuba, grad gde živim, je udaljena svega šezdeset kilometara od Tokija. Vozom se može stići u centralni deo grada za četrdeset pet minuta. Isto to rastojanje kolima ili autobusom u nezgodno doba dana može da traje i čitava tri sata. Kolone vozila koje mile su kilometarske i jedini spas vam je strpljenje.

ŠINKASEN je bio prvi „super expres” voz na svetu. Pojavio se 1964. godine, baš u vreme Olimpijade u Tokiju i bio je i ostao ponos japanske nacije. Brzina kojom je tada išao iznosila je 210 km na čas. Voz je neverovatno tačan, a putnici imaju svega oko minut da uđu i izađu iz voza. Sigurnost je prioritet i voz se automatski zaustavlja ako dođe do greške u signalima, u slučaju zemljotresa ili jakog naleta tajfuna.

U šinkasenu sve funkcioniše kao podmazano. Putnici su u mogućnosti da kupe hranu, piće i suvenire ne pomerajući se sa sedišta. Prikladno i uredno uniformisane prodavačice guraju kolica kroz voz nudeći robu i svesrdno se izvinjavajući zbog uznemiravanja. Cena karte za šinkasen je previsoka. Povratna karta od Tokija do Kjota je nešto manje od tri stotine dolara, a onaj ko može da priušti više, a ima ih dosta, može da uživa u još luksuznijim vagonima prve klase. Vožnja šinkasenom je sigurno vožnja 21. veka.

Jedna od želja japanskih političara je da se za sledeću Olimpijadu u Tokiju 2020. ponovi istorija i da se svetu prikaže novi voz „MAGLEV” ili kako ga Japanci nazivaju „RINIA MOTAKA” (Linear Motor Car). Maglev je 2015. godine na probnoj vožnji dostigao rekordnu brzinu od 603 km na čas. To je ogromna razlika od današnjih najbržih šinkasena koji dostižu brzinu od 320 km na čas. Nažalost, želja japanskih političara se neće ispuniti, barem ne do ove, druge Olimpijade u Tokiju. Realna procena je da će Maglev početi da prevozi putnike nešto pre polovine 21. veka.

S druge strane, vožnja podzemnom železnicom (ĆIKATECU), koja ima veoma razgranatu mrežu u Tokiju može biti krajnje neprijatno iskustvo, pogotovo ako se koristi u jutarnjim i predvečernjim časovima kad se ide, odnosno vraća sa posla. Mnogi Japanci nazivaju vožnju podzemnom železnicom u to doba dana CUKIN ĐIGOKU (tj. pakao za putnike koji svaki dan putuju do posla).

Pre nego što sam došla u Japan gledala sam na televiziji kako uguravaju putnike u vagone i mislila sam da je sve to preterivanje. Kad sam se našla na licu mesta i sve to doživela, shvatila sam da svaki putnik može samo da pozavidi sardinama u konzervi. Uniformisani radnik u belim rukavicama i sa smeškom na licu iz sve snage ugurava nesrećne putnike u vagone. Prvih nekoliko puta sam bila šokirana što niko nije nikakvim migom na licu, čak ni uzdignutom obrvom, pokazao da mu je neprijatno. Svi su imali izraz lica kao da sede u prvoj klasi šinkasena, a zapravo se jedva moglo disati.

Mnoge linije u podzemnoj železnici u časovima najveće gužve koriste vagone bez sedišta kako bi se mogao ugurati što veći broj putnika. Vožnja vozovima je bila noćna mora za mnoge žene jer u tim časovima ĆIKAN-i (seksualni izopačenici) su koristili gužvu za zadovoljavanje svojih bolesnih nagona. U poslednjih nekoliko godina na svim linijama postoje vagoni samo za žene koje sad bezbrižno i opušteno mogu da odu do željene destinacije.

Sigurno je da ćete podzemnom železnicom stići brzo i bezbedno do željenog mesta, ali sa vrlo mogućom vrtoglavicom zbog nedostatka kiseonika. Uostalom, ništa nije savršeno.

Tekst: Vesna Belušević (Cukuba, Japan)

Share