Biro za povređene

Uvek sam bio rame za plakanje. Od kad znam za sebe, ljudi bi kod mene dolazili i jadali se. Bio sam svima kao brat, sestra, drug/arica, majka, otac, baba, deda, ujna ili ujka, tetka ili teča, policajac, mag, vračara, gatara, besplatni psihijatar ili sveštenik. Sve ih pomno slušao i ispovedao. Naslušao sam se o problemima na poslu, sa zdravljem, u vezama, u brakovima, u porodicama, u seksu. Svima sam govorio da neću širiti njihove probleme dalje, ali ovde u ovim tekstovima će se pojavljivati različita iskustva ali će identiteti naravno biti zaštićeni. Dugo nisam razumeo tu svoju ludačku energiju, zbog koje bi se ljudi na mene lepili kao na magnet. Prilazili bi i bez najave započinjali o svojim problemima, a ja bih slušao, slušao i kasnije kao „vrlo stručna“ osoba davao svoje još „stručnije savete“!

 

Nedavno sam se vraćao za Beograd. Bio sam na produženom vikendu kod moje porodice u Nišu. Užasno mrzim da putujem busevima. Smara me to truckanje, guranje sa ljudima, malograđanština koja me je ubijala i smarala. I pored cele COVID-19 situacije, nadao sam se da će autobus biti makar polu prazan, da pored mene niko neće sedeti. Haos je nastao još na stanici, autobus koji je kasnio, a ja sam se na hladnoći skočanjio. Pored mene je autobus čekala i plavokosa niža žena, koja je za ruku držala malog sina, i nervozno cupkala nogom pušeći svoj crveni Pall Mall. I naravno eto je, kao magnet, pripila se uz mene i počela:

  • Jebo ih otac! Svaki put kasne! Nije humano. Smrzli smo se. Vidi mi dete!
  • .. Jeste, stvarno strašno!
  • .. Ej, samo da se nisam pokačila s ovim mojim, nikaaad se ja ne bi busem vozila.
  • .. pokušavao sam da budem samo kulturan i ne upuštam se u dalju konverzaciju.
  • Ma s mužem sam se razvela. Znaš nije išlo. Bili smo šest godina zajedno, počeo je da me smara i guši, bila sam i mlada. Jedino što imamo je ovo dete. I sporazumno se razveli, viđamo se zbog njega, znaš… ostali smo u okej odnosima. Ali ovaaaj kreten, e on me ubija. Upoznali smo se preko Fejsa, on imao neku ribu tada, i dopisivao se sa mnom, posle nju šutnuo i sad smo ti mi već duže u šemi. I sve ono što misliš da se tebi neće desiti, desi se bre. Zamisli nahvatala sam da se dopisuje s drugom. Pa pička li ti materina. Alo bre rođače, ne može to tako. I shvatim, pa stani bre sve ti se vraća.
  • Nikako nemojte da dozvolite da vas zajebava. Odjebite to!
  • Ma znam, odjebala bih, ali sam se zaljubila! Znaš, sladak je baš. I kad se pojavi u Aleksinac u ulicu kod nas sa kožnu jaknu, na crveni motor, leleee… odlepim!
  • Teško je kad se zaljubi čovek. Ne može da uključi racio!
  • E to. Baš to ne mogu, samo sa srce razmišljam. To mi i majka kaže.
  • Probajte, morate. Zbog vas, da ne bude kasno!
  • Dajte prtljag sa leve strane Autokomanda, sa desne glavna. – povika vozač koji me je spasao daljeg uplitanja u život devojke koja je volela svog momka sa motorom.

Ušao sam, seo na svoje mesto, na sedište do stavio stvari kako bih se osigurao da niko neće sesti do mene. Dogovorio sam se sa grupom prijatelja sa fakulteta, da se čujemo preko video poziva, pogotovo sa Ž. koja je već duže u Sloveniji, i u poslednje vreme smo imali slabiji kontakt pod uticajem brzog života u koji nas gura savremeno društvo. Razgovarali smo o tome šta nas muči, dotakli se projekata na kojima radimo, pričali o ljubavi, smejali se kako to uvek i radimo. Ž. je radila na svom novom brendu drvenog nakita, S.D. se jako vezala za psa koga je našla napuštenog u parku i spremala se da ide kod „svekrve“ na večeru, K. je zaljubljeno cvrkutala, S. se vraćala u normalu posle bolovanja, a ja sam ih kao i obično zasmejavao. Dotakli se naravno i nezaobilazne teme o korona virusu. I baš u trenutku kada sam tonuo u blaženstvo podarenog mi trenutka sa prijateljima, koji mi nedostaju i sa kojima bih voleo da sam na u nekoj vikendici na planini, da ušuškani pijemo kupinovo vino i uživamo, prekida me glas gospođe koja viče na mene da sam preglasan, i da prekinem razgovor.

  • Gospođo, u autobusu ste! Niste u hotelu na odmoru! Razgovaram preko telefona i uopšte

nisam glasan. – odgovorio sam joj.

  • Kao gramofon si! Ne može da se razgovara u autobusu!

Dok sam se ja raspravljao sa gospođom o tome kako imam pravo da razgovaram u prevozu, S. mi je dobacivala kako je u Japanu to jako nepristojno, i da oni ne razgovaraju u prevozu. Pošto japanci nisu ništa bolji od mene, stišao sam se što sam više mogao i nastavio razgovor Međutim moj magnet se nije ugasio, i za mene se lepila nova situacija. Ordiniram dvadeset i četiri kroz sedam, bez odmora. Prilazi mi iz susednog reda romkinja koja u ruci drži telefon i papirić.

  • Ej, molim te. Ja se ne razumem, a moram da pošaljem poruku, oćeš da mi pomogneš!
  • Hoću, hoću. Šta treba da šaljem.
  • Na ovaj broj da napišeš: „Baki izvinite za sliku ako ste se naljutili, molim vas pocepajte je, izvinite više neću da vas zovem pošto sam mnogo dosadna. Ja sam Vaša mamudija koja vas najviše voli.“ – diktirala mi je, dok sam joj se ja izvinjavao na sporom kucanju.

Prijateljice sam sve vreme čuo preko slušalica, smejale su se. Pokušavali smo da saznamo šta znači „mamudija“, guglali smo, S. je zvala i roditelje da pita pošto joj je bila poznata ta reč. Slatka ženica, duge jake crne kose vratila se ponovo do mene kako bih joj pročitao poruku:

  • Molim te, vidi… Ovo mi on nešto slao, a?
  • Aha, rekao vam je „moja si mamudija najveća“.

Telefon joj je zazvonio, video sam da je Baki i pružio joj telefon. Nešto su razgovarali, ona se smejala, izvinjavala. Govorila mu da ga najviše voli na svetu, i da će zauvek da ga voli. Da je on jedan jedini, pa se u sledećem trenutku ljutila na njega, pa se opet izvinjavala, i tako dobrih pola sata.

  • Molim te, pogledaj, kaže nije mu stigla nikakva poruka, ono što smo slali.
  • Ma jeste, vidite da jeste, ovde piše. I odgovorio vam je na tu poruku. Kako nije došla!
  • Ma prevarant, opasan je. Al’ šta ću, volim ga. Mnogo. Slala sam mu bila i tu sliku, moju. Malo bezobraznu. (smeje se) A on ima ženu, pa se ljutio, kaže mogla je da vidi, da mi napraviš sranje. A ja ga bre volim… Volim ga. On me neće. Nego samo za zajebanciju. Ne znam da li me razumeš, jel si bio zaljubljen nekad? Jel voliš nekoga?
  • Volim. Sve razumem.

Zašto dozvoljavamo da nas povređuju? Prelazimo preko raznih stvari ne bi li sačuvali nešto što je nekada imalo samo prizvuk lepog. U raznim vezama, bilo komšijskim, poslovnim, porodičnim, prijateljskim ili ljubavnim stalno bih prelazio preko stvari koje su mi smetale kako se ne bi narušio neki odnos. Zašto su naše babe ostajale u brakovima i prelazile i preko preljuba i uvreda ne bi li se sačuvala ta „institucija“, samo da posle sa njima svet ne ispira usta? Ostaje se u brakovima bez ljubavi zbog dece, која samo još više pate u tim nesrećnim i nezdravim vezama. Jel to ljubav? Prelaziti preko uvreda, nepoštovanja, ostajati u trulim vezama ne bi li se one veštački sačuvale? Uvek jedna strana više voli, više brine, više pati i biva povređena. Ima li neki biro za te ljude gde mogu da se prijave? Biro za povređene, za brižne, iscrpljene, one koji se celim bićem trude da sačuvaju veze?

Da li su Mamudija i Baki i dalje u vezi? Da li će ona shvatiti da je taj čovek iskorišćava jer uživa u pažnji, hoće li zaslepljena od ljubavi progledati? Ostaje samo da nagađamo.

Mamudija (mahmudija) je turcizam i označava stari turski zlatni novac koji se nosio kao nakit. Negde je ovo naziv i za jelo,  /vezirske maghmudije/ piletina sa belim sosom od pečuraka. Svako će učitati ono značenje koje želi da čuje

Share