Animus tristis in corpore sano: Da li je beg od emocija zaista spas?

Sve naizgled male revolucije koje su se dešavale prethodnih godina, dovele su do toga da makar deo društva napokon počne da prioritizuje ono „u sebi” u odnosu na ono „na sebi”. Neću govoriti o Konstraktinoj pobedi sa pesmom „In Corpore Sano” niti o važnosti mentalnog zdravlja, već o važnosti prepoznavanja i priznavanja sopstvenih emocija jer duboko verujem da je to tačka od koje sve počinje. Odrastala sam 2000-tih i ne mogu sa sigurnošću da kažem u kom momentu se dogodilo da je kul „biti kul”, u značenju biti ravnodušan prema svemu. Nisam sigurna da bi bilo sasvim opravdano kriviti društvene mreže, pa ni brzi ritam koji nam savremeni život nameće. Ali, nije ni poenta u traženju krivca. Da bismo se vratili sebi, moramo sami shvatiti kako smo se izgubili. Ono što nesumnjivo karakteriše aktuelni trenutak jesu dva dominantna imperativa, a oba potiču iz čovekove težnje za potiskivanjem kao jednim vidom odbrambenog mehanizma. Osećamo potrebu da se branimo od emocija, prevashodno onih koje percipiramo kao negativne. Tako smo došli do popularnog „terora sreće” i njemu, samo naizgled suprotnog, „terora zastrašivanja”.

Piše: Vladislava Milovanović

          U vremenu kada se o emocijama, a samim tim i o mentalnom zdravlju još uvek govori znatno manje nego što bi trebalo i na podneblju gde još uvek većina ne razume smisao psihoterapije, vrlo je opasno slati poruke o tome kako bi svakog dana trebalo da se budimo srećni, nasmejani, zadovoljni svojim životom jer sreća zavisi isključivo od nas. U velikoj meri, da, mi imamo sposobnost da utičemo na svoj život, ali problem je što nam često takve poruke o idiličnim životima šalju ljudi koji svoje reči i Instagram fotografije zapravo ne žive. To predstavljanje idile takođe je njihov odbrambeni mehanizam. Cilj je nažalost iznad sredstva što znači da mi bezrezervno verujemo u to da ako neko nešto poseduje, ako je trenutno na nekom mestu gde bismo mi želeli da budemo, to je siguran znak da on vredi i da živi ispunjen, kvalitetan život. S druge strane, ovde ne treba tražiti „krivca”, jer predstavljanje „savršenog života” takođe je vid maske kojom se možda svako od nas barem jednom „branio” od preplavljujućeg osećaja bespomoćnosti. Suština je u tome da često nemamo vremena da se bavimo suštinom i uglavnom ne razmišljamo o tome da li ljudi koji nam svoj život serviraju na tacni kao idealan, spavaju mirne savesti.

          Imperativ zastrašivanja dominantan je u celom svetu i to najbolje možemo videti putem medija. Crne hronike uglavnom su rubrike sa najviše vesti svakoga dana, mnoge priče ostaju u medijima duže nego što je to potrebno, preuveličavaju se, porodično nasilje se romantizuje, a da ne govorim o tome da se o njemu izveštava krajnje neprofesionalno. Čak i u informativnom programu možemo slušati o crnim slutnjama i pretpostavkama da nemamo čemu dobrom da se nadamo. Na individualnom planu, uplašenost je odlično opravdanje za skrivanje emocija, bežanje od sebe, zanemarivanje i „stavljanje pod tepih” svega onoga što oblikuje našu svakodnevicu. Upravo to „bežanje od sebe” jeste ono što je zajedničko za oba pomenuta imperativa. Ni jedan ni drugi ne pretpostavljaju istinsko udubljivanje u neku temu, dok istovremeno oba pretpostavljaju okretanje glave od „teških tema” jer ionako „mi kao pojedinci ne možemo učiniti ništa po tom pitanju”. Užurbanost, takmičenje sa drugima, uplašenost da nešto vrlo važno propuštamo u svakom trenutku kada nismo onlajn, uverenje da moramo biti neprestano srećni i zadovoljni sobom pre svega u smislu forme, jesu ono što čini da izgubimo sebe, a da toga nismo ni svesni. Seren Kjerkegor u delu „Bolest na smrt” piše: „Najveća opasnost, opasnost da izgubimo sami sebe, može se u svetu mirne duše pojavljivati kao da to nije ništa. Nikakav drugi gubitak ne može tako glatko proći; svaki drugi gubitak, ruke, noge, pet talira, domaćice, itd., ipak se primećuje…”

          Sasvim je razumljivo da nastojimo da se zaštitimo od negativnih emocija, ali trajno, to ne može biti dobro po nas. U trenutku kome svedočimo, sasvim je u redu osećati makar povremeno zabrinutost, neodlučnost, iscrpljenost ili bes. Ipak, uglavnom, često nesvesno, biramo otupelost. Mnogi smatraju da je dobra. Uistinu, otupelost je stanje u kom nema tuge. Ali, ne smemo izgubiti iz vida činjenicu da je to ujedno stanje u kom nema radosti. Zapravo, nema ničega. Da li se na taj način može živeti? Da li je stanje u kom ništa ne može da nas dotakne, „prodrma”, probudi, rastuži ili obraduje stvarno potrebno sada kada se čini da se svakako empatija, ljudskost i potreba da (sa)slušamo uveliko gube?  U svojoj knjizi „Kako sačuvati zdrav razum u doba podela” britansko-turska autorka Elif Šafak piše: „Apatija-naizgled stišana, a verovatno najopasnija emocija. Kao što je bela kombinacija svih boja, apatija je kombinacija brojnih emocija: teskobe, razočaranja, zbunjenosti, zamora, ogorčenosti… kad ih brzo i jako promešate, dobićete opštu paralisanost, neosetljivost, otupelost. Varvarstva lako mogu da se dogode i poprime velike razmere ne kad više ljudi postane nemoralno ili zlo, ne nužno, već kad dovoljno ljudi otupi. Kad smo ravnodušni, isključeni, izolovani. Prezauzeti sopstvenim životom da bismo marili za druge. Nezainteresovani i neosetljivi na tuđu bol. I to je najopasnija emocija-izostanak emocija”.

          U jednoj od svojih pesama iz popularnog „Triptiha” Konstrakta daje sjajan, ironičan komentar na odsustvo bliskosti među ljudima u savremenom svetu rečima „poštujem tvoju individualnost, poštuješ moju individualnost…” , a kada previše poštujemo „individualnosti” dolazi do nedostatka empatije. Trebalo bi više da se slušamo jer neznanje i nedostatak potrebe za promenom perspektive rađaju strah, a strah rađa mržnju i međuljudske podele. Umesto da hranimo ego i bildujemo telo, možda bi trebalo da hranimo dušu i bildujemo emocije na maksimum. Ukoliko „svako gleda svoja posla”, ostajemo miljama udaljeni od empatije, tolerancije, solidarnosti i sebe samih. Mislite o tome.

Share