Ana Golović: Ja sam saučesnica, saborac, ona koja razume ženu i prikazuje njenu emotivnu ili društvenu stranu, anatomsku ili fiziološku erotiku

Ana Golović je akademska slikarka koja kroz svoje radove nesebično deli stanje duše i uma. Gostovala je u okviru projekta koji je bio posvećen reciklaži i problemima koji se tiču zagađenja mora plastikom na Upcycled Art Festival-u u Abu Dabiju. Ana je u junu imala samostalnu izložbu kojom se posle izvesne pauze obratila beogradskoj publici. Kroz svoju umetnost ona prikazuje osećanja anksioznosti, iscrpljenosti, bola i tihe borbe. Anina dela odišu iskrenošću i delikatnim, ali i snažnim odjekom ženstvenosti. Umetnost je njena saputnica od malih nogu, zajedno rastu i šire svoje vidike iz dana u dan, a intervju koji je pred vama ima za cilj da vas inspiriše i uzburka vaše emocije. Saznaćete kakvu ulogu igra nesvesno u umetnosti, na koje načine možemo podići ekološku svest i ko daje najbolje savete za jačanje imuniteta. Pre svega, u ovom intervjuu ćete upoznati Anu Golović, ženu koja se ne boji da obnaži dušu i prikaže sve skrivene kutke emocija koje imamo u sebi.

Kojim rečima bi dočarala svoju umetnost?

Grozničavi unutrašnji svet.

Mnogi umetnici su ostali bez prihoda i prostora za rad tokom pandemije COVID-19 i vanrednog stanja. Koji su problemi sa kojima si se ti susrela kao umetnica u Srbiji?

Smatram da za status i stanje umetnika u Srbiji nije potrebna pandemija da bi bili ugroženi, već je to stanje, nažalost, konstanta. Moje kolege i ja smo neposredno pre vanrednog stanja ostali bez ateljea, iselili smo se iz prostora gde smo radili 10 godina. I dalje tražimo adekvatan prostor za rad, ali bez uspeha. Obratili smo se i Ministarstvu kulture, Gradu Beogradu, Ministarstvu odbrane i još uvek nam niko nije izašao u susret. I to je stanje koje nema veze sa pandemijom, tako da posledice pandemije na kulturu i umetnost tek očekujem.

Na tvom Instagram profilu možemo da vidimo da proučavaš psihoterapiju tokom poslednje decenije. Na koji način se tvoje znanje o psihoterapiji prepliće sa umetničkim izrazom?

Moje interesovanje za čoveka i čovečanstvo potiče još od vremena studija i svako novo saznanje, bilo ono samostalno ili kroz psihoterapiju, u mnogome utiče na moje razmišljanje i samim tim i umetnički izraz. Prema ranijim psihoanalitičkim idejama, svako umetničko delo je povezano sa podsvešću stvaraoca. Kroz umetnost se podsvesne želje i fantazije probijaju u spoljašnji svet. Stvaranje umetničkog dela je produkt unutrašnjeg konflikta koji je izražen putem slika i simbola, koje je ego obradio sublimacijom. Smatram da umetnost kao ljudsko delovanje proizilazi kako iz svesnosti tako i nesvesnosti umetnika. Nesvesno igra bitnu, a učenja, iskustva i događaji još bitniju ulogu u umetničkom stvaranju. Umetnost uključuje niz iskustava i događaja umetnika i kroz koje on prolazi u svom životu.

Ciklus slika Rečnik straha koji si započela 2018. godine, hvata unutrašnja stanja i nelagode sa kojima se čovek svakodnevno susreće. Kakvu simboliku nosi žensko telo u tvojim slikama?

Pojam obnažene ženske telesnosti jeste konstanta na slikama, a smeštanje te telesnosti u različite javne i privatne prostore govori o konstanti samoće koja u nizu slika postaje uznemirujuća i sveprisutna. Ta samoća je toliko jaka da ukida i samo humanističko telo, te ostavlja i prostor usamljenim, ispunjenim tragom prošlog prisustva i taj prostor je prostor straha koji se ne može ukinuti.

Posmatrano kroz tvoju umetničku vizuru u kojoj meri je uloga žene i poimanje ženskog tela danas bitan faktor u svakodnevnici savremenog društva?

Prikazivanje psihološke aure u pokazivanju ženskog tela je, zapravo, moj doprinos ženskom slikarstvu. Prikazujem sebe kao ženu, prikazujem ženu koju posmatra druga žena, ali prikazujem i pogled muškarca koji vlada predstavama tela slikane žene. Ja sam saučesnica, saborac, ona koja razume ženu ili ona koja prikazuje njenu emotivnu ili društvenu stranu, anatomsku ili fiziološku erotiku.

U tvojim slikama možemo pročitati osećaj anksioznosti, nesnađenosti, ljudsku borbu sa svakodnevnim nedaćama. Koje su to sličnosti, a koje razlike odnosa prema mentalnom zdravlju, među publikom različitih kultura i gradova, u kojima si imala prilike da izlažeš svoje radove?

Baveći se pre svega identitetom one žene koja je sama, koja je u toj samoći nesakrivena, nepokrivena, dakle ogoljena i osvetljena, nepostiđena pred sobom, moje slike često imaju predstave aktova nekada i u neobičnim pozama. Kako je u nekim delovima sveta prikaz nagog tela i dalje tabu tema, tako je i tema o mentalnom zdravlju skoro svuda stigmatizovana. Koliko god bile različite kulture i religije ipak mi kao pojedinci se suočavamo sa sličnim problemima i osećanjima kao što su usamnjenost, otuđenost, želja za ljubavlju i pripadanjem.

U Abu Dabiju si imala priliku da učestvuješ u umetničkom projektu usmerenom na podizanje svesti o zagađenju mora plastikom. Da li si tokom tog putovanja promenila neke svoje eko navike? Koje su to eko navike koje praktikuješ svakodnevno?

Krajem prošle godine i početkom ove bila sam jedna od osam svetskih umetnika na projektu „The Art of Storytelling” u okviru Svetskog samita o Održivom razvoju koji je ove godine otvoren u Abu Dabiju. Agencija za očuvanje životne sredine Abu Dabija nam je omogućila sav materijal za rad kao i tačne informacije o stepenu zagađenosti i najčešćim zagađivačima. Shvatila sam stvarno ozbiljnost zagađenja plastikom tek kad sam videla kolike probleme imaju i tako dobro uređena društva. Trudim se stvarno da što više izbacim plastiku iz upotrebe jer ona je definitivno jedan od najvećih i najzastupljenijih zagađivača. Ne verujem u sistem reciklaže u Srbiji, tako da sve što radim radim na svom mikro nivou, recikliram pamuk (mogu da se naprave zanimljivi papiri za crtanje), ne koristim papirne proizvode za ličnu higijenu, nosim ceger u kupovinu… Iskreno, mogla bih i više da se trudim, i podržala bih svaku akciju i inicijativu koja se odnosi na podizanje svesti o ekologiji.

Kada bi realizovala projekt o podizanju ekološke svesti u Srbiji, koju temu bi izabrala?

Odlično mi čitate misli! (smeh) Imam iskustva sa organizovanjem umetničkih projekata i rezidencija tako da je projekat tog tipa nešto čime ću se definitivno baviti u narednom periodu, koliko mi ova svetska pandemija dozvoli. Smatram da je potrebno kroz razne vidove medija podići svest o ekologiji, zaštiti životne sredine i kod nas veoma zastupljenom problemu, zagađenju vazduha. Umetnost je još jedan kanal kroz koji možemo da iskomuniciramo ovu temu i ja osećam potrebu da kažem svoje mišljenje i da organizujem projekat i nadam se ostvarim umetničku saradnju sa svima koji se bave ekološkom politikom.

Samostalna izložba Unutrašnja opasnost koju si imala u galeriji Art For All je ostavila snažan utisak na beogradsku publiku. Kakvi su tvoji utisci o izložbi, posećenosti i reakcijama? Imaš li na umu neki naredni projekat?

Izložba Unutrašnja opasnost je otvorena 17.06. u periodu kada su mere borbe protiv korona virusa bile skoro nepostojeće. U tom periodu su se organizovali razni sportski događaji mnogo rizičnijeg karaktera, pa sam odlučila da se i u kulturi „nešto desi“. Izložba je bila izuzetno posećena i ja sam jako zadovoljna kritikama i time kako je prihvaćena od strane beogradske publike koja me sa samostalnom izložbom nije videla nekoliko godina. U triangularnom odnosu umetnik, umetničko delo-publika, aktuelna su mnoga pitanja i emocije koje umetnik dosta dugo posle izložbe analizira. Mnogo volim da putujem, izlazim, obilazim otvaranja izložbi, posećujem svetske muzeje, ali mislim da sam trenutno daleko od bilo kakvog planiranja, čak ni na poslovnom planu u ovoj pandemijskoj situaciji mi umetnici nismo u prilici nešto da planiramo.

Kada bi imala zadatak da svoje slike predstaviš kroz neku numeru, koju pesmu bi odabrala?

Claude Debussy – Claire de Lune

Kako i da li uspevaš da očuvaš svoj mir?

Ostati zdrav u glavu u ovim vremenima je izazovan projekat. Svestan beg u trivijalnosti je nešto što je korisno i delotvorno u malim količinama. Igranje video igrica, prepričavanje tračeva ili kao ja rešavanje porodičnih problema golubova sa balkona… Nešto što meni daje mir na duže staze su sport, briga o sebi na svakom planu, druženje sa životinjama, dobrovoljno davanje krvi, reciklaža… Odavno sam naučila da proživljavam sve svoje emocije i da ih ne sputavam ili ih se stidim, da prepoznam šta se dešava u meni i da u skladu sa tim reagujem.

Na koji način brineš o zdravlju, da li imaš neku rutinu za jačanje imuniteta?

Sve to ide zajedno i sve volim, i da kuvam i jedem zdravo i da se bavim sportom, tako da mi zdrave navike ne padaju teško. Za jačanje imuniteta najviše koristim kapi od origana i naravno  poštujem sve mamine savete. (smeh)

Preporuči nam knjigu koja je na tebe ostavila snažan utisak?

Moja omiljena spisateljica je Elfride Jelinek, a pisac Viktor Jerofejev i skoro sve njihove knjige bih preporučila.

Kako bi glasila tvoja poruka podrške?

Mislim da običan čovek danas proživljava veliku krizu i da polako gubi veru. Preplavljeni smo gomilom lažnih informacija, iz izvora koje znamo i koje ne poznajemo i normalno je da gubimo poverenje. Smatram da u zamenu za nerviranje oko stvari oko kojih nemamo kontrolu bolje da radimo sve što je u našoj moći za stvari koje jesu u našoj kontroli. Danas raditi posao koji volite je pod moranje, drugačije je nepodnošljivo, jer to je jedini spas od sveta koji postaje nepodnošljiv.

Share