Agnes Varda: baka crnog talasa

Milo lice, krupne i znatiželjne oči i neobična frizura po kojoj su je raspoznavali. Drugačija, a svoja. Poznata po svom stilu i ekstravaganciji Agnes Varda je bila režiserka, fotografkinja, feministkinja i revolucionarka, „baka crnog talasa”. Rođena Belgijanka, studirala je i završila istoriju umetnosti u Francuskoj. Prve profesionalne korake pravi u svetu fotografije kao fotografkinja Nacionalnog pozorišta. Međutim, fotoaparat nije ono će je učiniti poznatom, već filmska kamera. Ubrzo ulazi u vode sedme umetnosti kojima će ploviti punih šest decenija.

Piše: Dejana Vukadinović

Njeno stvaralaštvo se rascvetalo u trenutku kada se svet nalazio u Hladnom ratu, a planeta podeljena između komunizma i kapitalizma Gvozdenom zavesom. U tom bipolarnom svetu nastaje crni talas, pokret koji se javlja u filmskoj industriji. Karakterišu ga drugačije forme, načini snimanja, prekid sa dotadašnjim načinom montiranja ali i fokus na ličnom izražavanju. U toj atmosferi stvara Varda. Talasa među žanrovima. Ne vezuje se za jednu formu. U njenom širokom opusu na laze se drame, kratkometražni filmovi ali i političko obojeni snimci. Zbog te posebnosti i prekida sa ustaljenim filmskim formama smatra se jednom od začetnica crnog talasa u Francuskoj. Kasnije će dobiti nadimak „baka crnog talasa“. Njen, prvi, veliki film „La Poite Courte“ koji nastaje 1954. godine uzima se kao početna tačka tog perioda. U njemu Agnes eksperimentiše formom i prikazuje francusko društvo u njegovoj nebrušenoj stvarnosti. Glumci su naturščici, lokacije autentične. Njeni likovi su obični, mali ljudi, što je još jedna od karakteristika filmova nastalih u ovom periodu. Inspiraciju je uvek tražila u realnosti, običnom svetu, muzici, na ulici i u razgovoru. Sve što se tada smatralo zabranjenim, u njenim filmovima je u prvom planu.

Ekologija i prava žena na filmskom platnu
U njenim pričama ima politike, a teme su univerzalne, žive i aktuelne. Kako je to period uspona ekološkog i feminističkog pokreta, koji su se borili protiv tadašnjih vladajućih struktura, nepravdi i loših odluka, tematika su bili oni koji nisu povlađivali sistemu. Jedna od njih je i Agnes. U filmu „One Signs, the Other Doesn’t“ iz 1976. godine ona usmerava pažnju na borbu za ženska prava.

Trideset godina nakon filma u jednom od mnogih intervjua koje je dala, Varda ističe da ta borba i dalje traje. Sebe je za života smatrala feministkinjom, zbog čega je potpisala „Manifesto of the 343 Bitches” kako bi dala doprinos ukidanju zakona koji je branio dobrovoljno prekidanje trudnoće.

U filmu „The Gleaners and I”obrađuje temu reciklaže koja joj je čitavog života bila važna i bliska.

Stari problemi, novi svet
Ekologija i prava žena su i u 21. veku aktuelna tema kojom se bave savremeni umetnici. Klimatske promene, veliki jaz u visinama plate i brojni drugi vidovi diskriminacije ostaju aktuelni i u svetu u kome je sve na dohvat ruke zahvaljujući tehnologiji. Marševi žena širom planete, protesti zbog seče drveća i globalnog zagrevanja najbolje to potkrepljuju. Gradovi su postali industrijski kompleksi u kojima je sve manje zelenih površina. U kojima se grade istovetni trgovinski centri, nepotrebne gondole i fontane, seče drveće u sredinama koje već ne mogu da se izbore sa zagađenošću vazduha. Agnes je u svojim filmovima govorila o važnim stvarima. Nije se prilagođavala tržištu, naprotiv. Filmove nije stvarala zbog uspeha i slave, već zbog filma kao sredstva komunikacije kojim je slala poruku svetu. Neko je pisao, neko stvarao muziku, a ona je snimala i borila se protiv nepravdi pokretnim slikama. Bioskop je bilo njena druga kuća kojoj će ostati verna do kraja svog života.

Običan i mali čovek o kome niko ne priča
Na prelasku u novi vek počela je da koristi malu kameru koja joj je pomogla da sama snima ljude i tako bude nezavisna u potpunosti. Kako je nastavila da se bavi ljudima o kojima se malo pisalo, mala kamera joj je pružala tu mogućnost da snima neprimetno i nečujno, a da ih ne uplaši svojom pojavom.

Zlatna Palma i Oskar
Iako nije jurila slavu, slava ju je sama našla. Tako 2015. godine postaje prva žena u istoriji filma koja je dobila počasnu Zlatnu palmu za svoj filmski doprinos. Dve godine kasnije uručena joj je Počasna nagrada Američke filmske akademije za doprinos filmskoj umetnosti, čime je takođe, postala prva žena koja je dobila to priznanje. U jednom od poslednjih intervjua za britanski list Gardijan istakla je da bi volela da je pamte kao režiserku koja je volela i uživala u životu, ali i u bolu. Svaki dan treba učiniti zanimljivim.

Umrla je u devetoj deceniji života u martu 2019. godine okružena porodicom u svom domu u Parizu. Volela je život i smatrala da se za pravu stvar vredi boriti i živeti. Agnes će ostati upamćena kao žena koja se čitavog svog života borila i verovala u revolucionarni bioskop, mesto odakle treba širiti ideje.

Share