Throwback Thursday: Martin Margiela spring/summer 1996

Dekonstruktivizam u modi i kult bezličnog

Sasvim je moguće modni dekonstruktivizam i kult bezličnog objasniti kroz primjer dizajnera Martina Margiele bez proučavanja ijedne njegove kolekcije zasebno, čak bez osvrta i na jedan konkretan odjevni komad koji je on kreirao. Jer njegov je pristup takav da, budući da se nikada nije pojavio u javnosti i da niko sem najužeg kruga saradnika ne zna ko je na čelu Maison MM, već u sebi sadrži i jedno i drugo. Kult bezličnog počinje, dakle, već njegovim ličnim insistiranjem na anonimnosti, da bi se proširio na njegovo shvatanje sopstvene modne kuće – etikete na Margielinim kreacijama su bijele, prazne, ili samo sa zaokruženim brojem modne linije –  i konačno ulazi u sam proces stvaranja i prezentovanja modnih kolekcija.

Pristupajući svom životu i stvaralaštvu na taj način, Margiela je već dobro zakoračio u vode dekonstruktivizma, i to onog koji preispituje bitne elemente same institucije mode: kult ličnosti, popularnost, kult prolaznog i novog. Jer tamo gdje ne postoji lično kao da ne postoji ni prolazno; gradeći svijet oko odjeće a ne odjeću oko ličnosti on vrijeme zaobilazi i samim postupkom stvaranja: preuzimajući vintage i odbačene komade odjeće, posteljine, papir, celofan, ali i sopstveni materijal iz prethodnih kolekcija. U tom smislu njegovanje kulta bezličnog jeste preispitivanje i ideje vremena uopšte, čime se Margiela približava postmodernoj filozofiji i književnosti; važnost ove napomene još je veća ako se shvati u kojoj mjeri upravo modna industrija potencira protok, smjenu i novinu, priklanjajući se ponekad istorizmu samo da bi mogla reći: i ovo je iza nas. To modno podsjećanje zapravo je za industriju samo korak do zaborava, spomenik nečemu što se sada može prevazići.

Moguće je međutim dekonstruktivizam i bezlično u njegovom radu pratiti i drugom linijom, „odozdo“, od samih kolekcija i odjevnih komada. U tom je smislu za istoriju mode bitna kolekcija za proljeće/ljeto 1996. godine, jer se tada i jedno i drugo eksplicitno javljaju i prožimaju. Budući da je Margielin rad zaista građenje svijeta oko odjeće, logično bi bilo početi od samih komada; ipak, teško je odmah se ne osvrnuti na samu atmosferu revije, zabilježenu na par loše očuvanih snimaka. Naime, radi se o modelima kojima pomoćnici u bekstejdžu lijepe trakom donji dio cipele za nogu, jer su njegove čuvene „tabi“ cipele ovog puta top-less; o brižljivom šminkanju modela da bi im se lice potom sasvim pokrilo tkaninom; o navijačicama koje skaču na početku revije i urliču dok je svuda muk – nema muzike – i manekenke se tako prekrivenih glava i cipela zalijepljenih za noge polako kreću kroz masu, niz stepenice gore i dole; radi se i o vrlo intimnom trenutku sramežljivosti kada djevojke na kraju revije izlaze još jednom da pozdrave publiku, ovog puta bez maski na glavama, poneka bez majice, s rukama koje stidljivo sakrivaju grudi. Pitanje ličnog i bezličnog, slobode i stida, tišine i buke: sve je to postavljeno već u načinu saopštavanja kolekcije, u samom konceptu. To je nešto po čemu je Margiela poseban i otuda nazvan „modnim dizajnerom modnih dizajnera“, jer su u njegovom radu ideja i dizajn zaista nerazdvojni.

Te godine i devedesetih uopšte dekonstruktivizam se u modi javlja barem u tri vida, i to nagrizanjem ženske siluete modom (japanski dizajneri), preispitivanjem značenja mode kao takve (prvenstveno Chalayan) i narušavanjem formalne logike samog odijevnog komada (antverpenski dizajneri). Martinov dizajn u užem smislu pripada posljednoj modnoj struji, odakle je i potekao, i to se da pokazati upravo na ovoj kolekciji. Jer tamo gdje se pitanje bezličnosti čini zapečaćenim pokrivanjem glava modela, zapravo se otvara pitanje dekonstruktivizma – forma marame je iskrivljena do granice da je njena tradicionalna funkcija potpuno narušena. Dekonstruktivizam se prepoznaje upravo u tom izmiještanju, nasuprot prostom uništenju – jedno je prenaglašeno i postaje drugo – i MM taj princip na razne načine koristi od početka svoje karijere do 2009. godine kada se povukao iz sfere mode. Šavovi na pogrešnim mjestima, preveliki kaiševi, napukle cipele, cipele kojima, kao u ovoj kolekciji, trake lijepka zamjenjuju kaiševe, preveliki izrezi i stari jorgani kao kaputi; to je ovdje stvar samog materijala, kroja, odjeće same, i zato kod MM nikada ne postoji show kao cilj. Ne stvara se da bi se šokiralo (iako njegova moda nosi, između ostalog, i taj potencijal) već da bi se moda, stalno se preispitujući i ne plašeći se da kopa po sopstvenoj istoriji (bez površnih referenci i klišea), zaista nosila i shvatala u svojoj kontradiktornoj cjelokupnosti.

Posmatrajući pojedine komade koje su manekenke nosile, ponovo postaje jasno kako se pitanje ličnog i bezličnog, javnog i intimnog, modnog i anti-modnog javljaju već u samom dizajnu: jedno jedino dugme koje postoji na košulji sakriva grudi, i naglašava koliko je malo potrebno da ono intimno to prestane biti. Oslikavajući i lijepeći šljokice za jeftine haljine dizajner sredstvima trompe l’oeil koketira sa modnom istorijom kao istorijom glamura, preispitujući je, ali bez distanciranja koje bi vodilo u drugu vrstu elitizma. Pošto ni prošlost za Margielu nije prošlost, taj postupak je zapravo samokritika više nego bilo šta drugo.

Zalijepljene cipele, umotane glave, glasne navijačice i suknje na lastiš – kako je moda preživjela Martina Margielu? Ili još bitnije, kako je moguće da ga je već zaboravila? Imajući u vidu da su dvije velike izložbe posvećene njemu trenutno otvorene u Parizu, vodećem modnom centru svijeta, čini se da je njegova vrijednost očiglednija nego ikad. Međutim, savremeni dizajneri i kritika navode ga samo tamo gdje je njegovo ime jeftina karta za ulazak u klub „velikih i bitnih“. Nasuprot tome, ne zaboraviti Margielu znači shvatiti važnost samokritičnosti, koja na izvjesnom stupnju zahtijeva samoodricanje – a to je nešto što je polazna tačka svakog istinskog stvaranja.

Share