Senzualnost mirisa u pesmi „Sve još miriše na nju”

Lepe su te pesme čija nas melodija, kao i reči, odvode ne u sanjarenje već u mitski prostor, i to nesvesno, kao padanje u san. Takva je pesma grupe Parni valjak „Sve još miriše na nju”. Ako može da se kaže da lirska pesma ima narativ, onda narativ ove pesme jeste erotski susret lirskog subjekta sa svojom mladom ljubavnicom.

Tendencija u pesmama ove grupe jeste slikanje žene koja je zmajevitih, čudesnih moći, koja budi reke, pali vatre, budi sećanja. Slika te tvrdnje može da se nađe u stihovima pesme „Mir na jastuku”: „ti me držiš iznad vode // ti si mir na jastuku” – draga je prikazana gotovo kao hristolika figura koja svojom ljubavlju donosi spokoj lirskom subjektu. Dalje, pesma „Tvoji koraci” donosi srodnu pesničku sliku – „sjene seku ulice, pomozi mi da sletim” –  gde je voljena predstavljena kao kakav putovođa i sigurna luka nakon njegovih brodoloma. Još jedan od hitova iz opusa grupe, pesma „Ugasi me” stihovima „ti imaš ruke koje govore, ruke koje vide sve”, naglašava se taktilni doživljaj ljubavi i čudesni dodir dragane. Naposletku, u pesmi „Kada me dotakne” ime ljubljene „budi rijeke zaspale, svojim dahom pali vatre iz iskri što su ostale”.

Vidimo, dakle, da  u drugim pesmama Parnog valjka nije u velikoj meri zastupljen motiv mirisa, pa se o njemu ne može govoriti kao o privilegovanom motivu. No, možemo primetiti da u pesmi „Direktan put za nebo”, draga devojka „mirisala je na dim kad sam je prvi put sreo”. Zanimljivo je zato ispitati kako se motiv mirisa pojavljuje u pesmi „Sve još mirirše na nju” – najpoznatijoj pesmi ovoga benda.

 „Ne pitaj me noćas ništa, /pusti me da ćutim/ ja noćas trebam mir.” Pesma započinje molbom da se noćas ćuti, da se ne peva, ali svejedno se lirsko ja ispoveda, govori o svojoj muci, uprkos svojoj molbi To ćutanje, i jednostavni ljubavni doživljaj, treba da donesu trenutno olakšanje, ekstazu, da budu melem za goruću ranu: „Stare rane opet peku, /Moje bitke dalje teku, /Dušo, ti nemaš ništa s tim.” Ništa ne peče kao dobro isprljana savest, to svi znamo, ali koliko to njega peče, da ne može da prestane da govori o bivšoj? Ljubavni susret koji zamišljamo slušajući ovu pesmu, ne može da ispuni dubinu usamljenosti lirskog ja,  koliko god da mu je mlada i lepa trenutna uteha. Noć, privilegovano vreme susreta, pretpostavljamo da znači da lirski subjekat ne želi da se zna sa kim se viđa, ni da “uteha” pomisli da može da ima ikakvu budućnost osim čulne sa njim, i možda se on nada da će mu se bivša draga vratiti. Čeka da svane, te svoje noći ispunjava sećanjem i bolnim idealizovanjem vremena koje se nikad ne može vratiti ni obnoviti: „Molim sate da se vrate/ Tragovima njenim hodam,/ Tiho, kao da je tu.”.

Može biti da je pretenciozno reći da je junakova voljena iz ove pesme nešto kao mitsko biće, vila, koja sve odaje puni mirisom i svežinom. Takva pretpostavka u skladu je sa predstavom duše koja se napaja na izvoru devojčine ljubavi: „Sa tvojeg izvora,/ moja se duša napila/ Žedna tvojih godina./ I sada mamurna,/ pita gdje je utjeha, / Gdje je mladost nestala?” Poznata je slika iz mitologije gde boginja ljubavi, Afrodita, hodi šumom, a samo njeno prisustvo izaziva da sve živo slavi ljubav. Ne verujemo da je tekstopisac ove pesme želeo da aluzijom dosegne do grčke mitologije, već da nama, skromnim slušaocima, da predstavu u kakvom se duševnom raspoloženju nalazi neko ko je pun očaja i tuge jer nema i ne može da povrati ljubav svog života.  S jedne strane, imamo vid mističke-romantične ideje spajanja dveju duša, duša koja pije sa izvora druge duše, a  s druge strane je iskrena, neulepšana, čulna slika bivše drage, koja se evocira motivom mirisa: „Sve još miriše na nju/ I dan, i jutro što će doći. /Nakon ove noći, noći bez sna. / I dvjesto godina, da ih brojim u samoći /Otkako je otišla.”

Motiv mirisa je važan zato što je istovremeno jedan od najintimnijih doživljaja, ali i najneuhvatljiviji, kao što je i sama draga neuhvatljiva. Miris ljubavnice/ka i ne mora da bude prefinjen, da se radi o  kakvom skupom parfemu, da bi izazvalo sliku, a sa njom divno i strasno sećanje na dodir, pa i čežnjiv pogled obožavanog bića. U poeziji se taj specifični miris često vezuje za redovni simbol večnog i ženstvenog – kosu, u koju je zapleten i sačuvan blagi miris breze, koprive ili možda lavande. Najupečatljivije primere značaja mirisa u poeziji, koji je povezan sa afektivnim sećanjem, možemo naći kod francuskog pesnika Bodlera, koji je opevao sve slasti jedne žene na način na koji samo zaljubljen pesnik može da izvede. Navedenu tvrdnju najbolje može da oboji pesma „Saglasja”, u kojoj su u saglasju zvuci, mirisi i boje. Pesnik dočarava opojne moći tri sile koje imaju kada rade sinhronizovano: „imaju moć stvari u beskraj raširenih/ s dahom ambre, mošusa, tamjana i izmirne / koji pevaju zanos kad čula duh dodirne.”

Ipak, nikakav miris ne može da se poredi sa mirisom zauvek izgubljene voljene. Miris je trag koji u pesmi „Sve još miriše na nju” podseća lirsko ja na pređašnje, srećnije dane. Zato lirski subjekat ne može da nađe mira, ne može da zaboravi svoje slatke patnje. Na više mesta se potencira ta očajnička želja za zaboravom: „U mojim venama, još je njenog otrova, /još je doza prejaka. / A tebe ljubim, da ne poludim, samo da zaboravim.”

Bodlerova pesma „Leta” nudi sliku ljubavnika koji pije sa usana dragane, te zaboravlja ko je, šta je, a moguće je da ga to više i ne zanima, jer ima sve šta mu je potrebno: „na tvojim ustima zaborav se stani, / a kroz poljupce ti teče reka Leta.” Muškarac koji je izgubio svoju voljenu mora da pati, da se seća minulih dana, da ih obnavlja iznova na izvorima novih ljubavi. Pesma je, kao što je rečeno, ispunjena narativom, a zamišljamo da bismo, kada bi se prevela na jezik slikarstva, videli muškarca čija je glava u krilu devojke, kao na kakvom Klimtovom platnu.

Ovo nije jedini tekst Parnog valjka koji opeva osobu koja voli i koja je ostavljena. Poznate su „Moja je pjesma lagana“, „Hvala ti” i, naravno, „Jesen u meni”. Od svih pesama ove grupe, međutim, baš su „Sve još miriše na nju” i „Jesen u meni” one bez kojih se ne može na koncertima, i koje često, kao dela ciklične kompozicije, otvaraju i zatvaraju koncerte.

Autorka: Tanja Milenković poessiablog

Share