Plezir u karantinu: Hodorovski i ubrzani kurs kreativnosti

Oduševljena sam brojem i raznovrsnošću besplatnih kurseva i časova koji su se u ovo čudno doba našli na internetu. U skladu sa „trendom“ došla sam na ideju da sa vama podelim jedan autentični kurs, koji preporučujem svima koji stvaraju ili žele da stvaraju, ali se u ovim uslovima ili nekom drugom periodu života, nađu blokirani pred praznim listom, platnom ili drugim materijalom sa kojim rade. To je ono što se i meni desilo sada, istrošila sam sve izgovore koje sebi dajem, dala sam sebi vremena da odmorim, da se oporavim, razumela sam da je i meni to potrebno sada kad čitav svet kao da stoji. U momentu kada sam se osetila ponovo osnaženo novim rutinama koje su primarne za moje telo i duh, i dalje sam osećala da me nešto koči. Kada god odlučim da realizovanje svojih ideja još malo odložim, osećam da se zidovi oko mene značajno suze. Osećala sam se zarobljeno, ali pre svega u mentalnom karantinu. Znala sam, sada sa sigurnošću, da sama sebi stojim na putu.

Najbolja stvar koja je u tom momentu mogla da mi se desi je da se setim Hodorovskog, „Psihomagije“ i kursa koji pogađa ključne razloge zašto tolike ideje koje se rode u nama ne nađu svoj put do svetlosti; zašto neki umetnici stvaraju sa tolikom lakoćom; i zašto je dugo moje pisanje bilo rezervisano samo za moj dnevnik.

Ovaj kurs je za mene bio odskočna daska u osvežavajući bazen motivacije i ideja na kojima radim već danima. Uvela sam u život rutinu vežbanja novootkrivenog „mišića“ koji pomaže da menjam doživljaj sebe.

Za one koji ne znaju, Alehandro Hodorovski je čileanski umetnik ruskog porekla, osim što se proslavio filmovima „El Topo“ i „The Holly Mountain“, bavio se poezijom, stripovima, muzikom i pozorištem. Ostao je poznat kao duhovni guru cele jedne generacije umetnika 60ih i 70ih godina prošlog veka. O njegovoj filozofsko-religioznoj slici sveta, koja se iako inspirisana istočnjačkom filozofijom i praksom južnoameričkih šamana stapa u jedinstvenu misao i izraz Alehandrovog iskustva i ličnosti, najviše možemo saznati iz knjiga „Mistični kabare“ i „Psihomagija“. Ubrzani kurs kreativnosti jedno je od poglavlja njegove „Psihomagije“. U knjizi, osim ovog kursa, možete naći obiman intervju u kome Hodorovski govori o svom životnom iskustvu i neuobičajenoj terapeutskoj praksi koja se zasniva na psihomagijskim činovima.

U ovom tekstu ću vas upoznati sa nekim vežbama uz koje sam došla do zanimljivih saznanja. Cilj mi je da vam približim odnos Hodorovskog prema kreativnom stvaranju i zainteresujem da dalje istražujete njegovu misao, ali i sebe.„Bez kreativnosti, svet vrlo loše funkcioniše. Siguran sam da većina bolesti proizilazi iz manjka kreativnosti i da su društveni problemi koje imamo u svetu posledica tog nedostatka“ smatra Hodorovski.

„Osoba koja nije inicirana u kreativnost posvećuje se potrazi, ali biće joj teško da se otvori. Da bi čovek bio kreativan, mora da se prepusti.“

Kada govorimo o stvaralačkim blokadama ili blokadama u životu generalno, govorimo i o mentalnom karantinu u koji smo sebe smestili godinama unazad. Hodorovski smatra da nas u zatvoru, osim racionalizma, koji je snažno uticao na ljudsku vrstu, drže četiri čuvara, četiri elementa naše ličnosti: intelekt, emocionalno, seksualno i telesno. Oni nas drže pod ključem jer su ukalupljeni, oblikovani istorijom čovečanstva, društvenim uređenjem i vaspitanjem. Zbog toga Hodorovski poziva na unutrašnju revoluciju, koja treba da probudi prljavo dete u nama koje jede rukama i igra se u blatu. (tako se osetim svaki put kad pogledam moj primerak „Psihomagije“ slučajno ispolivan portugalskim vinom). Njegov kurs kreativnosti govori o tehnikama kojima možemo pronaći drugačiji pogled na sebe, naučiti preplašeno dete u nama da odraste i ući u ono što ljudsko biće zaista jeste. Počnimo!

VEŽBE ZA MAŠTANJE

Osnovne vežbe za razvijanje kreativnosti jesu vežbe prostora. Hodorovski nam sugeriše da je ono što prvo treba da uvežbamo, promena prostorne percepcije. Treba da učimo da rastemo, da zauzimamo više teritorije. Još kao deci određen nam je uzak prostor na koji smo navikli – naše mesto za stolom, imamo svoju klupu u školi sa koje ne smemo da ustajemo… Učili smo da nismo veliki, kad sklopimo oči, mi se nađemo u tami. Hodorovski nam govori da tu tamu treba da shvatimo kao beskrajno crnilo univerzuma „svaki put kad zažmurim ulazim u kosmički prostor“. Dakle, prva vežba bi izgledala ovako:

Namestimo se u bilo koji položaj u kojem se osećamo opušteno. Zatvorimo oči. Zamislimo svetlost najdalje moguće u tom univerzumu. U početku to će biti ograničeni svemir (on ga je video kao pravougaonik), zatim treba da zamišljamo širenje tog svemira na sve strane-u desno do beskraja, u levo do beskraja, uvis, u napred…svemir se širi u svim pravcima. „Raširite stopala, ispravite se, možete pustiti da vas svetlost vodi ili prosto idite unapred“.

Sledeća vežba takođe ukida iluziju ograničenog prostora. Treba da zamislimo kako rastemo. Čitavo naše biće sada raste kao sfera. Za ovu vežbu moramo potpuno da se ispravimo, preporučuje se poza za meditaciju. Treba da steknemo osećaj da zauzimamo čitav univerzum koji smo malopre širili, zatim zamišljamo kako ta daljina ide ka nama. „Sedite mirno i mislite na širinu koju ste zamislili, kako biste je vratili u sebe… Postaćete u potpunosti kreativni“.

U trećoj vežbi usmeravamo pažnju na određene delove tela i dajemo im snagu. Stvaramo silu, osećamo da je ona u nama, sad ne ojačavamo kao sfera, već možemo da jačamo bilo koji deo našeg tela ili aspekt naše ličnosti. Ojačavamo svoje srce, naše srce raste do beskraja. Razmislite: Koji deo sebe biste voleli da ojačate? Koja vaša emocija bi mogla da ispuni čitav univerzum?

Kada ovladamo ovim vežbama imamo snažne temelje za dalje razvijanje sopstvene kreativnosti.

Vežbom prosvetljenja Hodorovski podrazumeva da shvatimo da ono što nas muči možemo fizički odvojiti od sebe vizualizacijom. Na primer, depresivno raspoloženje ili teret koji osećamo na ramenima. Tako uspevamo da zbacimo sa sebe i čuvare našeg unutrašnjeg zatvora.

Ove vežbe mogu biti vrlo teške u početku stoga nam kreator kursa poručuje „Ne treba da padnete u depresiju ako mislite da to ne radite dobro. Počnite da radite i radite onako kako možete“.

Vreme i prostor dimenzije su u kojima smo zatvoreni civilizacijski. Vežbe kojima smo ovladali prostorom već smo prošli, da bismo prihvatili večnost kao i beskraj koji nam pružaju beskonačnu kreativnost treba da zamislimo da smo mi poluga čovečanstva, da se u nama sreću prethodne i buduće generacije. Dakle, vizualizirajte i osetite moć koju vam ovo saznanje daje. Ova vežba zasnovana je na Budinoj misli: „ono što se nalazi sad i ovde je sve“. Živimo u sred celokupnog prostora i vremena, iz ove pozicije treba, kao umetnici, da zaustavimo svet i stvaramo. Hodorovski tvrdi da sebe treba da smatramo bogom i da završimo sa kompleksima niže vrednosti, kada to uradimo možemo da blagosiljamo svet našim delima. Treba da dovedemo zabranu u pitanje, a zabrana je stvorena pitanjima: „Ko si ti da to imaš?“, „Zašto baš ti?“, koja su nam direktno ili indirektno postavljana u prošlosti. Sam Hodorovski suočio se sa ovim pitanjima kada je odlazio iz Čilea kako bi učio pantomimu. On je odlučio da dovede zabranu u pitanje: „Zašto ćeš ti da uradiš ono što ja nisam uradio?“ – „ Zato što mogu i hoću!“ bio je odgovor Hodorovskog koji je otišao i pozvonio na vrata učitelja Marsela Morsooa.

„Imam mnogo da dam, snažan sam, imam sve što je potrebno da bih blagosiljao svet. Dosta sa kompleksima niže vrednosti.“

Sledeći korak ka oslobađanju kreativnosti je vežba rastvaranja sopstva. Meni se ova vežba učinila naročito zanimljivom i delotvornom kada je u pitanju moje pisanje. Treba da se odvojimo od sebe, od svog ega i još jednom tokom ovog kursa shvatimo blagodeti promene percepcije. Ovom vežbom upijamo druge u sebe i time se obogaćujemo. Zamislimo da smo neko drugi, pustimo nekoga da uđe u nas i izražavamo ga. Ne upijamo samo druge ljude već i stvari. Hodorovski daje primer stolice, zamišljamo osećanja i misli stolice, njenu svrhu, ulogu i upijamo je u sebe. „Zadovoljna sam jer mi se dopada što neko biće sedi na meni. Ispunjavam svoju ulogu… Dobro se održavam, ostajem snažna, iako sam stara…“ U ovoj vežbi zaista možete pustiti maštu da vas slobodno vodi.

Dolazimo do uvežbavanja lepih umetnosti. Za ovu vežbu vam nije potreban nikakav materijal, radeći je shvatamo da nam za usavršavanje nisu potrebni nikakvi specifični spoljašnji uslovi. Prvo počinjemo sa pevanjem koje nosi simboliku puštanja sopstvenog glasa. Ne treba da pevate naglas. Treba da zamislite da imate najlepši mogući glas i da ćete sad otpevati najdivniju pesmu. Možete da se krećete, bitno je da pevate iz dubine duše. „Vaše nesvesno misliće da ste pevači ako se pravite da znate da pevate“. Isto ovo treba uraditi sa sviranjem. Hodorovski savetuje da počnete sa klavirom, kasnije možete preći na bilo koji drugi instrument.

Sada slikajte! Izaberite četkicu koja može da menja boje i platno kakvo želite. Možete da koristite tehnike koje hoćete, možete i da brišete nacrtano, ako poželite. Imate talenat kada imate moć. Možete pustiti i zamišljenu muziku koja vas vodi dok slikate, kako sugeriše naš guru. „Ako naslikam deset ili dvadeset zamišljenih slika, kasnije ću moći da naslikam pravu sliku, biću spreman“, isto ovo uradite i sa vajanjem, samo obratite pažnju na prostor, krećite se oko figure koju vajate i njom osvajajte prostor. Tako ćete sad da kreirajte odeću. Ova vežba se može raditi i u grupi. Možete kreirati odeću sebi ili drugima, tako da istaknete ono najbolje u drugoj osobi. U ovoj vežbi ne treba imati ograničenja, setite se karnevalske odeće i snage koju ona poseduje.

Kreiraj svoj prostor. „Tvoj prostor predstavlja moj ego, tvoje istinsko ja“. Dakle, treba zamisliti prostor u nama koji volimo, to može biti livada, ostrvo, kraj okeana…bitno je da prostor bude samo naš, da ne preuzimamo tuđi. Na ovom prostoru vidimo kako se pojavljuje naša kuća. Imamo zadatak da do detalja zamislimo našu kuću, izgled prostorija, nameštaj… Nemamo nikakva ograničenja, možemo imati bioskop ili koncertnu salu, ako to želimo. Ulazimo u našu kuću i zamišljamo: sa kim bismo voleli da živimo, kako bismo se oblačili u toj kući koja je izraz nas samih. Drugi deo ove vežbe može se činiti jezivim, ali je veoma bitan i oslobađajući. Zamišljamo naš krevet, a u krevetu ležimo mi, na kraju našeg života sa mogućnošću da se opet rodimo. Sada biramo, kako bi voleli opet da se rodimo, kakvo bi telo tada imali, kako bi izgledalo naše idealno biće? „ Ako imaš svoj prostor, svoju kuću, svoje idealno biće, obogatio si se“. Ova vežba je na neki način kruna ovog kursa i „veliki korak u pravcu kreativnosti“.

Ostaje nam još jedna vežba koju ne treba nikako izostaviti, a ona se odnosi na oslobađanje od jezika. Čini se suludo, ali zaista je oslobađajuće. Potrebno je da izgovarate izmišljene reči, sastavite priču od njih. Normalno je da se u početku stidite da govorite izmišljenim jezikom, a razlog tome je što je naš artikulisani, logični jezik – najveći zatvor. Ovakva vežba koristila je nadrealistima kako bi došli do kreativne slobode. „Fi fa nara ke“, tako izgledaju reči koje je Hodorovski izmislio.

Mislim da je važno napomenuti da ove vežbe umnogome zavise od individualnog pristupa i treba biti slobodan u njihovoj interpretaciji – jer to je kreativnost. Čak ni u karantinu, osećaj slobode vam niko ne može oduzeti, ako znate gde u sebi da ga nađete. Rečenica koja mi se toliko zamrsila u misli da ne znam da li sam je izmislila ili negde pročitala, može biti siže onoga što iz ovih vežbi treba da usvojimo, a to je – da se trudimo da svaki dan, hrabro i u potpunosti izražavamo naš sopstveni način postojanja.

Hodorovski, bilo da su u pitanju njegovi filmovi ili filozofija, teži ekstremu koji razara ustaljene forme mišljenja i stvaranja. Ako niste do sad bili upoznati sa njegovim delima, savetujem vam da se vratite na vežbe i nakon suočavanja sa njima, možda će vam onda njegova ideja unutrašnje revolucije biti još potpunija. O njegovom pristupu prema stvaranju možete saznati i iz dokumentarnog filma „Jodorowsky’s Dune“ (2014), u kome on i njegovi saradnici pričaju o spektakularnom filmu na kojem su radili dve godine, a koji nikada nije snimljen. Meni je sledeća na spisku njegova „Metagenealogija“, knjiga u kojoj govori o uticaju porodičnog stabla na nas i naš razvoj, jedva čekam da se još jednom upustim u njegov svet.

Share