Plezir ritual: Midheta Agić


Snovi će vas progoniti dok ih ne ostvarite


Buđenje s prvim zracima sunca uz jogu, doručak uz tihu muziku, ispijanje omiljenog čaja uvek u isto vreme, priprema zdravih obroka, čitanje u određenom delu stana, opuštanje uz filmsko veče ili utakmicu s društvom, topla kupka, sve su ovo rituali koji boje naše dane i čine da se osećamo sigurno i prijatno. U trenucima povećanog stresa i kriza poput ove kojoj čovečanstvo danas svedoči, psiholozi nam kažu da ako već spoljašnji svet ne možemo kontrolisati, dobro je negovati svoje dnevne rutine i rituale koji dovode do toga da se dobro osećamo i izazivaju nam prijatna osećanja. O meditaciji, vajanju, osluškivanju sebe, kreativnosti, svesnom življenju i plesanju kroz svakodnevicu, razgovarala sam sa Midhetom Agić, osnivačicom dizajn studia Gazar.

Poslednji put kada smo se družili u Pleziru (u novembru 2016.) nagovestila si nam da je enterijer ljubav kojoj želiš da se u budućnosti posvetiš. Pet godina kasnije, primećujemo kako se ta ljubav materijalizovala kroz GAZAR. Šta ti je donelo bavljenje dizajnom kroz jednu praktičnu formu, od ideje do realizacije kroz vlastiti brend?
Uhh, pet godina zvuči kao jako dug period, ali kada pogledam iz ove perspektive, čini mi se da se sve desilo i prošlo/došlo mnogo brže. S druge strane gotovo da mi je smešno po ko zna koji put svedočiti materijalizaciji mojih ideja/misli, ali eto, da, desilo se ponovo. Kada se Gazar „desio” u maju 2018. godine, nisam tačno znala u kojem smeru treba da idem, ali ono što sam znala i u šta sam bila sigurna jeste da je trebao da se desi, da se rodi, da će neki put napred sam da se otvori. Odgovor na pitanje šta mi je doneo put od ideje do realizacije vlastitog brenda bi mogao da bude jako opsežan, budući da me kompletan razvoj (a koji još uvek nije završen, a poznajući sebe teško da će ikada i biti) nije učio samo praktičnim znanjima i veštinama, nego me uveliko naterao da promenim neke svoje poglede na život, poigravao se sa mojim strpljenjem, terao me da svaki dan nastavljam dalje neovisno od toga da li je dan pre bio ekstremno produktivan ili apsolutni fail.

Šta je ono iznutra što se za tebe promenilo što te je navelo i na karijerni zaokret, iz mode u dizajn enterijera?
Sve se promenilo! Prvenstveno, promenila sam se ja kao osoba i život koji sam živela pre 6-7 godina i život koji živim danas su dva apsolutno različita sveta. Naravno, postojao je splet okolnosti koji je doprineo ogromnim promenama u smislu mog pogleda na života i neki ne tako prijatni trenuci na kojima sam danas beskrajno zahvalna što su se desili, jer u suprotnom sve životne promene koje su usledile bi bile izostavljene. Ako se osvrnemo na spomenuti „karijerni zaokret”, odgovor koji imam može da bude relativno neopipljiv budući da ja nikada nisam sama birala ono čime ću da se bavim – uvek je „to nešto” biralo mene. Jako mi je zanimljivo, s jedne strane privlačno, a s druge čudno i neshvatljivo kada ljudi kažu: „Ja ću da budem doktor/učitelj/stolar” i to zaista budu ceo svoj život – želeti to sa 20 godina i onda ponovo isto sa 40, pa 50 je znak da u svoj život ne puštate nikakav vid promene, da ste zatvoreni za sve životne prilike koje možda kuckaju tik pred vama, a vi i dalje ostajete slepi. Ne raditi na sebi i ostati ista osoba kakva ste bili pre dve ili tri godine je za mene apsolutni životni promašaj. Živeti, raditi, učiti, menjati sebe svesno i sa namerom je blagodet koja nam svima stoji na raspolaganju, međutim vrlo retko svesno iskorišćena u današnjem svetu. Naravno, ne možete se samo jedno
jutro probuditi i reći da ćete da pustite da se nešto u vašem životu promeni i očekivati da će se to zaista i promeniti u naredna 24h – sve je proces koji ponekad traje čak i mnogo duže nego što ste to u početku mislili, ali sve dok traje proces, znate da se dešava i promena. Neverovatno je koliko život može da postane „živ” kada pustite da se stvari menjaju,
da energija teče, da pustite da vas Univerzum vodi – bez da živite u grču i postavljate sebi pitanje „Šta ako?“.

Kako započinješ dan?
Sada će da zvuči kao ofucani kliše, ali hladnom vodom, naravno – posle toga kafa (čaj je must uvečer) i obavezno od momenta kada otvorim oči – muzika, obzirom da mi je mnogo lakše ući u pretpostavljeni dnevni flow kada mi tu jutarnju energiju „pogura” neki dobar beat u pozadini. Plešem, stalno i svuda, ujutro, posle ručka, pred spavanje – pa ako se nekad nađete tu u svojstvu mog gosta, svakako se spremite za dancefloor.

Na šta pomisliš kad čuješ reč plezir?
Mir. Verovatno je to posljednja misao koja bi nekom pala na pamet, ali u zadnje vreme u svemu što radim pokušavam da pronađem mir. Mnogo sam se, svesno, udaljila od materijalnih stvari i bilo koji odgovor koji bih dala, a koji bi imao bilo kakvu materijalnu osnovu, bi bio pogrešan. Obožavam neke male, neprimetne rituale koji su, ništa drugo, do soul food – čaša vina pored Dunava, zalazak sunca na bilo kojoj reci u Beogradu, vožnja kasno uvečer, duge razgovore sa ljudima koji imaju slične poglede na život, jutro na keju (imam sreću da živim na par minuta hoda od Dunava, pa mi jutarnjih šetnji ne nedostaje), najzad – život u Beogradu mi je apsolutni plezir sam po sebi – neverovatna količina energije koja vas tera da živite.

Na koji način brineš o svom zdravlju?
Tako što obraćam pažnju na njega – ovo je možda na prvu jako smešna rečenica, ali zaista, svakodnevno obraćam pažnju na to šta se dešava u meni, na emocije, tjelesne i duševne potrebe.

Spomenula si mi u razgovoru da poslednje tri godine meditiraš. Kako si se upoznala sa meditacijom i šta ti je ona donela?
True that, svaki dan, bez izuzetka! Da se nakratko vratim na ranije spomenutu misao da stvari u životu nekako same dolaze ka meni, ja ih uglavnom ne forsiram, niti naročito tražim – onda mogu da kažem da se i taj svet meditacije desio kao odgovor na neke životne promene koje su bile jako velike i psihički veoma snažne, te su zahtevale ogromnu životnu energiju kako bi se ishendlale do kraja. U nekom momentu života mi je preko potrebno bilo nešto što će srediti moj mozak i misli koje su divljale na sve strane, jedan svet overthinkinga koji više ni sama nisam mogla da kontrolišem jer sam se bila pretvorila u overthinking-manijaka što je, a toga sam tek nekad naknadno postala svesna, iz mene izvlačilo ogromne količine energije koja niti je imala smer, niti je mogla da postane stvaralačka – dakle bila je veoma destruktivna (i za mene i za ljude oko mene). Negde u samom početku je to bio samo običan čas joge/meditacije jednom ili dva puta nedeljno gdje sam laički pokušavala da zaista meditiram, ali takvi početnički pokušaji su bili izrazito smešni i vrlo često se nisam osećala ništa mirnije nego sam bila i pre samog časa, međutim vremenom sam počela da osećam šta zaista znači kada neko kaže da mu je meditacija promenila život. Opet se vraćam na rečenicu da to nije promena koja se može očekivati u 24h i zahteva zaista iskrenu veru u napredak. Long story short, desio se zaista ogroman zaokret da sam od jednog overthinking-manijaka stigla do osobe koja danas u 99% svakodnevnih situacija može da kontroliše svoje negativne misli ili da ih sasvim makne iz glave, bez da se i na trenutak osvrne na njih.

Kada govorimo o meditaciji ne mogu da ne spomenem vajanje, koje je takođe jedan od načina kako možemo svoje misli i telo dovesti u sklad i umiriti. Gazar je nedavno dobio svoju prvu kolekciju ručno izrađenog keramičkog posuđa i dekoracije koje ti izrađuješ. Kako si se susrela sa glinom, koliko ti je vremena bilo potrebno da je „osetiš“ i kako ovo taktilno iskustvo u radu sa zemljom utiče na tebe?
Kad kreneš svesno da ideš kroz život, jedna stvar te vodi drugoj, sve je prirodno i sve se pretvara u never-ending story. Budući da me meditacija uveliko uzemljila u odnosu na moj površni život od ranije, verujem da je glina bila samo nastavak tog uzemljenja, vraćanje sebi i nekim osnovnim životnim principima. Neverovatno mi je da kažem da sam na prvi čas grnčarstva otišla početkom januara ove godine, nakon toga još triputa i već sam znala da je to-to. Već taj prvi čas mi je ruka sama krenula u pravom smeru, pa pretpostavljam da se samo čekao momenat da to iz mene izađe van.

Da li ti je za rad potrebno da tvoje misli budu mirne kako bi i ruka bila mirna ili upravo kroz rad dolaziš do tog osećaja?
Da, veoma je bitno da misli budu mirne, utišane, jer samo tako je moguće izoštriti čula i najzad umeti kontrolisati glinu pod rukama. Kada objašnjavam nekome kako da svojim rukama kontroliše glinu, a ne ona njega, obično im kažem da zatvore oči i pokušaju da je osete kroz dodir, budući da je rad sa glinom zasnovan isključivo na osećaju i ako se u bilo kojem momentu oslonite na oči, a zanemarite osećaj, glina će vam izmaći za tren.

Kako je pandemija uticala na tvoju svakodnevicu?
Zapravo, mislim da uopšte nije ni uticala. Živim izvan sveta loših informacija i negativne ljudske energije, uveliko filtriram sve što mi „ulazi” u život i nastojim da radim isključivo stvari koje me usrećuju.

Kome se obraćaš kada nisi „sva svoja“?
Ponovo – sebi. Pogrešno je shvatanje da treba da se obratimo nekome kada nismo „svoji“ – jer zapravo baš u tim trenucima kada najjače nismo „svoji“, treba da se okrenemo ka sebi. Sve dolazi iznutra – ljutnja, bes, stres – pa obzirom na to da ih sami stvaramo u sebi, mi smo ujedno i jedini koji možemo da ih procesuiramo na pravi način i najzad iskontrolišemo. Jako retko se dešava da nisam „svoja“ jer sam naučila da slušam sebe iznutra i svaka emocija u svakom momentu mi je jasan pokazatelj gde sam i dokle sam sa sobom.

Na koji način nagrađuješ sebe?
Život koji živim trenutno je već sam po sebi ogromna nagrada, jednako kao i osećaj zahvalnosti koji imam za isti. Sve ostalo je relativno.

Šta radiš kada „ne radiš ništa“?
Verovatno meditiram – i verovatno je ovo jedini logičan odgovor na jedno ovakvo pitanje. Nastavno na pitanje, zanimljivo je, a istovremeno i jako smešno, koliko mi u posljednjih nekoliko nedelja na sve strane „štrči“ reklama za neki yoga-program/kurs sa jako upečatljivom rečenicom: „Meditation is not a blank space!” Well guys, sorry to disappoint you, it literally is! – pa je razumljivo zašto je ovo i najlogičniji odgovor na jedno ovakvo pitanje.

Najbitnija lekcija kojoj te je naučila 2020. godina?
By slowing down everything speeds up.

Preporuči nam dobru knjigu/film/podkast?
Knjige: Možemo li sada ovdje da uploadujemo neki pdf? ☺ Dispenza, Eckhart Tolle i Osho, sve što vam dođe pod ruku.
Filmovi: Seven years in Tibet, The best offer i naravno Ghost.
Podcasts: The pineapple mind i The neuro generation.

Podeli sa nama jedan svoj san kome ćeš u ovoj godini dati krila?
Nije moj san, niti namera, niti bilo kakva dugoročna želja, ali ljudi oko mene me već jako dugo nagovaraju da počnem da pišem malo ozbiljnije, tako da je moguće da će do kraja ove godine da se desi jedan korak u tom smeru, budući da još uvek istražujem svoje granice u svim segmentima života.

Share