Plezir leksikon: Poeziju i pozorište povezuje istinitost trenutka

Pre nekoliko meseci slušala sam radio emisiju u kojoj je gostovala jedna čarobna devojčica, koju što sam više slušala, bivala sam sigurnija da želim da je upoznam i razgovaram sa njom. Neposredan povod da je napokon ugostim u našem Plezir leksikonu, između ostalog, bili su zbirka poezije Vežbanka za strah na kojoj je radila zajedno sa ilustratorkom Sonjom Bajić, kao i gostovanje Gradskog pozorišta Čačak na Velikoj sceni Narodnog pozorišta predstavom „Triptih o radnicima“ za koju je pisala jednu od priča. A onda, priliku za razgovor iskoristile smo i da se dotaknemo brojnih drugih, važnih tema vezanih za njen život i stvaralaštvo. I da, pozitivan utisak koji sam stekla slušajući je, još više je porastao nakon razgovora. Zato, predlažem da ne propuste priliku da na neposredan način zavirite u izuzetno zanimljiv svet dramaturškinje i pesnikinje, Sare Radojković, mlade žene koja se na više frontova uspešno bori da umetnost živi punim plućima.

foto: Dejana Batalović

Draga Saro, toliko toga bih te pitala odjednom, ali hajde da krenemo redom. Kroz sve projekte na kojima radiš pisanje je konstanta koja pronalazi svoju formu. A gde je izvor? Kako si se zaljubila u pisanje?
Izvor je, mislim, u meni. U svemu što sam htela da kažem, ali nisam uspela govorom nego sam morala da zapišem. Izvor je zapravo u mojoj nemogućnosti da komuniciram drugačije. Ali trudim se. Zaljubljenost u pisanje je došlo iz dečije bezbrižne dokolice, činjenice da je među igračkama bila slovarica (male kartice sa slovcima i nacrtanim predmetima koji počinju na to slovo), a na policama oduvek puno knjiga.

Da li ti tražiš priče o kojima ćeš pisati ili one pronalaze tebe?
Tražimo se.

Potpisuješ jednu od priča u Triptihu o radnicima, koji je i prva predstava Gradskog pozorišta u Čačku, postavljena posle mnogo godina. Saga o radnicima u tekstilnoj industriji i kršenju ljudskih prava priča je koja pruža uvid u pravo stanje našeg društva. Kako je nastala predstava i ovaj tekst?
Predstava je nastala tako što je predivan tim ljudi iz Čačka na čelu sa Bratislavom Jankovićem pozvao Juga Đorđevića, reditelja i rekao mu da, pod punom svesti šta to znači, oni žele da pokrenu novo pozorište u Čačku i da mu treba neko sa kim bi napravio prvi korak. Jug je osetio da je u pitanju iskrena priča, to poverenje je zatim preneo i na nas spisateljice i pisca. Rekao nam je da je Čačak radnički grad i da se u mislima stalno vraća dvema nesrećama tj. požarima u fabrikama tekstilne industrije. Jedna se desila početkom dvadesetog veka u Njujorku, sledeća početkom 21. veka u Bangladešu, a danas znamo kakvo je stanje u industriji generalno u Srbiji. Podelili smo se i krenuli sa radom pod Jugovim vođstvom, prvo mi pisci, a onda i glumci i drugi autori, prijatelji i pomoćnici.

Radila si i na adaptaciji drame „Slučajna smrt jednog anarhiste”, predstave koja na programu Jugoslovenskog dramskog pozorišta već nekoliko godina u nazad puni scenu Ljuba Tadić. Koliko se razlikovao ovaj angažman u odnosu na proces pisanja u potpunosti autorskog teksta? Šta je bio najveći izazov?
Posao dramaturga drastično se razlikuje od posla dramskog pisca. Ukratko, dramaturg usklađuje rediteljski koncept sa arhitekturom teksta, a u odnosu na tačku čitanja iz ugla današnjeg gledaoca. Dakle, sve je bilo najveći izazov. Ali uz onakvu glumačku ekipu, a pre svega Nikolu Đurička sve se to i podnelo. Najteže nam je bilo da budemo aktuelni ali ne i banalni.

Ostajemo u pričama iz pozorišta, jer ne mogu da te ne pitam za predstavu Edit, monodramu koja je pobrala odlične kritike i nekoliko nagrada ali je ostala bez svog pozorišta. Kako se jedan komad (iz) bori za svoje mesto pod Suncem?
Novim sagledavanjem pozorišta. Da li je ono samo i isključivo vezano za zgradu institucije? Nezavisna trupa Tri Groša b i s vašta imalo da vam kaže na tu temu.

Kako se u tvom mikrokosmosu prepliću pozorište i poezija?
I poezija i pozorište se trude da uhvate magiju živog trenutka. Znaš onaj osećaj kada je dobra pesma ili predstava ali ti ponestanu reči da je opišeš nego uz uzbuđenu onomatopeju nekako kažeš samo – da to je to. „Radi me“. Sve funkcioniše, sve je u jednostavnosti koja je naizgled ništa, a u stvari je sve. Osećaš istinost trenutka. Uf, evo zapetljala sam se. Recimo da ih povezuju velika ljubav i prema jednom i prema drugom.

Tvoja druga pesnička zbirka, na kojoj si radila sa ilustratorkom Sonjom Bajić, Vežbanka za strah, privukla je veliku pažnju i dobila odlične kritike. Kako je došlo do vaše saradnje i ideje za interaktivnu zbirku poezije?
Kontakirala sam Sonju jer mi je trebalo da sviram u „dve ruke“, a osetila sam da je ona ta. Osetila sam da mi je poezija „impulsivna“, pulsirajuća i da taj impuls mogu da predam njoj a zatim zajedno čitaocima.

Kakvi se to strahovi i bolne dileme kriju iza slatke, ženstvene korice sa ogledalcetom na njoj?
Strah od sopstva, strah od života, strah od smrti…

Da li strahovi postaju manji i razumljiviji kada ih zapišemo?
Nadam se da postaju prvo razumljiviji pa vremenom, možda i manji.

Poezija je vrlo intimna, privatna stvar, a ti si ipak pronašla načina da je podeliš sa svetom ne samo objavljivanjem zbirke već i otvaranjem mogućnosti da se svaki čitalac uključi sasvim direktno i obračuna se sa svojim strahovima. Je l’ bilo strašno?
Jeste. Bilo je i strašno lepo.

Prošle godine si dobila priznanje „Vitomir Bogić“ za najboljeg mladog radiofonijskog stvaraoca za serijal dramskih minijatura „Program tvog kompjutera“ emitovan na Radio Beogradu. Reč je o interesantnom serijalu koji problematizuje aktuelnu temu koju više nije moguće ignorisati. Koje to nove izazove nam je donelo digitalno doba?
Izazov da ostanemo autentični, neproračunati, punokrvni dobri ljudi koji žive sada, sa sećanjem na prošlo i osećajem za buduće. I najveći izazov od svih – da verujemo jedni drugima.

Imajući u vidu da si, po sopstvenom priznanju, multipraktik, koji su to projekti na kojima aktivno radiš sada?
Trenutno radim samo na jednom projektu. Na sebi i samoočuvanju. Posle ćemo se već teme, formati i ja pronaći nekako.

#PLEZIRLEKSIKON

Nešto za početak?
Logos.

Pamtiš li kako si ostala bez prvog mlečnog zuba?
Na prevaru. Mama je rekla, ček da vidim koliko se klima i onda ga „slučajno” čupnula malo više pa je on „ispao”.

Slatko, slano, ljuto ili nešto četvrto?
Kiselo.

Koga smatraš umetnikom življenja?
Mog oca.

Omiljeni crtani junak?
Pokahontas.

Može li se živeti od ljubavi prema onome što radimo?
Može da se proba.

Preporuka za čitanje/slušanje/gledanje?
Nadam se da će uskoro izaći novi roman Ane Vučković „Yugoslav” čije sam delove slušala na javnom čitanju. Preporučila bih muziku Lovely Quinces odnosno Dunje Ercegović koja će od sad valjda nastupati i pod svojim imenom, jer pokušava nove stvari. Opasna jedna cura sa gitarom moćnog glasa. Za gledanje, obavezno predstavu „Homo Faber” režija Ana Tomović, dramatizacija Tamara Baračkov.

Šta te je poslednji put slatko nasmejalo?
Marko Radić.

Poruka za kraj?
Apokalipsa.

Share