Plezir leksikon: Nikolina Osmokrović - U potrazi za ukusima detinjstva

Mada je sunce i dalje tu, makar u obrisima, svi se polako pripremamo za hladnije dane, džemovi i ajvari se uveliko krčkaju na šporetima, a slatke pite od bundeve i jabuka zamirisale su naše domove. Razmišljajući o ukusnim zalogajima i tragajući za provenim receptima poželela sam da u ovomesečni leksikon pozovem devojku čije me objave na Instagramu uvek navedu da zastanem, pročitam opis, a neretko i isprobam neki od recepata koje sa nama deli. Njeno ime je Nikolina Osmokrović, na Instagramu je znate po nadimku Oklagiya, i ukoliko je do sada niste pratili, nakon priče koja sledi sigurna sam da hoćete. Pričale smo o začinima, putovanjima, ritualima u kuhinji, eko navikama, baštici pokraj Beča i jednoj njuškici koja joj uvek izmami osmeh.

Kako bi se predstavila našim čitaocima, ko je Nikolina i kako je zavolela oklagiju?
Nikolina je Oklagiya, a zavoljele su se nakon prvih uspjelih kiflica.

Budući da živiš na relaciji Sarajevo-Austrija, pritom i dosta putuješ, kako bi opisala svoje kulinarske navike i uticaje koji su te formirali u gurmanku?
Da sam odrasla uz kvalitetnu ishranu i izvrsnu kuhinju mame i bake, a potom i porodičnog restorana, postala sam svjesna tek kasnije, kada sam sama počela da kuham, a to se desilo upravo kada sam, po završetku srednje škole odselila za Beč i počela da živim sama. Sjećam se da mi je prvo jelo koje sam spremila bilo pržene paprike u sosu od pavlake i bijelog luka i da sam u nekoliko navrata telefonirala sa mamom da mi objasni šta da radim. Ipak, najviše sam zavoljela vrijeme u kuhinji tek kada sam prestala da kuham samo za sebe, te počela da živim sa Nikolom i da kuham za nas (i naše prijatelje). Tada je počelo zadovoljstvo. Kada počnete sami da kuhate, istovremeno počnete puno više da razmišljate i da rezonujete to šta zapravo jedete. Od namirnice do krajnjeg jela. Kuhanje je kreativan proces. Volim da se posvetim jelu, da planiram, istražujem, satima listam kuhare i inspirišem se, pravim dugačke spiskove i vraćam se s punom korpicom sastojaka sa pijace. Volim da okupljam ljude za stolom, da jedemo dugo, u slijedovima, ćaskajući, smijući se uz neku dobru muziku u pozadini. Međutim, u brzini današnjice u kojoj svi živimo, taj način uživanja u kuhanju je privilegija i praktikujem ga najčešće vikendom. I to je sasvim ok, ne bi bilo ni toliko ekskluzivno da je svaki dan. Ali isto tako svaki dan nosim doručak/ručak na posao. To je navika koju jako puno volim i rado praktikujem. U drugu ruku, nije mi strano jesti u gradu ili pokupiti nešto iz pekare. Navike u ishrani koje sam donijela sa sobom iz Sarajeva i ne bih okarakterisala kao najbolje. Tipične balkanske, od kojih bih izdvojila mnogo hljeba i mesa i velike količine. Neke stare dobre navike, vidljive na fotografijama iz djetinjstva, gdje na svakoj držim komad pite, neću, niti želim promijeniti. Pita „rulz”. Ali promjenila sam sve ostalo. Od bake i mame i dan danas se trudim da naučim i upijem ono najbolje, toplo, sa mirisom doma, porodice i tradicije. Na primjer domaću pileću supu sa noklicama od griza, pasulj, punjene paprike, gibanicu, krempitu i sok od zove. Ostale navike u ishrani kreirala sam sama, rastući i razvijajući se u nutricionističkom, ekološkom, zdravstvenom i kulinarskom smislu. I kreiram ih još uvijek. Kroz česta putovanja, moja kuhinja konstantno doživljava renesansu, pa imam faze kuhanja određene kuhinje shodno tome gdje smo putovali. Favoriti se uvijek izdvoje, pa ih ponovimo na meniju, mada jako rijetko spremam ista jela. Kuham raznovrsno, slano, slatko, zdravo i nezdravo. Kuham zanimljivo, shodno raspoloženju. I glavna parola u ishrani mi je balans.

Na tvom profilu postoji poseban segment posvećen uzgoju voća i povrća, budući da imaš i svoju bašticu. Da li si imala ranijeg dodira sa baštom, šta te je inspirisalo u tom smeru i kako si zadovoljna plodovima svog rada?
Odrasla sam na selu, ali u periodu djetinjstva bašta je više bila –„a mama jel’ baš ja moram“, bilo da se radilo o sađenju luka, pomaganju baki u skidanju zlatica sa krompira ili brzinskom trčanju do bašte kako bih nabrala svježeg peršuna i mrkvice, jer mami eto baš sada zafalilo! Od bašte sam nekada voljela samo komšijin kukuruz, koji sam sa drugarima rado roštiljala poslije škole. I nije me interesovala sve dok nisam počela da primjećujem da mi kupljene paprike stoje 3 sedmice, a ne trunu, a da paradajz ima ukus papira… Osim što sam vremenom razvila ekološku svijest, počela sam da tragam i za ukusima djetinjstva. A da ih nađem, najčešće sam morala čekati subotu, kada dolaze seljaci na pijacu. A i kada ih nađem, morala sam biti spremna da ih preplatim. Mada, ni to mi nije bilo bitno, jer ključ dobre klope je, prije svega, kvalitetan proizvod. Kada mi je prijateljica predložila da sadimo baštu, našu baštu i to u gradu, na obroncima Beča, gdje je moguće doći i javnim prevozom, odmah sam bila za! Tako smo se upustile u avanturu koja traje već tri sezone. Srećom, baštu sa nama dijeli i njena mama od koje smo naučile dosta toga (što sam ja mogla naučiti u djetinjstvu da sam pratila bakino gradivo), korisne stvari i savjete poput koje kulture je dobro saditi jedne do drugih, šta se kada sadi, čemu treba više vode i slično. Imati baštu je genijalno! Ne samo da jedemo domaće, zdravo, sočno i neprskano, nego gledamo kako to raste i slavimo svaki, i najmanji plod. Češće smo u prirodi i piknikujemo na livadici pokraj naše parcele, umjesto na terasi lokala na užarenom asfaltu. A povrće zahtjeva duplo manje njege nego što možete zamisliti. Raste samo, uz minimum truda i ljubavi. I raste više nego što vam treba. U naših 50 kvadratnih metara ne nahrane se samo naše tri male porodice, nego i komšije, kolege s posla i prijatelji. Mahuna, mrkvice, tikve, kelerabe, paradajza i peršuna uvijek imamo na izvoz. Paradajz svi najviše volimo i jedva ga dočekamo, ali prošle godine smo ga toliko imali da sam na kraju pravila marmeladu od paradajza. Najveći ponos su nam do sada bile azijske edamame i argentinski čili. U suštini, sve što smo posijale smo i požnjele. Iskusne gospođe baštovanke. Baka u nevjerici.

Ispričaj nam kakve su tvoje eko navike i koji su najveći izazovi u pogledu održivosti sa kojima se suočavaš u svakodnevnom životu?
Trudim se biti „eco friendly“ koliko mogu, ali isto tako ne idem iz krajnosti u krajnost. Mišljenja sam da ne moramo svi sve u životu da radimo sa prefiksom eko, ali kada bi svako uradio barem malo, kada bi djelimično prilagodio svoj život eko načinu, to bi za našu planetu bilo i više nego dovoljno. Ono što mogu navesti kao svoju eko svakodnevnicu je život bez najlonske kese, reciklaža (razvrstavanje) otpada, kupovina higijenskih sredstava i sredstava za čišćenje koja su na prirodnoj bazi i od recikliranog papira, korištenje trajne, staklene boce za vodu umjesto jednokratnih plastičnih boca, te smanjen unos mesa u ishrani (imamo tri „meat free days” u sedmici). Takođe, vlažne maramice i kuhinjski papirni ubrusi su za naše domaćinstvo misaona imenica. Izazova je malo, jer živim u zemlji čiji je stepen ekološke razvijenosti na visokom i zavidnom nivou, ali mogu navesti menstrualnu čašicu kao najskoriji eko izazov, kome sam glasno rekla NEVER EVER. Takođe, ne mogu da se odreknem omekšivača i deterdženta za veš iako postoji super dobra prirodna alternativa na bazi loptica sa orasima koje peru veš. Operu, ali veš ne miriše onako kako ja volim da miriše.

U tom kontekstu, kako bi uporedila svoj život u Beču i mogućnosti za eco lifestyle sa situacijom na Balkanu? Šta misliš da bismo mi iz regiona mogli da naučimo od Zapada, a šta oni od nas?
Na žalost, ekološku situaciju i svijest u zemljama Balkana i u Austriji možemo da mjerimo u svjetlosnim godinama. Ta me činjenica jako rastužuje, najprije zbog toga što ljudima koji žele da žive „eco friendly“ naše zemlje to ne omogućavaju. Šta više-otežavaju! Zapanjila me činjenica da ukoliko želiš da recikliraš u Srbiji moraš više da plaćaš za odvoz smeća. Ili pak sam da ga odvoziš na određene, malobrojne, lokacije. Često mi kažu da sam se „poaustrijanila“ kada burno odreagujem na ovakve stvari. Ima većih problema u našoj zemlji, dežurni je izgovor. Isprva me takav komentar uvijek bocne, ali kad bolje razmislim- deset godina života u zemlji u kojoj su kese za pseću kaku od recikliranog papira, u kojoj djeca još u vrtiću idu na festivale u javno komunalno preduzeće gdje recikliraju otpatke u odgovarajuće kante u vidu igračaka i sade drveće, u kojoj ljudi koriste automobil samo za putovanja van grada gdje ne doseže voz ili tramvaj – me je „poaustrijanilo“, da ne kažemo ekološki odgojilo. I sretna sam što je tako. Svakako, ne mora se živjeti u razvijenoj zemlji Zapadne Evrope da bi se živjelo „eco friendly“. Sigurno je lakše, ali prije nego što krenemo kriviti državu za sve, možemo kupiti par platnenih cegera i pri sljedećoj posjeti prodavnici reći ne kesi. Poštovanje okoliša i planete ne treba da nam bude obaveza, ni problem, nego „state of mind“.

Šta se nalazi na tvojoj trpezi ovih prvih jesenjih dana? Da li bi podelila sa nama neki ukusan, a zdrav recept kojim bismo počastili svoja nepca i lakše pregrmeli tmurne dane?
Trpeza najčešće prati pijacu i baštu, a iste najčešće prate godišnje doba. Prema tome, ovih dana jedemo jabuke, kruške, smokve, bundevu, paprike, praziluk i pečurke, u svim varijantama. Temperature su zvanično pale ispod 20 stepeni tako da je rerna ponovo u punom gasu i bez imalo griže savjesti pečem nove ture hljebova i peciva. Oktobar mi je po mnogo čemu najdraži mjesec u godini, a tome je dosta pridonijelo i to da baš u oktobru kreće faza „comfort food-a“ i da se sa tanjirima punim grešnih sadržaja selimo sa trpezarijskog stola na sofu, ispod dekice. Balans održavam zdravim jutarnjim obrocima i užinama. Recept za baš takvu užinu, doručak ili ručak dijelim s vama u nastavku. Sendvič sa crvenim pečenim paprikama, cottage sirom, avokadom i prženim lješnikom je obrok koji ćete obožavati. Sezonski je, nutritivan, ukusan i ne zahtjeva mnogo kulinarskog umijeća, niti vremena za pripremu. Ja sam ga podijelila sa prijateljicom u toku popodnevne pauze na poslu, upijajući zrake oktobarskog sunca.

SENDVIČ SA PEČENIM PAPRIKAMA, AVOKADOM I SIROM:

Potrebno:
2 šnite kvalitetnog crnog hljeba (po mogućnosti od kiselog tijesta)
1 crvena paprika, pečena i oguljena (kao u pripremi za ajvar)
½ avokada
2 supene kašike cottage sira
Nekoliko lješnika, propženih na tavi sa ½ čajne kašičice sjemenki korijandera
So, biber, djevičansko maslinovo ulje

Postupak:
Polovicu avokada odvojite supenom kašikom od kore i stražnjom stranom viljuške nanesite na (jednu) šnitu hljeba lagano gnječeći. Posolite i pobiberite, a potom stavite sloj cottage sira. Na sir stavite pečene paprike, koje ste prethodno začinili solju i kvalitetnim maslinovim uljem. Pržene lješnike i sjemenke korijandera istucajte u avanu, tako da komadići lješnika ostanu čitavi i hrskavi. Pospite preko paprika i preklopite drugom šnitom hljeba. Prijatno!

Deliš li začine prema godišnjim dobima, i koje to mešavine su ti trenutno najdraže?
Nikada nisam razmišljala o sezonskoj podjeli začina dok mi nisi postavila ovo pitanje. Rekla bih da kod začina nema pravila i da ih svi trebaju koristiti prema trenutnim željama za istim, mada određene začine definitivno vezujemo za različitadoba godine. Zima miriše na cimet, klinčiće i muškatni oraščić, a ljeto na svježi bosiok. Trenutno mi je najdraža teglica u kuhinji ona u kojoj je začinska so koju sam dobila iz Gruzije i koju nemilosrdno stavljam u sve. Zauvijek favoriti su mi kumin na jajima na oko, zaatar na svježem hljebu, vanila u kremama i kardamom u slatkim pecivima.

Gde u svakodnevici pronalaziš radost, koji su tvoji hobiji i slatka zadovoljstva u kojima uživaš izuzev hrane?
Osim hrane, hrane me sunčani dani, jutarnje šetnje sa Yoko, špricer poslije posla s prijateljima, svakodnevni „small talk“ sa mojom najdražom kasirkom iz prodavnice, buđenje u pola noći upletena u perec sa Nikolom na kauču u dnevnoj sobi, dok na TV-u ide odjavna špica još jednog filma koji smo upalili, a nismo odgledali do kraja, petak, poruka od seke, puter od badema na sniženju, čitanje knjige u roku od dva dana, čas joge, nova izložba u gradu, deseti pečat na kartici i besplatna kafa u najdražoj kafeteriji, nešto slatko kasno uveče, Dunav, sati provedeni u knjižari među vodičima za putovanja i kuharima, novi bukiran let, stare fotografije, bakin poziv, pijaca subotom, suncokreti.

Dosta putuješ i imala si priliku da posetiš mnoge daleke i egzotične destinacije i isprobaš najrazličitije ukuse i gurmanluke. Gde ti se hrana najviše dopala, možeš li da nam otkriješ gde se jede najukusnija ulična hrana, a gde su najromantičniji porodični restorančići? Koja kultura je na tebe ostavila najsnažniji utisak?
Putovanja su mi duševna hrana i tu nikad nisam sita. Iako mi jako teško ide kategorisanje „naj“, za šta uvijek krivim svoj horoskopski znak neodlučne vage, ako bih morala izdvojiti jednu kulturu i jedno putovanje to bi bio Japan. Japan se u svakom segmentu života razlikuje od ostatka svijeta. Pretjerala bih ako bih tu kulturu nazvala idealnom i bezgrešnom, tada bi ista bila dosadna, ali bih svakako voljela neki dio života živjeti u Japanu. Za najbolju uličnu hranu izdvajam Izrael, Iran i Maroko, što potpuno odaje moju opčinjenost bliskoistočnom kuhinjom, njihovim začinima, falafelom i humusom. Smatram da
Beograd ima ozbiljno ukusnu street food scenu kada je u pitanju meso, a isto tako nema bolje pite na svijetu do ulične sarajevske, a ni bolje kobasice do one sa bečkog Würstelstand-a. Portugal definitivno prednjači sa malim, romantičnim restorančićima.

Osim na profilu tvoje recepte i priče o hrani možemo čitati i u štampi. Imaš li u planu pokretanje bloga, jutjub kanala ili neki drugi vid druženja i povezivanja sa ljubiteljima ukusnih zalogaja? Neki lepi projekti u kojima ćeš uzeti učešće u narednom periodu?
Pokretanje bloga ili bilo koje druge onlajn platforme na kojoj bi se krčkala moja kreativnost i inspiracija u klopi i životu je u više navrata bila tema na stolu, međutim nikada je nisam sprovela u djelo. U momentima sam razmišljala u smjeru da je internet toliko prezasićen i da nikome nije potreban još jedan blog, mada sam istovremeno željela da to ostvarim zbog sebe, a ne zbog publike, da vodim svoj mali onlajn dnevnik o nečemu što svakodnevno radim i živim iz ljubavi. Tada opet naiđem na onu prepreku – ali zbog sebe to svakako već radim, zašto sve plasirati na onlajn nebu. I tako u krug. Ne mogu da obećam da će od bloga zaista ikada nešto biti. Instagram mi još uvijek pruža dovoljno prostora da se, bez pritiska, po potrebi izrazim fotografijom, isječcima iz života ili receptom. I uvijek, iznova, volim taj osjećaj kada vidim da to ljudi osjete, prepoznaju, pa stvorimo malu armiju istomišljenika sličnih interesovanja koji se dobro druže i razmjenjuju iskustva. U periodu koji slijedi moja Oklagiya će se zarolati za klopu koja će se prodavati u dobrotvorne svrhe u sklopu humanitarnih projekata, uskoro će da se peku i božićni paketići za društvo, a najveći projekat se lagano, oprezno i smišljeno sprema već neko vrijeme. Svi ljubitelji dobrog zalogaja će svakako biti obavješteni na vrijeme kada se na mapi Bečkih gurmanskih koordinata zvanično pojave one sa mojim potpisom.

#PLEZIRLEKSIKON

Nešto za početak?
Jamiroquai – Cosmic girl

Pamtiš li kako si ostala bez prvog mlečnog zuba?
Nazovimo to traumom iz djetinjstva.

Slatko, slano, ljuto ili nešto četvrto?
Začinjeno (u svim varijantama).

Koga smatraš umetnikom življenja?
Sebe na dan svakog svog rođendana.

Omiljeni crtani junak?
Sid iz Ledenog doba.

Može li se živeti od ljubavi prema onome što radimo?
Može, ali to ne podrazumijeva nužno sretan život. Naporan posao, iako rađen s ljubavlju, može vremenom da dovede do zasićenja i onda iščezne ljubav, ostane samo posao. Mislim da je izreka „raditi ono što voliš” jako delikatna, jer se jako brzo pređe granica onoga što radimo iz ljubavi i čistog biznisa.

Preporuka za čitanje; slušanje; gledanje?
Katarina Velika i Mala, Olja Knežević;
Svemirko – Tunguzija;
Izložba World Press Photo 2019.

Šta te je poslednji put slatko nasmejalo?
Ovih dana me svakodnevno i od srca, svojim pametnim nestašlucima, nasmijava Yoko, naša četvoromjesečna kuca. Ponekad pomislim da ima super moći i ne mogu sebi da objasnim kako uspije da uradi neke stvari (na pr. da otvori šiber vrata i gurne fotelju 10x težu od nje same da bi došla kod nas u krevet).