Pisci preporučuju omiljene književne naslove: Maša Seničić

U Pleziru svakog ponedeljka uživamo u rubrici pisci preporučuju u kojoj saznajemo šta pisci čitaju. Naši dragi gosti, pisci koje volimo, pričaju nam o književnim naslovima i autorima koje sa uživanjem čitaju, preporučuju i poklanjaju svojim prijateljima. Ovog ponedeljka u gostima nam je Maša Seničić, pesnikinja, scenaristkinja i novinarka. Završila je osnovne i master studije na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Sarađivala je na različitim domaćim i međunarodnim projektima, pre svega na filmu kao autor i saradnik, a zatim u pozorištu i na radiju. Ko-selektorka je programa Hrabri Balkan u okviru Festivala autorskog filma i jedna je od osnivača, koordinatora i predavača u okviru programa Filmkulture, udruženja za edukaciju u oblasti audiovizuelne kulture (sa fokusom na projekat Kritični kamp). Piše prozu i poeziju koja je objavljivana u domaćim i regionalnim časopisima (Poezija, Polja, Letopis Matice srpske, Zent, Prosvjeta, Dometi…), zbornicima (Rukopisi, Dostojno jest, Ovo nije dom, Čiji grad?) i na onlajn portalima (Agon, Eckermann, Libela, Strane, Kritična masa…), a njena prva zbirka pesama („Okean”) nagrađena je Mladim Disom za 2015. godinu. Knjiga poezije „Povremena poput vikend-naselja” nagrađena je na konkursu beogradskog festivala Trgni se! Poezija!, te je objavljena 2019. godine u izdanju Trećeg Trga. Maša trenutno pohađa Doktorske naučne studije Teorije dramskih umetnosti, medija i kulture (FDU), sa fokusom na teoriju filma i digitalnu humanistiku. Proteklih godina radi kao urednica BeforeAfter portala, kao deo redakcije Milica magazina, te na samostalnim projektima i publikacijama. 

Teško mi je da odlučim koje bih knjige preporučila: ne zato što sam nezasit okretač stranica i neosporiv poznavalac književne scene (čitam krajnje nedisciplinovano, premda strastveno; stalno nosim knjige sa sobom i nekada ih čak i ne otvorim po čitav dan, ali smiruje me to što znam da su nadohvat ruke), već zato što se po mojim policama, na stolu, po podu i u dnu kreveta nalaze izdanja i publikacije koje su veoma različite, nespojive – nije stoga moguće napraviti razumnu klasifikaciju niti odabrati nešto omiljeno (čemu inače nisam sklona, to je kategorija dostojna onih koji za sebe veruju da su postojani). Imajući to u vidu, ne znam kako da obrazložim svoj trenutni izbor: on je zaista samo to, današnji popodnevni osećaj, juna ove konkretne godine (juče ili prekosutra bih izvesno odabrala neke druge knjige). Lista dakle nije slučajna, ali je daleko od konačne.

foto: Aleksandar Duduković

Gradoslovar, Bogdan Bogdanović

Knjiga koju sam dugo tražila, a onda je pozajmila i čitala u naletima (i dalje je kod mene, naleti traju). Čovek-spomenik za kojeg je grad – grad, močvara, metafora, predah, parafraza kosmosa, a čija knjiga je sve to: niz pojmova, prizora, mogućnosti. U pitanju je rečnik koji nadilazi unutrašnji pejzaž koji se od njega očekuje; u završnoj napomeni Bogdanović naziva ga precizno rečnikom ideja-slika koji nesumnjivo krije zamršene itinerere. Zamršene i slojevite i informativne i poetske (dodajem).

Dnevnik (1889-1949), Andre Žid

Sećam se da sam prvo pročitala Močvare (znam tačno i gde sam sedela kada sam završila tu knjigu, jer sam posle danima mislila o Židu), a onda sam u jednoj knjižari koja više ne postoji naletela na njegov dnevnik, i to na polici koja mu nije odgovarala ni po prvom slovu prezimena, a ni tematski. U junu 1931. godine zapisao je: „Ne radi se više o tome da se obnove ruševine, nego da se iznova gradi na tlu koje treba prvo ispitati. Sve treba da se dovede u pitanje, da se podvrgne sumnji (…)“ Vraćam se ovoj knjizi kada mi treba fragment istine, podsećanje na tok i na sposobnost uma da vodi surov književni i neknjiževni dijalog sa sobom. Slično sam se osećala dok sam čitala Sveske Pola Valerija.

Sabrane pesme, Vojislav Despotov


Uvek kažem isto kada govorim o Despotovu: treba mu podići spomenik, ali sasvim sitan – da se o njega svi spotiču, gledaju unazad i krive sebe. Vezana sam i za knjigu, ovu konkretnu (a ne samo za ovo izdanje), zato što sam je konačno pronašla u Zrenjaninu pre nekoliko godina i ubedila knjižara da mi proda jedini postojeći primerak, koji uopšte nije bio na prodaju, koji nije čak ni stajao na vidnom mestu. Rekla sam mu da mi je neophodno da čitam Despotova, a iako ne znam odakle mi ideja da se odvažim na tako preteranu tvrdnju, sada shvatam koliko me je ovo izdanje formiralo: ne samo zbog poezije, humora i mraka koje skladišti, već i zato što me hronološki pregled jedne stvaralačke karijere kojoj se divim podseća na to da je promena neophodna, topla, podsticajna. Biti po svaku cenu dosledan vrlina je nekih drugih. U njemu su, kaže Despotov, pronašli svetlost i sladoled.

Grad – đubrište – zamak, Leonid Šejka

Kao pisca (a ne vizuelnog/likovnog umetnika) otkrila sam ga nakon što sam se ozbiljnije posvetila Kišu; Šejkina slika nalazila se na naslovnoj strani jednog od izdanja „Skladišta” i zbog nje sam se zapitala o predmetnosti. Saznala sam zatim za knjigu Grad – đubrište – zamak, kupila je preko interneta i našla se na ulici sa gospođom čija je ponuda podrazumevala oba dela, dobro očuvana, koja nose ovaj naziv, a u sebi čuvaju i eseje. Ovo je tekst-dnevnik-priručnik o prirodi Grada, koji možda mogu da objasnim samo autorovim rečima: „Konstrukcija herbarijuma / Ekspanzija mrlje / Ljuska / Spisak / Struktura I, II, III, IV”. Materija i prostor nalaze se u ovoj knjizi u odnosu, dijalogu i vremenu – ne tako preciznom.

The Address Book, Sophie Calle    

Knjiga za koju znam godinama, ali koju sam nedavno prvi put ugledala u njujorškoj knjižari, u Ist Vilidžu; i to ovaj – jedan jedini primerak, koji nije imao ni ispisanu cenu. Radi se o štampanom poduhvatu francuske umetnice koja od svojih hrabrih i/ili radikalnih intimnih lutanja stvara zapise (fotografske i tekstualne), smeštajući se u poziciju onog koji se meša, a ne onog koji izmišlja. Naime, Sofi Kal je osamdesetih pronašla adresar (koji je izgledao upravo ovako, crno-crveno) na ulicama Pariza; pre nego što je kontaktirala vlasnika, izvesnog reditelja Pjera D, kako bi mu vratila svesku koja mu pripada, Kal je fotokopirala sadržaj i rešila da sazna sve o tom čoveku od njegovih prijatelja – čije je podatke sada posedovala, sistematično posložene. Ova knjiga između ostalog (a pogotovo u okviru ovog spiska) sažima moju ljubav prema knjigama-objektima čija je forma stroga i znakovita, a sadržaj kompleksan i nepredvidiv.

Manija za sonetima, Vlado Martek

Još jedna knjiga kolažnog karaktera (u smislu samog materijala, ali i sadržaja), duhovita i inteligentna (kakve bi i morale da budu knjige kojima se vraćamo bez obzira na godine i raspoloženje). Ušla sam u svoju najdražu zagrebačku knjižaru i uhvatila se za primerak na vrhu gomile; kada sam ga odnela na kasu čula sam da ću dobiti popust jer je knjiga oštećena – knjižar je smireno pokazao na mrlju od kafe koja se nalazi sa njene bočne strane. „Mislila sam da je to namerno”, kažem ja, a on mi odgovori: „Moguće da Marteku ne bi smetalo”. Pesnik, majstor za predpoeziju i upotrebni prostor stranice, Martek se obraća sebi, svojim savremenicima, samoj formi soneta. Knjiga koja funkcioniše i kao izvanredno zamišljena slikovnica, ogled o strukturi.

fotografije: Maša Senićić

Share