Pisci preporučuju omiljene književne naslove: Dinko Kreho

U Pleziru svakog ponedeljka uživamo u rubrici pisci preporučuju u kojoj saznajemo šta pisci čitaju. Naši dragi gosti, pisci koje volimo, pričaju nam o književnim naslovima i autorima koje sa uživanjem čitaju, preporučuju i poklanjaju svojim prijateljima. Ovog ponedeljka u gostima nam je Dinko Kreho. Dinko piše poeziju, eseje, književnu kritiku i kratku prozu. Objavio je knjige poezije Ravno sa pokretne trake (2006), Zapažanja o anđelima (2009) i Simptomi (2019), kao i esejističku knjigu Bio sam mladi pisac (2019). Koautor je, s Darijem Bevandom, radiodramskog kriminalističkog serijala Bezdrov (2013). Za knjigu Simptomi nagrađen je na konkursu izdavačke kuće Treći trg, za esej „Čitati poeziju s ‘Facebook generacijom’“ nagradom Šukrija Pandžo, a za celovečernju radio dramu Bezdrov: Zvižduk u noći, pisanu u koautorstvu s Darijem Bevandom, nagradom Prvog programa BH radija. Piše za stranice Booksa i Proletter, kao i za nedeljnik Novosti.

Luka Bekavac – „Baranjski ciklus“

Već na početku pomalo varam, budući da se prva „knjiga“ koju preporučujem zapravo sastoji od četiri knjige, a nije isključeno da će ih u dogledno vrijeme biti i više. No, riječ je o cjelini koju naprosto nisam u stanju „lomiti“ na sastavnice, jer upravo kao cjelina obrazuje fascinantan fiktivni univerzum. Romane Drenje, Viljevo, i Policijski sat, te pseudo-monografiju Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku navodim redoslijedom kojim su se pojavljivali, što nipošto ne znači i da bi ih se moralo ili čak trebalo čitati tim redoslijedom. Posrijedi, naime, nije serijal, već upravo prozni ciklus, sačinjen od tekstova koji se dopunjuju i međusobno komuniciraju ponekad i na posve neočekivane načine. Pritom, Bekavčeva proza podjednako se valjano može čitati kao (znanstvena) fantastika, horor ili triler, ili pak kao visokoparna intelektualna igra konvencijama žanra, jezika i proizvodnje značenja.

Tristan Garcia – 7

Francuski pisac Tristan Garcia u europskim je i svjetskim okvirima uglavnom poznat kao filozof, blizak tzv. spekulativnom realizmu, te kao teoretičar kulture i općenito autor nebeletristike. Međutim, Garcia je i iznimno zanimljiv i produktivan prozaist, čija me je knjiga 7 oduševila kao malo koje štivo proteklih godina. 7 je moguće čitati kao ciklus od sedam novela – za razliku od gorespomenutog Bekavčevog ciklusa, ipak objedinjen u jednu knjigu – ili kao roman. Ponovno je u pitanju, najšire rečeno, fantastika, i to rijetko raznovrsna, maštovita i odvažna. Čitamo, među ostalim, o adolescentima istraživačima NLO-a, psihoaktivnim supstancama sposobnima da „premotaju“ mentalnu dob korisnika u neki raniji stadij, ili pak o alternativnoj stvarnosti u kojoj je u Francuskoj sedamdesetih godina izbila i uspjela komunistička revolucija; sve cjeline pritom ulančava pripovijest koja se hvata u koštac sa najstarijom zabilježenom književnom temom – onom srmtnosti.

Olja Savićević Ivančević – Pjevač u noći

Kao protutežu voluminoznosti Garcije i Bekavca istakao bih konciznost, ekonomičnost i značenjsku gustinu ovog kratkog romana Olje Savićević Ivančević. Pjevač u noći neka je vrsta proze ceste, koja uz to predstavlja i pastiš (stilsku imitaciju) žanra ljubića, a još više televizijske sapunice. Junakinja Pjevača je scenaristica sapunica Naranča Peović, koja se daje u potragu za prijateljem iz mladosti, multimedijalnim umjetnikom Slavujem Mitrovićem. Storija o Narančinoj potrazi, koja se proteže od Ljubljane, preko Splita i Dalmatinske zagore, do ratom opustošenih bosanskih sela, isprepliće se s njezinim sjećanjima na turbulentno druženje sa Slavujem i ekscentričnom izbjeglicom iz Bosne Helankom, njihovom zajedničkom prijateljicom i ljubavnicom; naizmjenično s ovim dionicama možemo čitati pisma koja je u sklopu jedne od svojih umjetničkih akcija Slavuj slao stanarima svoje zgrade. Najkraće rečeno, u pitanju je pripovijest o potrazi za slobodom i emancipacijom s onu stranu uzusa „normalnosti“ koje propisuje građansko društvo.

Naoki Urasawa – 20th Century Boys

Osim nekolicine najpopularnijih serijala, japanske mange na našim prostorima nisu masovnije prevođene i dostupne unutar mejnstrim knjižarske mreže. Ipak, to ne znači da sve veći dio čitateljstva nije zainteresiran za ovu literarno-vizualnu formu – tim više što im (nam) je Internet u proteklih desetak godina u neizrecivoj mjeri olakšao stvari i otvorio mogućnosti. Scenarist i crtač mangi Naoki Urasawa autorska je ličnost nevjerojatne širine i zamaha, nešto poput suvremenog Stendhala ili Balzaca, i to ne samo u okvirima stripovskog medija. Serijal Nijūseiki Shōnen (20世紀少年), i u Japanu poznatiji kao 20th Century Boys (inače parafraza naslova pjesme glam rock benda T-Rex) vjerojatno je najambicioznije Urasawino djelo. Njegovu mi je radnju i početnu premisu teško sažeti u rečenicu-dvije, pogotovo želim li izbjeći spojlere: reći ću samo da je posrijedi štivo koje spaja znanstvenofantastični triler sa temom odrastanja i sazrijevanja, svojevrsni Bildungsthriller kakav ni u književnosti ni u stripu nikad prije nisam imao priliku čitati.

Jasminka Petrović – Leto kada sam naučila da letim

Temom odrastanja bavi se, uvijek iznova i u širokom žanrovsko-stilskom dijapazonu, i Jasminka Petrović, vjerojatno najproduktivnija domaća autorica dječje književnosti. Omladinski roman Leto kada sam naučila da letim za mene predstavlja jedan od vrhunaca njenog dosadašnjeg književnog rada, ali i prozne produkcije na našem jeziku proteklih godina. To je pripovijest o beograđanki Sofiji, tinejdžerki rođenoj nakon jugoslavenskih ratova koja dolazi provesti ljeto kod bake na Hvaru, gdje će se po prvi put upoznati ne samo sa svojim korijenima, nego i sa „susjedstvom“ uopće. Riječ je o vrlo pitkom tekstu, a u kojem istodobno do punog izražaja dolaze autoričin humor, suptilnost i prozno umijeće (dovoljno je vidjeti, recimo, s kakvom se lakoćom „šalta“ između različitih idioma ovog jezika, što je zalogaj na kojem su mnogi daleko razvikaniji prozaisti polomili zube). Teme poput rata i poraća, odrastanja u ovdašnjim društvima nakon katastrofe devedesetih, raspada obiteljskih odnosa i mogućnosti ljubavi nakon apokalipse Petrović u Letu tretira kudikamo uvjerljivije i svježije nego što je to pošlo za ruku najvećem dijelu naše književnosti „za odrasle“ – a da pritom ni jednog trena ne napušta registar omladinske proze.

Share