Osvajanje vrhova

Oni stoje ponosito i izazivački u svoj svojoj veličini. Ko tu koga zapravo osvaja? Da li je do osećaja slobode koji pružaju? Zadovoljenja ega? Ili možda adrenalina kada znate da jedan pogrešan korak može ugroziti vaš život, a isto tako i ispisati istoriju?

Ne želim da razglabam o tehnikama i vrstama planinarenja, vrsti opreme i istorijskim podacima. O tome slobodno čitajte na Vikipediji, ako vas zanima. Ovde ćemo se fokusirati na pitanje koje svima prođe kroz glavu kada pročitaju o ekspediciji koja je posle x dana osvojila neki vrh u najtežim vremenskim uslovima, kada čuju koliko ljudi je Everest do danas pokosio, kada vide alpinistu kako se slobodno penje uz stenu – na pitanje: „zašto?“. Slobodan, avanturistički duh, rekli bi neki. Nemojte misliti da oni „niski“ vrhovi nisu vredni pomena. Svaki osvojeni je vredan, i te kako. Uostalom, ti manji vrhovi često služe za pripremu i navikavanje organizma na visinske razlike. Osvojili ste jedan, onda želite naredni, viši, teži, izazovniji. (P)ostanete opsednuti.

Međutim, ne treba prevideti da mi nismo vlasnici planine. Ona je ta koja nam dozvoljava da joj se približimo i upoznamo je. Korak po korak, udah po udah. Važan je samo sadašnji trenutak. Isto kao (što i treba da bude) u životu. Svako ko se popeo barem na jedan vrh zna kakav je to osećaj. I da, ovo dolazi od strane jednog amatera, ali amatera koji se odavno navukao i postao opsednut. Ako ne verujete meni, hajde da učimo na primerima pravih zverki na ovom polju.

Meru je deo Himalaja i uživa reputaciju skoro pa nemogućeg uspona. Meru je anti-Everest, ovde nema šerpasa koji vam nose opremu ili pričvršćuju užad i nameštaju karabinere, sami ste zaduženi za postavljanje visećeg šatora, prenos vode i hrane.

Centralni vrh Ajkulino peraje stoji na 6310m i ova ruta je videla više pokušaja i neuspeha od bilo koje druge na Himalajima. Uspon je težak na kompleksan način, jer zahteva kombinovanje tehnika penjanja uz stenu i led. Konrad Anker, Džimi Čin i Renan Ozturk su se zaputili 2008. godine na Meru u nameri da budu prvi ljudi koji će osvojiti glatku ivicu Ajkulinog peraja. Tim je proveo 19 dana na steni, ponekad i sa do 90kg opreme na leđima, od toga 4 dana u visećem šatoru na 4900m jer ih je uhvatila snežna oluja.

Preveliki zalogaj? „Zašto radimo ovo?” – pitali su se čak i oni na toj visini. „Zbog pogleda”. Kada se penjete u timu, dobar partner će vas terati da nastavite dalje, ali u isto vreme i ukazati na pretnje. Zato morate imati potpuno poverenje u partnera. Svaki vrh osvojen u timu je zbir svih vaših iskustava. Oni su se tih dana borili sa unut rašnjim previranjima, vodili svakodnevnu bitku u glavi jer niko nije želeo da bude onaj koji će reći: „Hladno je i nemamo hranu, hajmo nazad“. Jedna greška oruđem i umirete. Rizike na ovakvim visinama ne smete shvatati olako. Ali šta ako nastavite? Da li treba da nastavite?

Ovog puta njihov pohod ostaje nedovršen, na 100m do vrha. Kažu da su najbolji alpinisti oni sa najgorim pamćenjem. Proganjani Ajkulinim perajem, ova trojka prihvata drugu priliku i 2011. godine se vraća na Meru. Ovog puta im je trebalo 11 dana da osvoje vrh koji se do tada tvrdoglavo odupirao i samo tri da se spuste. Budući da se i Džimi Čin i Renan Ozturk bave fotografijom, odlučili su da ova dva putovanja zabeleže kamerom. Tako je nastao dokumentarac „Meru” koji je svetlo dana ugledao 2015. godine.

Džimi Čin je jednom prilikom rekao da ga pokreće želja da vidi šta će se desiti ako se nečemu potpuno preda i to da ta želja ima istu težinu kao i pronalaženje svrhe u životu i guranje sebe napred; u njegovom slučaju to su priroda, planina i stene. Svi veliki uspesi potiču iz velikih rizika, a najveća dva su ili preveliko ili premalo rizikovanje.

Everest je verovatno najpoznatiji uspon na svetu i on je poklekao tek 50-ih godina prošlog veka; zbog čega je često romantizovan i posmatran kao neosvojivi deo sveta. To danas nije tako i njegovo osvajanje je značajno pojednostavljeno. Tu su šerpasi, lokalni narod koji odlično poznaje teren i biva unajmljen u svojstvu vodiča ali i kako bi nosili opremu planinara, te zato ljudi zapravo ne moraju imati previše iskustva u penjanju, niti teško osvojene vrhove za sobom. Niko ne govori o usponima šerpasa, vrhovima koje su oni osvojili ili broju njih koji je poginuo pomažući planinarima.

Sve se svelo na zaradu, te je tako Everest osvojen više od 7000 puta, a svi ti ljudi su za sobom ostavili trag, najviše u pogledu đubreta i otpadaka. Uprkos velikom broju ljudi koji su ga osvojili, i dalje postoji veliki rizik, a ne zaboravimo ni na broj života koje je do danas oduzeo, zbog čega i dalje ostaje prekriven velom tajne i velika želja mnogih planinara željnih dokazivanja. Katastrofalna oluja koja je 1996. godine odnela 8 života pokrenula je pitanje komercijalizacije Mont Everesta; među njima je bio i čuveni Rob Hol koji je pet puta osvojio vrh (u to vreme više nego ijedan drugi planinar koji nije šerpas).

Danas pažnju svojim penjačkim uspesima privlači Aleks Honold. Pre deset godina je postao prvi čovek koji se slobodnim penjanjem popeo na stenu Half Dome visoku 1440m u Josemiti nacionalnom parku. Bez užadi, bez pojasa, bez ikakve sigurnosne opreme. Juna prošle godine je postao prvi čovek koji je osvojio liticu El Capitan, takođe u Josemiti parku, takođe slobodnim penjanjem. Za tričavih 3 sata i 56 minuta. Kažete uzbudljivo vam je bilo na letovanju, jel’?

Jedan čovek je prošle godine osvojio Mera vrh na Himalajima. To i ne bi bilo toliko neobično da se ne radi o veteranu kome su obe noge amputirane iznad kolena. Hari Buda Magar je došao do 6476m nadmorske visine kao deo pripreme za uspon na Everest ove godine.

Znam o čemu sada razmišljate. Da, i danas postoje planine i vrhovi na koje se niko nije popeo. Planinari verovatno najviše uzdišu za Gangar Puensumom u Butanu i njenom visinom od 7570 neosvojenih metara. Ponovo se pitamo: Zašto? Zato što Butan smatra te visine domom svetih duhova. Tako je to u zemlji koja ima svoje Ministarstvo sreće.

Ljudi koji se bave alpinizmom dozvolili planinama da im budu životni treneri, a vrhovi su kulminacija svih njihovih napora. Za određenu vrstu uma usponi predstavljaju privlačnost, na njima se osećate zahvalnim i malim u odnosu na ono što vas okružuje. Ukoliko smo vas ovim zaintrigirali, krenite na uspon. Pronađite ono što ste izgubili.

Share