NEKRUNISANI KRALJ MAKABRE FILMOVA

ALFRED HIČKOK

 

Čak i ako niste ljubitelj crno-belih, vintage filmova i ne poznajete kinematografiju sredine dvadesetog veka, za jedno ime ste sigurno čuli, a to je upravo Alfred Hičkok. Majstor u kreiranju savršeno napete, jezive atmosfere, genije za trilere i neprikosnoven u svom karakterističnom izboru glumica, vodio je podjednako tajanstven život kao i dela koja je stvarao. Iako je prema rečima pojedinih glumica Hičkok bio horor za saradnju i prema glumcima se ophodio kao prema potrošnoj robi, mnogi ga pamte kao reditelja sa uvrnutim smislom za humor, dobroćudne naravi. Naravno da vam cela redakcija Plezir magazina savetuje da vam se baš neki od njegovih najpoznatijih filmova nađe na “odgledati obavezno” listi, ali pre toga, bacite pogled na neke od zanimljivih činjenica o Hičkoku koje možda niste znali.

NEKRUNISANI-KRALJ-MAKABRE-FILMOVA2

  • Borio se sa mnogo fobija, od kojih su najizraženije bile one od policije i hrane koja se uobičajeno servira za doručak, naročito jaja. Jednom prilikom je izjavio: „Užasavam se jaja, i više od toga, odvratna su mi. Te bele okrugle stvari bez ikakvih rupica i otvora na njima… Da li ste ikada videli nešto odvratnije od jajeta koje se limi i žumanca koje se razliva? Krv je crvena i radosna. Ali žumance, žuto i odvratno. Nikada ga nisam probao.“

 

  • Za njegov strah od policije se veruje da je “krivac” incident kada je Hičkok imao sedam godina. Njegov otac je mislio da je dobra lekcija da ga pošalje u policijsku stanicu sa porukom na kojoj je pisalo da bi ga trebalo zatvoriti u ćeliju na deset minuta, da bi se naučio pameti, što je policajac upravo uradio. Mnogo godina kasnije Hičkok je rekao da nikada nije polagao vozački iz straha da ga ne bi zaustavila policija (premda mnogi izvori govore kako su ga, nasuprot ovome, često viđali da vozi svoju ćerku u školu).

NEKRUNISANI-KRALJ-MAKABRE-FILMOVA

  • Hičkok je bio prvi reditelj koji je u sopstvenim filmovima pravio takozvano cameo pojavljivanje. Od pedeset i dva filma koliko ih ima (ne računajući nemi film iz 1927. godine koji je izgubljen) pojavio se u čak trideset i sedam. Uvek su to bili delići sekunde i to najčešće na početku filma, jer nije želeo da se publika previše zamara tražeći njega u filmu, tako da je često bio samo jedan od ljudi u masi. U filmu Lifeboat, koji je ceo snimljen upravo na čamcu, pojavljuje se u novinskom oglasu za mršavljenje.

 

  • Nije izumeo, ali je zaslužan za imenovanje čuvenog MacGuffin pojma koji održava radnju filma, iako sve do kraja ne moramo da znamo šta je to tačno. Kao na primer u filmu Pulp Fiction, MacGuffin je zapravo misteriozni sadržaj aktovke, a u Indiana Jones sagi predmet za kojim Harison Ford luta kroz film i pokreće čitavu radnju i niz akcija oko njega. Hičkok je ovaj koncept prvi put upotrebio u filmu The 39 Steps iz 1935. godine nakon čega je postao široko rasprostranjen u industriji.

 

  • Pokušao je da sakrije Keri Granta u Linkolnovu nozdrvu. Da, svesni smo kako ovo zvuči, ali jedino Hičkok nije smatrao da je to možda malo bez poštovanja. Naime, tokom snimanja filma North by Northwest glavna akciona scena se odigrava na čuvenoj planini Rašmor gde je reditelj želeo da glumca sakrije u Linkolnovu nozdrvu, a neprijatelj bi ga otkrio tokom scene kijanja, prilikom koje bi on otkrio svoj položaj. Nadležni su ga vrlo brzo odgovorili od ovoga, jednostavno ga pitajući kako bi se on osećao da je situacija obrnuta i da Linkoln i Keri Grant obrnu uloge.

NEKRUNISANI-KRALJ-MAKABRE-FILMOVA4

  • Hičkok je zajedno sa Ernestom Lehmanom radio na scenariju za film The Blind Man, ali je projekat otkazan jer mu Volt Dizni nije dozvolio da snima u Diznilendu. Razlog? Dizni je bio veliki protivnik Hičkokovih filmova, naročito filma Psiho koji je apsolutno mrzeo.

 

  • Bio je veliki ljubitelj neslanih šala, a najviše je voleo da ih sprovodi na članovima glumačke postave. Jednom prilikom je nagovorio člana svoje ekipe da provede noć na veoma mračnom i jezivom setu, nudeći mu nedeljnu platu za tu jednu noć. Nakon što je pristao i otišao, Hičkok mu je ponudio čašu brendija, da bi se kasnije saznalo da je u taj isti brendi sipao laksativ, a ujutru su čoveka pronašli kako jeca u… Pa, možete već da naslutite u kakvom su ga stanju našli. Još neke od njegovih šala uključivale su poklon za šestogodišnju ćerku Melani Grifit – lutku koja je veoma ličila na njenu majku. Samo što je ležala u minijaturnom kovčegu, naizgled mrtva. Čitava poenta njegovih smicalica bila je da otkrije šta je to čega se ljudi istinski boje i da ih suoči sa tim, šaljući im tako punu kutiju paukova ili bubašvaba, na primer.

 

  • Hičkok se plašio sopstvenih filmova. U intervjuu iz 1963. godine izjavio je da se jedva natera da odgleda neki od svojih filmova: „Plašim se sopstvenih filmova. Nikada ih ne gledam. Ne znam ni sam kako ljudi podnose da ih gledaju“. Nakon što je novinar njegov strah okarakterisao kao potpuno nelogičan, Hičkok mu je odgovorio: „Ali šta je logično? Ne postoji ništa gluplje od logike“.

NEKRUNISANI-KRALJ-MAKABRE-FILMOVA3

  • Bio je toliko fasciniran neverovatnim obrtom i krajem filma Psycho da je pokušao da kupi svaki primerak knjige na kojoj je film zasnovan da publika ne bi otkrila kraj pre gledanja filma. Potrošio je približno devet hiljada dolara i naterao čitavu filmsku ekipu da potpiše ugovor o strogoj tajnosti scenarija. Neke od njegovih najpoznatijih filmova niste mogli da gledate u bioskopu jer je Hičkok, odmah nakon prvog prikazivanja, otkupio prava na njih. Na taj način, nijedan bioskop nije mogao da ih prikaže, a da mu pre toga ne plati pozamašnu cifru. Ovo se pre svega odnosilo na hitove kao što su Vertigo, The Man Who Knew Too Much, Rear Window, Rope i The Trouble With Harry. Nakon smrti prava je ostavio svojoj ćerci Patriši u čijim su rukama bila narednih pet godina nakon čega ih je ponovo pustila u distribuciju. Od tada su poznata kao „Pet izgubljenih Hičkokovih“.

 

  • Hičkok nikada nije dobio Oskara za najboljeg reditelja, uprkos tome što je za dvadeset godina rada imao pet nominacija. Akademija je grešku pokušala da ispravi 1968. godine dajući mu čuvenu Memorijalnu nagradu Irvinga G. Talberga za životno delo. Tokom preuzimanja nagrade održao je jedan od najkraćih govora u istoriji, izgovorivši samo pet reči: „Thank you… very much indeed“.
Share