Lekcije iz istorije su (filmska) prošlost

Kako se Toni Maknamara odrekao mitomanije, udžbenika, hronika, okićenih haljina i savršene lepote viđene na portretima, pa pretvorio kraljicu Anu i Katarinu Veliku u istorijske ličnosti koje imaju više mana nego što smo mislili?

Piše: Nikola Todorić

Kada je 2018. godine izašao film Miljenica Jorgosa Lantimosa, jasno smo videli potpis scenariste Tonija Maknamare. Njegova mračna, lična priča kraljice Ane i labava veza sa istorijskim činjenicama, ponudila je novi način prikazivanja prošlosti. „Zapalio” je knjige i udžbenike, iako ih je sve pročitao od početka do kraja i napisao sasvim drugačiji scenario. Likovi Tonija Maknamare govore savremenim jezikom, ponašaju se bahato i razuzdano, nisu pošteđeni grehova niti zaštićeni samo zato što su „veliki”.

Kraljicu Anu predstavio je kao ženu koja ima ljudske potrebe i želje, zato za njegovu priču nije bilo važno šta u istorijskom smislu zbivalo u Engleskoj početkom 18. veka. Razmišljao je ovako: ako neko želi da zna sve o kraljici Ani, neka pogleda dokumentarni film. Umesto toga on je tražio bizarne i nepristojne detalje sakrivene između redova kraljevskih hronika. Gledao je njene portrete i pomislio da kraljica Ana sigurno nije izgledala tako svakog dana, posebno zbog toga što je imala giht koju je opasno namučio. Zato je odlučio da nam je približi i pokaže je onakvu kakva je možda bila.

Isto je uradio i sa Katarinom Velikom i Petrom Trećim u seriji Velika. Ako Petar u samo jednoj rečenici izgovara šest puta „jebi se” jasno je da je autor ponovio princip iz Miljenice. Povezao je jednog neodlučnog, psihički nestabilnog, nesposobnog i bahatog vladara sa osobinama današnjih bogatih mladića. Oslobodio ga je protokola i pretvorio u satiričnog anti-junaka koji je zabranjivao umetnost narodu.

Večeravao je uz odrubljene glave švedskih vojnika donete sa linije fronta, nije umeo ni da ratuje, niti da miruje. Bio je prilično šizofren i nedozreo titule cara. Da bi izgradio ovakvog lika, Maknamara je sedeći za knjigom mesecima, otvorio (i zatvorio) ceo svet 18. veka u Rusiji, da bi vladara spojio sa današnjim vremenom. To se zove kreativna sloboda!

Maknamara nije veliki ljubitelj učtivosti. Ni carica Kataratina Velika nije predstavljena kao „svetica”. Devojka je po političkom dogovoru došla u Risiju kako bi bila Petrova žena i već u prvim danima na dvoru zatiče izopačen svet. Da bi preživela (jer je Petar Treći ubijao ljude iz šale kao zečeve) morala je da trpi hirove svog seksualno neobuzdanog muža. Potom je shvatila – zašto ona, ambiciozna, obrazovana i pametna, ne bi uzela krunu i pomogla ovom narodu da postane veliki narod, jer to, zapravo i jeste.

Zato su Maknamarini scenariji na neki način studije karaktera u kojima pokušava da nađe odgovor na pitanje kako ljudi sa nedostacima vladaju državom i šta biva kada se pored žene kakva je bila Katarina nađe mizeran i trapavi muškarac? Svesna je da se udala za pogrešnog čoveka koji Rusiji donosi samo štetu, jedino rešenje je bilo da ga ubije ili dovede do situacije u kojoj će biti ubijen. Ne zato da bi uzela moć, već zato što je tu zemlju mnogo zavolela i htela da je prosvetiteljski, politički i ekonomski promeni.

Maknamara u pisanju likova ne luta. Ana i Katarina su na svom mestu, malo više teatralne nego što bi trebalo, ali – to je dim. Pošto nije ljubitelj istorijske drame i oslanja se na savremeno pisanje, nije imao muku da oponaša dijaloge. Jednostavno, izgubio je iz vida ideju o lekciji iz udžbenika, budući da su životi vladara uvek drugačiji i zanimljiviji izvan korica knjiga.

Uprkos nonšalantnom pristupu, Maknamara je ozbiljan pisac i istraživač. Kada je pisao Veliku, interesovalo ga je kakav su brak imali Petar Treći i Katarina i kakva su bila njena očekivanja od muškarca za koga je mislila da je normalan i moćan. Hteo je da odgovori na pitanje da li ljubav nosi brak zasnovan na antagonizmima, i šta ko u tom braku treba da da. Zatim je postavio pitanje – zašto Katarina želi da promeni društvo kada je imala privilegovan život? Odakle dolazi taj neumoljivi nagon da sprovede promene? Ovde je proradila Maknamarina intuicija. Oblikovao je Katarinu po svom nahođenju i srušio ustaljena pravila pisanja istorijskih drama, stvorio novi žanr, osvežavajuć i rizičan, jer nikada ne znate da li će se publici dopasti. Da li će reći „ovo je grozno” ili „ovo je fenomenalno”?

Share