Komune su ponovo u modi

Smeštena je između Švedske i Nemačke. O njoj se mogu čuti samo reči hvale, posebno kada je reč o društvenom uređenju. Njeno ime je Kraljevina Danska. Deo je Evropske unije i spada u stabilnije države ove zajednice. Mala sirena, čija se skulptura nalazi na gradskom trgu glavnog grada ove skandinavske države, LEGO kockice, Hamlet, danski plemić, o kome je pisao čuveni engleski Vilijam Šekspir, Hans Kristijan Andersen, tvorac dečijih bajki uz koje smo odrastali, asocijacije su koje se neizostavno nižu pri spomenu ove zemlje.

Beg iz svakodnevnice i konzervativnog načina života

Sredinom sedamdesetih godina prošlog veka, u ovoj severnoj državi, postojala je praksa da se deli zajednički životni prostor, ali i život. Ljudi su živeli u komunama u skupini sa drugim njima znanim i neznanim osobama. Želja da se pobegne od mediokriteta i okova društva motivisala je ljude da se odluče na ovaj način života. Čitave porodice su se odlučivale na ovakav vid stanovanja. Nije se pravila razlika između dece i odraslih, svi su bili jednaki. Svačije mišljenje se uvažavalo i svi su učestvovali u donošenju odluka koje su se ticale zajedničkog života. Izlazilo se iz dnevne rutine i etabliranih društvenih vrednosti. Bilo je to odvažno i rizično u isto vreme.

Slobodni grad – izgubljeni raj u Evropi

Komuni je nakon studentskih protesta 1968. godine prilepljena negativna konotacija. Svođenje čitave filozofije mladih na grupu razuzdanih uživalaca droge i seksa. Asocijacija na hipi pokret i buntovnike protiv sistema koji su samo želeli da žive slobodno uz isto tako slobodnu muziku. Jedna od najstarijih hipi komuna, koja i dalje čuva duh hipi ere je Kristijanija, koja se nalazi upravo u Danskoj. Ovaj Slobodan grad, kako je mnogi nazivaju, je mesto gde su sloboda i jednakost i dalje najvažnije vrednosti. Grad ima svoja pravila koja se razlikuju od ostatka ne samo Kopenhagena nego cele države. Duh liberalnog načina života ne jenjava u ovom delu grada. Istorija ovog samoodrživog dela seže od sredine 19. veka, ali je obrise komune
dobio tek 1971. godine. Sve do tada grad je bio vojno mesto, a onda su hipici, buntovnici i protivnici konzervativne vlasti naselili napuštene vojne objekte i zgrade. Kristijanija je u jednom trenutku bila dom za 850 stanovnika, a u godinama koje su usledile bilo je pokušaja i da se zatvori. Primala je zavisnike od droge, odmetnike od zakona kao i sve ljude koji su želeli da žive na prstima slobode. Meditacija i joga se i danas praktikuju. Opstaje tako što stanovnici organizuju radionice. Ostaje mesto za ljude koji žive drugačije, ali gde svako može pronaći svoju svrhu. Ostaje izgubljeni raj u Evropi.

Živopisna porodica koju su povezivali sloboda i jednakost

Tih 70-ih godina komune su postajale sve učestalije. Razlozi koji su uticali da se ljudi odluče na ovakav način življenja bili su
višestruki i razlikovali su se od osobe do osobe. Dok su neki bežali od ustaljenog, konzervativnog načina života, drugi su se odlučivali iz praktičnih razloga. Čuvena Tolstojeva rečenica kojom počinje roman „Ana Karenjina“ da svaka srećna porodica liči jedna na drugu, a da je svaka nesrećna, nesrećna na svoj način može poslužiti i za opis tadašnjih komuna. Svaka komuna ličila je jedna na drugu, ali je svaka bila posebna na svoj način. Tu su se razmenjivale ideje, raspravljalo se o svakodnevnim gorućim društvenim problemima. Uglavnom su komune činili pobornici levičarske ideologije. Teza da su to bili isključivo pripadnici srednjih staleža nije istinita, budući da je zapravo najveći broj ljudi dolazio iz akademskih krugova. Oni se nisu libili da napuste svoje udobne prostrane domove i usele se u dvospratne kuće gde imaju sobu „dva sa dva” kuhinju i kupatilo koje dele sa još 10 ili 15 osoba. Bile su to godine kada su prijateljstvo, zajedništvo i ljubav bili na pijedestalu društvenih vrednosti.

Jednodimenzionalna bića i doba društvenih mreža

Zajednice su vremenom poprimile novi oblik bivstvovanja. Prosperitet koji je lebdeo u vazduhu tih dana polako se gasio, a misao o deljenju zajedničkog prostora polako potiskuje ideja o individualnoj slobodi. Izražavajući se žargonski, komune su postale passá. I činilo nam se da su ideje o zajednicama u 21. veku postale nešto sasvim drugo. Jedan virtuelni prostor u kome je svako mogao biti šta god poželi. Razvoj tehnologije i omasovljena upotreba interneta premostili su sve fizičke distance. Momenti, bilo srećni ili tužni počinju da se dele na platformama poput Facebook– a i Instagram-a. I događa se jedna paradoksalna stvar, u vremenu kada je tehnologija omogućila povezanost kakva nije zapamćena u razvoju civilizacije, sve veći broj ljudi se žali na usamljenost i otuđenost. Sve duže radno vreme, velika konkurencija na tržištu rada i sve viši troškovi života propraćeni stresom postali su normalan način života za većinu ljudi. Jedan od teoretičara kritičke škole, Markuze, upozoravao je još tridesetih godina da je čovek jednodimenzionalno biće. „Ljudi se prepoznaju u svom standardu, njihova duša je u njihovim automobilima, stereo uređajima, dvoetažnim kućama, kuhinjskoj opremi“, što posledično dovodi do toga da u potrošačkom društvu ljudi postaju proširena roba koju sami stvaraju. Po Markuzeu, jednodimenzionalni čovek je preterano uklopljen u društvo koje se zasniva na dominaciji i represiji, a kao rezultat toga on postaje dehumanizovano biće smanjenih kritičkih kapaciteta. Ukoliko to prenesemo na savremenog čoveka videćemo da su se Markuzeova predviđanja u potpunosti obistinila.

Komuna se vratila u grad

Upravo pogođen tim osećajem otuđenosti koji se može čak i namirisati, danski reditelj Vinterberg kreira prvo dramski tekst, a zatim priču predstavlja i na filmskom platnu. Njegova „Kolektivitet” (The Commune) ima zadatak da podseti na ideju deljenja. Ideju koju su mnogi potisnuli, jureći magistralama potrošačkog društva koje toliko preplavljuje svet, da je pitanje da li bi Nojeva barka preživala ovu lavinu, egoizma i sebičluka. Film je pobrao pozitivne kritike širom sveta. Tomas Vinterberg je živeo u komuni sa svojim roditeljima, izvan Kopenhagena. Kako je naveo, komune nisu bile sektaške zajednice, već mesta gde su se okupljali ljudi sličnih razmišljanja i vrednosti, ljudi koji su znali šta znači reč zajednica i šta znači deliti sa nekim nešto. Posmatrajući svet oko sebe, Vinterberg je primetio da ima sve više usamljenih pojedinaca, da mladi žive odvojeno, da se izgubio kult zajedništva. Dodatnu inspiraciju pronašao je u svojoj ćerki koja je odlučila da sa svojim vršnjacima živi zajedno u jednom stanu.

„Cohausing“ – savremeni oblik komune

Vinterberg je u tome video znak da se ideja o kolektivitetu među mladima nije ugasila i da se želja za zajedništvom polako budi. Socijalno liberalna varijanta nekadašnjih komuna naziva se „cohausing”. U pitanju je stan ili kuća u privatnom vlasništvu koja je opremljena objektima koji su namenjeni za zajedničko korišćenje. Te „zajedničke prostorije” su uglavnom trpezarija, kuhinja, bašte, balkoni, terase. Troškovi za njihovo održavanje se obračunavaju na osnovu broja članova domaćinstava. Iako deluje kao neka vrsta cimerisanja, razlike su vidno prisutne. Oko 150 „cohausinga“ je zabeleženo u Sjedinjenim Američkim Državama, a ideja je pustila korenje u još jednoj dobrostojećoj državi EU, Nemačkoj. U Nemačkoj je ovaj koncept u poodmakloj fazi razvoja i namenjen je gradskom stanovništvu koje želi da se skloni i živi odvojeno od zidina grada gde je sve prekriveno betonom, a industrijski kompleksi niču brže nego pečurke. Zajednice ljudi koje dele dom su sve brojnije i u Britaniji, Holandiji, Belgiji, Kanadi. Gledajući u pravcu budućnosti, jasno je da komune ne samo što nisu relikti prošlosti već predstavljaju putokaz kako će se zajednice novog doba transformisati. Uz sve veću gustinu naseljenosti, resurse kojih je sve manje, uz otuđenost i usamljenost koja prati modernog čoveka rešenje za kojim tragamo se možda pronalazi upravo u novim zajednicama. Jedino pitanje je, koliko vremena će nam biti potrebno da to shvatimo.

Share