KATARINA TOPALOVIĆ: Umetnici žive u budućnosti

Katarina, Katja Topalović je još u najranijem detinjstvu odlučila da će biti slikarka i s tom odlukom do danas nije bilo kompromisa. Njeni radovi pričaju priče inspirisane tradicijom, folklorom, mitologijom, kao i snovima i maštanjem, a svojom slojevitošću i raskošnim koloritom zadržaće vas pogleda prikovanog u svo to bogatstvo detalja i sadržaja. Bogat unutrašnji život autorke uspešno se preslikava na njena platna zbog čega je, očekivano, naš razgovor bio veoma interesantan, i za mene, pravo uživanje

KATARINA-TOPALOVIC

NEDAVNO JE ODRŽANA TVOJA DRUGA SAMOSTALNA IZLOŽBA „MAŠTARIJE I SANJARENJA“. MOŽEŠ LI DA PODELIŠ SA NAMA SVOJE IMPRESIJE, SADA KADA SU SE UTISCI SLEGLI?
Zapravo, to je bila moja treća samostalna izložba. Nepravedno izostavljam da pomenem svoju prvu samostalnu izložbu, verovatno zbog vremenske distance, 2000. godine u Sportskom centru „Šumice“ u Beogradu. Ta izložba je možda i najznačajnija, jer je odredila i definisala kuda ću dalje. Sa 13 godina sam odlučila – biću slikarka, bez kompromisa. (smeh) Izložba „Maštarije i sanjarenja“ je po svom konceptu moj mali ogled. Naime, da slike nisu potpisane lako bi bilo pomisliti da je u pitanju grupna izložba različitih autora zbog svog sadržaja od čistih ilustracija koje vuku na folklornu, psihodeličnu naivu, do ekspresivnih ulja na platnu velikih formata i sve između. Želela sam da vidim šta izaziva najjače reakcije ljudi i tako usmerim dalje stvaralaštvo. Izložba je bila uspešna, i bez sumnje sam dobila odgovor po čemu moje slikarstvo postaje prepoznatljivo i kuda dalje.

KAKVE SU BILE REAKCIJE PUBLIKE I STRUČNE JAVNOSTI I KOLIKO SU POVRATNE INFORMACIJE VAŽNE ZA TEBE, KOLIKO MOGU DA UTIČU NA TVOJ RAD?
Najbitnije su mi reakcije publike koja je van slikarskih krugova u svakom smislu. To su najiskrenije i najobjektivnije reakcije. Ako ikada budem čula od te iste publike: „Ovo sam mogla ili mogao i ja“, znaću da više nisam umetnica. Jako me raduje što moje slike za sada prijaju oku posmatrača. Volim da verujem da je to zbog toga što potpiruju maštu koju ljudi često zaboravljaju u džepovima ranog detinjstva. Te povratne informacije su u ovom trenutku presudne za moj dalji rad, jer kao što sam već rekla, pomažu mi da kanališem i kristališem svoje univerzalno, umetničko Ja, od mnogobrojnih koji se rađaju na mojoj paleti. Sa druge strane, reakcije stručne javnosti uvek uzimam sa rezervom. Još na Akademiji sam naučila da je često ignorisanje najveći kompliment, a neretko se javi i divljenje kada si na krivom putu, i kada se to pomeša sa dobronamernim i konstruktivnim kritikama, ja ostajem zbunjena. Zbog toga se obazirem isključivo na reakcije kolega čiji rad lično poštujem. Da ne izostavim, imponuje mi i i te kako znači interesovanje medija i portala, ma koliko bilo.

KATARINA-TOPALOVIC2

DA LI SI SE U DOSADAŠNJOJ KARIJERI SUSRETALA SA ODBIJANJEM, NEGATIVNIM KRITIKAMA I NERAZUMEVANJEM I KAKO SE NOSIŠ SA TIM SITUACIJAMA?
Dešava se često da ljudi imaju definisan i isključiv stav, u smislu da ih jedna slika jako privuče, dok im je druga podjednako odbojna. Međutim to se razlikuje od osobe do osobe, slika koju neko okreće ka zidu jer ne želi da je gleda, omađija nekog drugog. To me nikada ne vređa. Uostalom, postoje slike koje i sama volim manje ili više, ili ne uopšte. Odbijanje ili negativna kritika mog celokupnog stvaralaštva, u vangogovskom smislu, se nije desila za sada, i nadam se da neće. Ako sam iskrena prema sebi, ne znam kako bih se nosila sa tim i ne volim ni da razmišljam o tome.

KAKVU ULOGU PO TVOM MIŠLJENJU IMA UMETNIK U DRUŠTVU?
Istu kao i uvek, od početka civilizacije. Umetnici, ne samo likovni, nikada ne žive u sadašnjosti nego u budućnosti. Tek sa distance se prepozna da su (ili da li su) bili
hroničari, revolucionari, čuvari svoga vremena. Kao so, nisu neophodni za preživljavanje, ali hrana je ukusnija kad se posoli. I da nastavim u alegoriji – i sama shvatim značaj tek kada zaboravim da ponesem so u crkvu za Vaskrs. (smeh) Umetnost je pitoma i lepa, ne primorava vas da je konzumirate ako ne želite, ali vam ni ne smeta njeno postojanje.

KATARINA-TOPALOVIC3

KAKO BI NAŠIM ČITAOCIMA KOJI NISU IMALI PRILIKE DA VIDE TVOJE RADOVE PRIBLIŽILA SVOJ UMETNIČKI IZRAZ I STIL SLIKANJA, PA I ISPRIČALA POZADINU IZA TVOJIH KOLORITNIH, MAŠTOVITIH DELA?
Rekla bih da su moje slike kao pesma čija melodija lako uđe u uši, pa ne obraćamo pažnju na reči. To znači da koristim kolorit i određene motive koji apsolutno dominiraju na slici kao celini, pa često posmatrač ne vidi da li je kompozicija krajnje tragična, tužna, neko bi dodao i morbidna, ili sve suprotno. Kolorit je najbitniji u mom izrazu, koristim ga kao manipulaciju ili kamuflažu, da se pokažem ili sakrijem. Na primer, ljudi moje slike doživljavaju kao vedre, što je kontradiktorno činjenici da je preko 80% prekriveno crnom bojom. Zatim tu su i moji omiljeni motivi, naizgled nasumični, ali nisu. Svi su se rodili iz literature koju sam čitala kao mala. Nekako sam povezala Indijance sa našim staroslovenskim nasleđem, simbolika šara pirotskih ćilima je skoro identična sa simbolikom šara Indijanaca, religija i verovanja u oba slučaja se svode na magijsku povezanost sa prirodom, a onda sam sve to zapakovala u čipku ruskih bajki. To je jedna čudna mešavina kamenčića, bubica, šumskih bića, fantastične flore i faune, ćilima, vode, ritualnih maski, poneka zalutala ciganska marama, svetlucave zvezdane prašine, podvodnog sveta, mediteranskih leta i ruske zime u istom kadru.

VRATIMO SE NA TRENUTAK UNAZAD, NA POČETAK. DA LI SE SEĆAŠ KAKO JE KRENULO TVOJE PROFESIONALNO INTERESOVANJE ZA SLIKARSTVO, KAKO SE LJUBAV PREMA SLIKARSTVU RAZVILA?
Sećam se, naravno. Prvi okidač su bile bajke koje su mi roditelji kupovali i čitali. Naročito su mi bile drage upravo ruske bajke, koje su predivno ilustrovali veliki ruski umetnici. Bogatstvo boja i detalja mi je privuklo pažnju. Dugo sam bila jedinica pa sam često bila sama, skoro sve vreme sam provodila crtajući, i od tad nisam prestala. Od svoje četvrte, pete godine imala sam samo jednu opciju čime ću se baviti i ni jednog trenutka se nisam predomislila.

KATARINA-TOPALOVIC4

IMAŠ VEOMA PREPOZNATLJIV STIL, NE PLAŠIŠ SE JAKIH KOLORITA I EKSPERIMENATA SA FORMOM. KO SU UMETNICI KOJI SU NAJVIŠE UTICALI NA TEBE I ŠTA TI JE POMOGLO DA PRONAĐEŠ SVOJ STIL?
Delimično sam već odgovorila, ali pomenuću i neka velika imena. Još kad sam bila mala značaj kolorita i forme su mi objasnili Van Gog, Gogen, Matis, Lotrek, Klimt, Šagal, pa i Egon Šile, Kandinski pre apstrakcije, od naših Milena Pavlović Barili i Lubarda, zapravo skoro svi impresionisti, ekspresionisti, fovisti. Njihova dela su mi se jednostavno dopala, bez mnogo objašnjenja i analize. Kasnije sam učila, otkrivala i nadograđivala, pogotovo na Akademiji. Moje slike nemaju sličnosti sa delima ovih velikih ljudi, ali definitivno su mi probudili iskru od koje je sve krenulo.

DA LI PRILIKOM SKICIRANJA I OSLIKAVANJA JEDNOG PLATNA ILI PRILIKOM RADA NA ILUSTRACIJI RAZMIŠLJAŠ O PORUCI KOJU ŽELIŠ DA UGRADIŠ U SVOJE DELO ILI TA ANALIZA I KONAČNO INTROSPEKCIJA DOLAZE NAKNADNO KOD TEBE?
Dešava se i jedno i drugo. A dešava se i treće: da krenem sa početnom idejom i porukom, a onda me slučajna greška inspiriše i preorijentiše na nešto skroz drugačije.

KATARINA-TOPALOVIC5

U RELATIVNO KRATKOM ROKU SMO IMALI PRILIKE DA VIDIMO DVE TVOJE SAMOSTALNE IZLOŽBE. KOLIKO VREMENA JE POTREBNO DA BI SE SVE SLOŽILO I KOLIKO DUGO PRIPREMAŠ IZLOŽBU?
Da. „Ciganka mi je gledala u dlan“ je otvorena 17. januara u Beogradu, a „Maštarije i sanjarenja“ 17. marta u Lajkovcu. Slučajnost, ali magična sedmica me često prati. oba slučaja je bilo lako, glatko i bez žurbe. To je zato što su obe izložbe obuhvatale slike koje su nastajale nezavisno jedna od druge, dakle nisu u pitanju neke serije ili nešto slično. U tom slučaju bi mi trebalo više vremena, jer bih to osećala kao okvir, obavezu i pritisak, a to su loši uslovi za rad.

TVOJE ILUSTRACIJE SU NAŠLE SVOJ PUT DO PUBLIKE U AMERICI. MOŽEŠ LI DA MI ISPRIČAŠ KAKO JE DOŠLO DO OVE SARADNJE I PRILIKE DA IZLOŽIŠ SVOJE ILUSTRACIJE U PROSTORU „MALA GALLERIA“ U FILADELFIJI?
I to je jedna lepa slučajnost. Gospođa koja je i vlasnica galerije je zapazila moje slike na fejsbuku, kontaktirala me i nesebično pružila podršku i promociju. Tada je odabrala ilustracije različitih motiva i pristupa. Ono što me raduje je što je sledeći put akcenat stavila na etno, folklorne motive, što znači da duh na šeg lepog Balkana prija i publici u Americi. To je ujedno i projekat na kome trenutno radim, i nove ilustracije će biti izložene u SAD krajem maja.

ŠUMSKE VILE I DRUGA MITSKA BIĆA IZ STAROSLOVENSKE MITOLOGIJE, FOLKLORNI ELEMENTI, PAGANSKI OBIČAJI, FLORA I FAUNA, SVI ONI ŽIVE I SAVRŠENO FUNKCIONIŠU ZAJEDNO U TVOJIM DELIMA. KOLIKI JE IZAZOV RADITI SA OVIM ODVEĆ POZNATIM MOTIVIMA I PRIKAZATI IH U NEKOM NOVOM, DRUGAČIJEM SVETLU?
To je vrlo lako, samo treba što manje znati. U početku sam temeljno proučavala staroslovensku mitologiju, religiju i običaje, ali onda bi se sve svodilo na ilustraciju pročitanog. Sada samo zagrebem površinu i pustim maštu da dalje razvija priču.

KATARINA-TOPALOVIC6

JAKO MI SE DOPALA SERIJA ILUSTRACIJA INSPIRISANIH BARSELONOM. KOLIKO PUTOVANJA I SUSRET SA DRUGIM KULTURAMA I UMETNICIMA UTIČU NA TVOJU INSPIRACIJU?
Hvala ti. I meni je ta mini serija veoma draga. Nažalost, ne putujem često koliko bih želela, onda bih imala legitimitet da ti odgovorim da inspiracija zavisi od toga gde putujem. Ipak, teško bi mi bilo da zamislim da mi neke severne zemlje, na primer na Skandinaviji, zagolicaju maštu u tom smislu. Barselona je to uspela jer pre svega ima sunce, mnogo sunca, more, i jedinstvenog Gaudija. Maštam o Južnoj Americi, čak i majušnim mediteranskim selima. Ali ne mora daleko ni da se ide, ponekad je dovoljna šara sa tanjira, mušeme ili kecelje. Nije kliše, ali inspiracija je svuda, mraz na prozoru i inje zimi, boje svakog godišnjeg doba, naravno drugi umetnici, ne samo likovni. Pojava Fredija Merkjurija me je oduvek inspirisala.

O ČEMU SANJAŠ I MAŠTAŠ I KOLIKO ČESTO SE SADRŽAJ TVOJIH SNOVA NAĐE NA PLATNU?
Postoje različite kategorije snova i maštanja. Moja omiljena je kada želim da se umirim ili opustim, tada zamišljam da sam kamičak na peščanom morskom dnu po kom se prelama svetlost. Otud motiv vode na mojim platnima. Maštam o uobičajenim stvarima, sunčanim, toplim i pozitivnim, ali ih ne slikam. Mada na ilustracijama prikazujem trenutno stanje duha, najčešće to radim kada se osećam usamljeno, onda mi bude mnogo lakše.

KATARINA-TOPALOVIC7

KAKO IZGLEDA TVOJ TIPIČAN RADNI DAN U ATELJEU?
Nemam atelje, slikam u svojoj sobi. Ako bih i imala prostorije koje bih koristila samo u tu svrhu, onda bih morala da se uselim tamo, i opet bih imala isti problem – miris terpentina uvek u kosi, boje na posteljini… Ne mogu da zamislim taj koncept, odlazak u atelje i povratak kući. Pravim pauze u slikanju, ali kada slikam, ništa drugo ne radim, čak i jedem ispred štafelaja – dok slikam. I slikam do kasno u noć, dok ne osetim fizički bol od umora. Ali ipak bih volela da imam useljivi atelje.

OPIŠI MI ATMOSFERU U KOJOJ NAJVIŠE VOLIŠ DA STVARAŠ. PROSTOR, SVETLOST, MUZIKA…UVEDI NAS U SVOJ SVET NA TRENUTAK I DOČARAJ TAJ MOMENAT KADA JEDNA SLIKA NASTAJE.
Najteže je krenuti. Najveća je panika kad je ispred mene belo platno ili papir. Već posle prve linije gubim pojam o vremenu i prostoru, osim svetlosti koja je najbitnija. Teško je slikati pod sijalicom, pogotovo ulje koje se presijava, ali opet volim da slikam noću kad svi spavaju. Onda oko mene razbacam sav materijal, boje, olovke, zlatne listiće, sve vrste četkica, jer „sve mi uvek treba“ baš za tu sliku. Bez muzike nikako, prvo pustim muziku, i tek onda pripremam za slikanje. Pustim nešto što mi prija ali ne odvlači pažnju, najčešće džez, rege ili klasiku.

KAKO BI POSAVETOVALA MALU SEBE DA IMAŠ TU MOGUĆNOST?
Rekla bih joj: „Ako želiš da ti bude lakše, uradi sve suprotno od svojih snova, ako želiš da ti bude lepše, na pravom si putu.“

KATARINA-TOPALOVIC8

KOJU SUPER MOĆ BI ŽELELA DA POSEDUJEŠ BAREM NA DAN?
Da mogu da imam sećanja jednog drveta. Na primer, postoji jedan platan na Topčideru, kod Konaka kneza Miloša, uvek sam se pitala čega li se sve on seća. Može i neko manje veličanstveno drvo, pored neke klupice, koje pamti razgovore i monologe običnih ljudi (ili ptičica, drvo valjda razume i njih).

KAO UMETNIK SIGURNO ČESTO DOLAZIŠ U KONTAKT S LJUDIMA KOJI ŽELE DA KUPE NEKO TVOJE PLATNO ILI ILUSTRACIJU ALI I SA ONIMA KOJI ŽELE NEKI SPECIFIČAN MOTIV ILI PRIČU U SVOM PROSTORU. KOJA JE BILA NAJINTERESANTNIJA, NAJORIGINALNIJA SLIKA KOJU SI IMALA PRILIKU DA RADIŠ ZA KLIJENTA?
Imam dve najdraže porudžbine, oba puta su to bile serije ilustracija. Prva je kada su unuke i unuk posthumno objavili zbirku pesama za decu njihove bake, kako bi iznenadili svoje roditelje, to jest bakinu decu. Imala sam tu čast da ilustrujem pesme za štampanu verziju zbirke. Danas bih ih ilustrovala skroz drugačije, ali mi je drago što ta serija ne liči ni na šta što sam pre ili posle toga slikala. Druga porudžbina je bila deo jedne ljubavne priče, odnosno prosidbe. Mladić je želeo da u desetak slika ilustrujem vezu sa njegovom devojkom, sadašnjom suprugom, od trenutka njihovog upoznavanja. Odabrao je određene trenutke, neke obavezne detalje i pričao mi o njoj. U oba slučaja nisam imala nikakve uslove što se tiče umetničkog izražavanja, pa sam mogla da se opustim kao da slikam za sebe.

PUBLIKU JE OSVOJILA SERIJA ILUSTRACIJA SRCA KOJA SU BILA DOSTUPNA U BEOGRADSKOM MODNOM STUDIJU POKRET CONCEPT STORE. KAKO JE DOŠLO DO OVE SARADNJE I DA LI PLANIRAŠ JOŠ NEKE INTERESANTNE SARADNJE? DA LI ĆEMO MOŽDA MOĆI DA VIDIMO TVOJE ILUSTRACIJE I NA ODEVNIM PREDMETIMA?
I do te saradnje je došlo putem društvenih mreža. Fejsbuk i Instagram su preuzeli ulogu nekadašnje čaršije, donekle. Devojke koje su stvorile Pokret concept store, uspele su da sakupe pravo blago Alibabine pećine na maloj kvadraturi, i teško je ne zadržati se tamo makar 30 minuta. Pošto nisam imala prostor za izlaganje printova koje sam prodavala, one su mi ponudile deo zida, i sada i oni privilegovano žive zajedno sa ostalim delima, uglavnom primenjenih umetnika i dizajnera. Printovi, ne samo srca već i drugih ilustracija, su i dalje dostupni. O štampi na odevnim predmetima razmišljam duže vreme, međutim još uvek nisam preduzela konkretne korake po tom pitanju.

KATARINA-TOPALOVIC9

AKTUELNA ILI NEKA KOJU S NESTRPLJENJEM IŠČEKUJEŠ IZLOŽBA, PREDSTAVA ILI KONCERT? DA NASTAVIMO U MANIRU PREPORUKA, RECI MI KOJU KNJIGU ILI FILM BI SVESRDNO PREPORUČILA ČITAOCIMA PLEZIRA?

Radujem se Rundekovom retrospektivnom koncertu na Tašu 15. juna, ali njemu ne treba preporuka. (smeh) Takođe se uvek radujem i uvek je aktuelna velika godišnja izložba studenata FLU–a, koju studenti i profesori upriliče u prostorijama Fakulteta svakog juna. Lično smatram da je u pet najznačajnijih dešavanja u Beogradu, što se tiče likovne umetnosti.

Da se fokusiram na vizuelno, preporučila bih i sve kratkometražne animirane filmove Jurija Norsteina, „Godišnja doba“, „Jež u magli“, „Čaplja i Ždral“, „Lisica i zec“…. Svi su lako dostupni na jutjubu. I dva klasika koja volim, „Snovi“ , Akira Kurosava, i jedan dužeg naziva „Proleće, leto, jesen, zima i opet proleće“ od Kim Ki Duka. A preporučila bih jedan roman u stripu „Persepolis“, iranske umetnice Marđan Satrapi. Zabavno, poučno i predivno.

Share