KAROŠI

Japanski jezik nije imao veliki uticaj na indoevropske jezike. Postoji svega nekolicina reči koje su prihvaćene i koje su našle svoje mesto u rečnicima engleskog, srpskog i drugih jezika Evrope. Među prihvaćenim rečima našle su se reči kao što je: tajfun, cunami, origami, kimono, suši ili manga našla se i reč KAROŠI koja nije previše poznata, reč je koje se poneki Japanci stide, ali o kojoj se u poslednje vreme sve više razgovara. Reč karoši se sastoji od tri kandži karaktera koji znače: previše, rad i smrt, tako da bi se mogla prevesti kao smrt usled previše rada. Taj termin je nastao krajem sedamdesetih godina prošlog veka, a početkom osamdesetih, posle objavljivanja knjige istoimenog naslova na tu temu, postao je opšteprihvaćen u Japanu. Smatra se da zaposleni koji nisu bolovali, a duži vremenski period su na poslu nedeljno radili više od 20 časova prekovremenog rada i umrli od moždanog udara, srčanog napada, izgladnjivanja ili nepravilne ishrane su žrtve karošija.

Najizloženiji tome su tzv. SARARIMAN (od engleskog salaryman), zaposleni u velikim i uspešnim kompanijama. Reč sarariman je nastala posle Drugog svetskog rata da bi se takvi zaposleni ogradili od fizičkih radnika koji su u to doba bili plaćeni po dnevnom učinku. Velika većina sarariman-a su muškarci jer je ženama do nedavno bilo skoro nemoguće da se nađu na najvišim pozicijama u velikim kompanijama kao što su Micubiši, Tojota, Tošiba, Sumitomo, Dencu itd. Sarariman ima godišnje oko dve nedelje plaćenog odsustva koje obično ne iskoristi. Iako radni dan po zakonu traje osam sati, na poslu se provede oko petnaest časova. Pod time se ne podrazumeva samo posao, već i obavezno (često ne po sopstvenom izboru) druženje posle radnog dana i ispijanje velike količine alkohola. Iako mnogi Japanci ne tolerišu alkohol (zbog nedostatka enzima ALDH 2), stroge društvene norme nalažu zaposlenima da idu na piće i druženje posle radnog dana kako bi se izgradili i ojačali odnosi među kolegama.

Kada se svemu tome doda svakodnevno putovanje od kuće do posla i nazad u prekrcanim vozovima koje traje dva, tri sata, onda je jasno da je život sarariman-a u Japanu izuzetno zahtevan i naporan. Tipičan sarariman se vrati kući nešto pre ponoći i ostaje mu tek toliko snage da se opusti u kadi i poluonesvešćen od umora samo strovali na krevet ili futon. O razgovoru sa suprugom ili decom nema ni reči jer su oni već u dubokom snu, pa mu je slobodan vikend (kad ga ima) zvezda vodilja da istraje u tom đavolskom tempu. Lojalnost kompaniji je osnova svakog zaposlenog Japanca. Vrlo često sarariman u nekom trenutku svoje karijere može biti „privremeno”, od jedne do tri godine, prebačen u drugi grad. U takvim slučajevima, ne želeći da remeti mir deci i da ih prisiljava na selidbu i menjanje škole, sarariman se odvaja od porodice i postaje tzv. „biznismen samac”.

Ogroman stres je stalan pratilac japanskog sarariman-a, međutim takva vrsta vernosti kompanijama garantuje stalan i siguran posao, beneficije njemu i porodici i unapređenje zasnovano samo na osnovama starosti i godinama provedenim u firmi. Nije samo sarariman izložen predugačkom i napornom radu. Među onima koji su na ovaj tragičan i bizaran način izgubili živote je često i medicinsko osoblje, lekari, vozači, fabrički radnici itd. Kao tipični primeri karošija su slučajevi da su pojedinci provodili više od sto časova nedeljno na poslu, radili bez ijednog slobodnog dana više od deset godina, radili bez pauze trideset pet sati nekoliko puta mesečno, radili svakodnevne noćne smene bez i jednog dana pauze i preuzimali poslove otpuštenih radnika kako kompanije ne bi gubile profit u vreme recesije. Pored višečasovnog posla, često bez pauza, bez jela i pića, mnogi su i pod prevelikim stresom zbog maltretiranja nadređenih. Japansko društvo je na svim nivoima zasnovano na principu „empai-kohai’’ (stariji-mlađi) koji su izuzetno zavisni jedni od drugih, ali u isto vreme, starije kolege mogu da koriste svoju prednost u godinama i da se ponašaju svakako, samo ne civilizovano i sa poštovanjem. Mlađe kolege ćuteći trpe maltretiranje i omalovažavanje znajući da će sledeće godine doći još mlađi. U ekstremnim slučajevima maltretiranja uz kombinaciju maratonskih i iscrpljujućih radnih dana, meseci i godina, neki radnici nisu u stanju da kažu ne i da se odupru sadistički nastrojenim starijim kolegama pa izvršavaju samoubistvo koje se naziva KAROĐISACU (đisacu je samoubistvo na japanskom), što znači samoubistvo zbog previše rada.

Tako je 25. decembra 2015. godine, posle samo osam meseci rada u poznatoj i prestižnoj kompaniji Dencu, Macuri Takahaši, dvedesetčetvorogodišnja devojka izvršila samoubistvo jer nije mogla da izdrži iscrpljenost i psihičko maltretiranje šefa. Po rečima prijatelja kojima se žalila, bilo je perioda kada nije spavala duže od deset časova u toku nedelju dana. Uopšteno se smatra da je osamdeset časova prekovremenog rada u toku mesec dana uzrok karošija, a gospođica Takahaši se žalila da je bila primorana da radi više od sto sati prekovremenog rada svakog meseca. Uz konstantno vređanje nadređenog, nesrećna devojka se bacila u smrt sa krova doma kompanije Dencu, gde je živela.

Njen slučaj nije ni jedini ni redak, ali je privukao veliku pažnju javnosti jer je u pitanju bila jedna od najvećih i najpoznatijih kompanija za oglašavanje, a od njenog zaposlenja nije prošlo ni punih osam meseci. Ministarstvo za rad je pod velikim pritiskom javnosti donelo predloge za nove zakone i od tada mnoge kompanije insistiraju da njihovi zaposleni napuštaju posao ranije nego pre, da se sva svetla ugase u 22 časa, a jednom nedeljno da svi zaposleni moraju da napuste posao u 17 časova. Juriko Koike, gradonačelnica Tokija, je naložila da svi zaposleni u tokijskim opštinama moraju da napuste posao najkasnije do 20h. Japan ima više državnih praznika nego većina zemalja na svetu. Trenutno godišnje postoji šesnaest neradnih dana, ali do nedavno mnogi zaposleni su koristili neradne dane da bi završili nagomilane poslove. Danas su u tim kompanijama tokom praznika vrata zaključana. Isto tako, mnoge kompanije zaključavaju vrata tokom novogodišnjih i majskih praznika kako bi onemogućili zaposlenima da dolaze na posao. Tragično je da je mnogo života izgubljeno dok nije prestala praksa izrabljivanja i nehumano dugačkog radnog vremena. Posle dvadeset sedam godina provedenih u Japanu i prelaska iz ekonomskog blagostanja u recesiju svedok sam i promene u radnim običajima. Sve više mladih Japanaca ne prati utabane puteve svojih roditelja, već se okreću umerenijem i sporijem načinu života i rada. Očevi ih ne podržavaju u tome i nazivaju ih „zrnima pasulja’’ koja brzo rastu, ali ne poseduju izdržljivost. Često ih krive i za silaznu putanju japanske ekonomije. Sve ima svoju cenu, pa i previše bogatstva i uspeha, karoši je ukazao na tu bolnu istinu u ovoj dalekoj i kulturno veoma različitoj zemlji.

Share