Kako otpad oblikuje svet u kome živimo?

Tekuća godina nam dosad nije bila naročito naklonjena. Počela je prilično intenzivno, uz politička previranja, nastavila uz ekološke katastrofe u formi požara, te poplava, dobili smo i pandemiju, a u toku su i masovni protesti pod okriljem Black Lives Matter pokreta. Da li 2020. pokušava da nam prenese neku po(r)uku i kakva lekcija je u pitanju? Ima li povezanosti među prethodno navedenim stavkama? Kakve veze moje smeće ima s tvojom bojom kože, i obrnuto? I, pre nego što nastavite sa čitanjem, koliko puta ste čuli za izraz environmental racism? 

Foto: Nenad Jovanović @sone.photography

Ova sintagma je nastala 1982. godine, a njen tvorac je Bendžamin Čavis, borac za ljudska prava koji je u mladosti bio asistent Martina Lutera Kinga Mlađeg. Godine 1986. sproveo je i objavio istraživanje kojim je ukazao na blisku vezu između rase stanovništva i lokacija toksičnih deponija širom SAD.

Klimatsko-ekološki rasizam obuhvata mnogo toga, od oduzimanja zemljišta etničkim manjinama, preko zagađivanja tla i vode njihovih domova, smeštanja fabrika, reaktora i naftovoda u njihove komšiluke, pa sve do testiranja oružja na njihovoj teritoriji i istrebljivanja endemskih životinjskih vrsta. Iako je termin nastao u SAD, daleko od toga da ovaj problem nije prisutan širom sveta; skoro u svakom okruženju može da se nađe primer za ovakvu vrstu diskriminacije, koja, šire gledano, prestaje striktno da bude vezana za boju kože.

U SAD je po pitanju ovog problema i statistički gledano najugroženija populacija koja pripada afroameričkoj i latinoameričkoj manjini, te indijanskom stanovništvu, zavisno od toga o kojoj regiji je reč. Navedene grupe češće pogađa siromaštvo pa naseljavaju krajeve gde je cena zemljišta niža u odnosu na druge, tzv. poželjnije krajeve. Izgradnjom industrijske zone na relativno jeftinom tlu, vrednost tog zemljišta dodatno pada kako zagađenje raste, te i u slučaju da bude otkupljeno od strane fabrike ili vlasti, kompenzacija često nije dovoljna za mogućnost preseljenja ugroženog stanovništva. S druge strane, nekada je nemaština tolika da zajednica odluči da je ekonomski boljitak vredan zdravstvenog rizika, te ostaje u zagađenim krajevima. Pored rase i ekonomskog statusa, bitan element kod ovog problema jeste i neinformisanost ili dezinformisanost, kao i nemogućnost građana da učestvuju u donošenju odluka i zakona koji će ih se direktno ticati. Pooštravanjem zakona vezanih za očuvanje životne sredine, kompanije iz razvijenih zemalja sele se u zemlje (često u Global South, odnosno zemlje Globalnog Juga) gde su zakoni manje striktni ili još gore, ne postoje.

Jedan od načina na koji su beli doseljenici potiskivali indijansko stanovništvo u rezervate tokom 19. veka bilo je masovno istrebljivanje bizona (od kojih su plemena, između ostalog, izrađivala odeću i oruđe) u toj meri da je to ozbiljno ugrozilo dotadašnji način života starosedelaca. Sto do sto pedeset godina kasnije, imamo brojne primere za ugrožavanje zdravlja lokalnog stanovništva, a jedan od takvih je Cancer Alley, odnosno Aleja kancera, područje dugo 137 kilometara duž reke Misisipi u Luizijani naseljeno pretežno crnačkom populacijom, gde je stopa oboljevanja od raka viša nego u ostatku države, a posledica je rada mnogobrojnih fabrika koje su smeštene u blizini.

Foto: William Widmer

Na ovakvu i slične prakse ponašanja nije „ostala imuna” ni Evropa. Tako je 2017. godine u Holandiji postojala kampanja protiv izvoza zagađenog dizela iz Amsterdama i Roterdama u afričke zemlje. Ovaj dizel sadržao je 100 puta više sumpora nego što evropski zakon dozvoljava.

Primer koji je nama u ovom delu kontinenta možda i najbliži svakako jesu uslovi u kojima živi romska populacija.

Kakvu ulogu reciklaža ima u ovoj priči?

Sa „procvatom” elektronike došlo je i do potrebe zbrinjavanja elektronskog otpada. Najveći deo ovog otpada završi u Jugoistočnoj Aziji i Kini, gde je radna snaga izdašna a jeftina, dok su zakoni koji se tiču zbrinjavanja otpada prilično labavi. Grad Guiju u provinciji Guangdong u Kini je donedavno nosio titulu prestonice reciklaže elektronskog otpada koje se u ovom naselju gomilalo i na obalama reke. Uzorci iz reke Lianjiang, uzeti 2001. godine, pokazali su izuzetnu zagađenost i uprkos tome, voda se i dalje koristila za piće. Nedavni izveštaji ukazuju na to da čak 80% dece iz ovog područja pati od hroničnog trovanja olovom.

Foto: Greenpeace

Ovakve i slične prakse nisu ostali pošteđeni ni drugi delovi sveta. Mnogima je poznat slučaj koralnog grebena Bikini Atol na kome su sprovođena testiranja nuklearnog oružja u periodu između 1946. i 1958. godine. SAD su na ovoj lokaciji detonirale čak 23 bombe. Iako je evakuisanom stanovništvu rečeno da će moći da se vrati nakon testiranja, ostrvo je i dalje zagađeno i nebezbedno za život. Atol je inače proglašen svetskom  kulturnom baštinom pod zaštitom UNESCO-a i služi kao svojevrstan spomenik (i opomena) razornim poduhvatima Hladnog rata.

Mnogo je primera koji nam pokazuju kako ekološki rasizam deluje u praksi, a to što neki drugi nisu navedeni nikako ne znači da su manje bitni. Ovim tekstom smo tek zagrebali površinu. Tema je skoro pa neiscrpna, i svaka ova priča predstavlja lekciju za sebe. Ono što mi možemo da učinimo po pitanju ovog problema svakako za početak jeste da se edukujemo. Ja svakako planiram da nastavim da istražujem, a sve vas pozivam da mi se u tom poduhvatu pridružite.

Share