Još uvek sam na početku ma koliko delovalo da sam otišao daleko

CRNE KORICE I RUKA KOJA POKAZUJE NA DELIĆ NOĆNOG NEBA, ISPUNJENOG ZVEZDANOM PRAŠINOM. KUTIJA KOJA UOKVIRUJE TAJ ISEČAK NOĆI NA KOJOJ STOJE DVE ZAGRLJENE SILUETE U GRACIOZNOM POLOŽAJU. LEVO OD NJIH PROFIL NEKE OSOBE. NAZIRE SE LICE OSLIKANO U SIVIM TONOVIMA, OŠTRE KONTURE NOSA, OČIJU I USANA U CRNOJ BOJI I CRNA RAVNA KOSA. U ZAGLAVLJU BELIM SLOVIMA ISPISAN NAZIV KNJIGE – REFREN.

jos-uvek-sam-na-pocetku-ma-koliko-delovalo-da-sam-otisao-daleko

Knjiga za one koji gledaju napred, samosvesno

Refren je istinita priča čiji su junaci stvarni i koji su postojali ili još uvek postoje. Pisanje romana Refren trajalo je četiri godine. Prema rečima autora tek nakon četiri godine je shvatio da to predstavlja jednu priču. Trebalo mu je oko 6 meseci da sve to poveže. Naravno, bilo je tu i nekih zapisa koji nisu ušli u finalnu verziju, dok pojedine ni sam nije razumeo. Zanimljivo je to da tokom čitavog procesa nijedan zapis nije izgubio na svojoj originalnosti, ništa nije prepravljeno, tekst je objavljen u izvornom stanju kako bi nosio emociju datog trenutka. Sve što piše objavljuje u izvornom obliku, bez izmena.

Autor ovog nagrađenog književnog dela, rođen je 1983. godine u Beogradu. Teško je poverovati da nema uzore i idole ali kako sam kaže: „Zaista nije bilo nikakvog uticaja, barem ne onog svesnog za koji ja znam.“ Nikada se nije bavio književnošću u formalnom smislu. Sa druge strane, čitao je dosta knjiga i samostalnih radova na temu proučavanja ljudske svesnosti i porekla života uopšteno. Oduvek ga je interesovalo zbog čega je ovde i šta je to što treba da uradi kako bi njegovo postojanje imalo nekog smisla. Trenutno proučava drevnu civilizaciju Maja i paralelno čita Toroa čije ga pisanje oduševljava. Andrija Jonić čovek je koji ne priznaje ni jednu naciju, religiju, verovanje ili političko opredeljenje.

„Dete predstavlja originalnu zamisao prirode čoveka koji još uvek nije odrastao

Krajem prošle godine objavljuje kratku priču „Idi probudi ostalu decu” koju bi svaka osoba na planeti trebalo da pročita, jer se provlači motiv „buđenja deteta u odraslom čoveku“. A odrasli često umeju da zaborave da su zaista nekada bili deca. U jednom delu priče piše da se očima detinjstva najdalje vidi i da u njima nema laži. Na pitanje kada prestaje magija detinjstva i kada deca prestaju da šire snove i čuvaju zvezde, a postaju deo sistema Andrija odgovara da deca vrlo rano prestanu da nose u sebi izvornu originalnost bića zbog toga što utemeljene okolnosti suzbijaju njihove beskonačne mogućnosti. Dodaje da i tu može doći do nesporazuma jer čovek ne treba da bude dete koje je nekada bio, već treba da bude čovek sačinjen od putanje svoje originalne prirode. U vladavini nesvesnog (sistema) to nije moguće stoga nikada nije postao niti ostao „svoj”. „Uvek se nasmejem kada čujem ljude kako kažu: „Ja sam samo svoj”, jer niko nije samo svoj. Niko nije original. Nisam ni ja”, objašnjava Andrija.

jos-uvek-sam-na-pocetku-ma-koliko-delovalo-da-sam-otisao-daleko2

Život je onoliki koliko ga istražite

Mladi autor ne veruje u prošle ili buduće živote jer oni po njegovim proučavanjima nisu mogući. „Naš identitet ne može biti razložen pa ponovo složen u nas, a sa druge strane, kontradiktorno je reći: „Ja sam u prošlom životu bio neko drugi”. Ko predstavlja to „ja”, a ko je taj drugi? Međutim, neke stvari se definitivno ponavljaju. Nažalost, u većini slučajeva to su greške. Oblik života je samo privremeno stanje u kome se nalazi životna energija koja želi da upozna sebe.” Zato on piše „u hodu”. Izbegava da sebe
oslovljava sa „književnik” ili „pisac” i dodaje da nema uopšte vremena da bude autor u onom smislu u kome se to od njega očekuje. „Ne pravim promocije, ne gostujem u medijima, nema me nigde. Ja sam još uvek na početku ma koliko delovalo da sam otišao daleko. Međutim, planiram da sve to promenim i da pisanje bude jedina stvar koju ću živeti.” Uči i unapređuje sebe, a potom deli svoje znanje sa drugima U procesu je pisanja naučno – istraživačkog rada koji nosi naziv „Kvazar” namenjenog, kako je jednom prilikom izjavio, za uspavane ljude. Uporedo sa projektom „Kvazar“ piše i drugi roman, koji će ako sve ispadne kako treba, biti objavljen krajem 2017. godine. „Trenutno sam u jako teškoj dilemi – da li objaviti prvo projekat „Kvazar“ ili drugi roman. Biće to jako teška odluka za mene ali će čitaoci svakako podjednako uživati”, objašnjava Jonić.

Nema omiljenu formu pisanja, tako da nije važno da li je kratka priča ili roman, sve dok je iskreno. Njegovo interesovanje za drevnim civilizacijama seže još u period detinjstva. Pored toga pažnju autora romana Refren zaokupljuju i istorija, simbolika, metafizika, a spisak se nastavlja. Radi na prevođenju svog prvog romana na engleski jezik. Često kaže da se u sistemu bavi informacionim tehnologijama, a da je u životu nešto sasvim drugo. Dešava mu se da zaboravi gde je šta zapisao. I nastavlja da istražuje svet knjiga. Najveći strah mu je da neće stići da podeli sve svoje spoznaje sa ostatkom sveta, a ima ih dosta. „Život je konstantno nedovršen proces… svako neznanje vremenom mora preći u znanje”, reči koje su ispisane na unutrašnjoj stani korica Andrijinog Refrena. Učite i stvarajte. Život je onoliki koliko ga istražite.

Fotografije: Mladen Cvetković

Share