Igra boja i senki: Guilin i Jangšo

Kina je po veličini četvrta zemlja na svetu, a prva po broju stanovnika. Pisati nešto uopšteno o zemlji koja je toliko velika, raznovrsna i istorijski bogata je zadatak koji plaši svakog ko zna da premalo zna i da ima još mnogo da se uči i vidi u toj fascinantnoj zemlji. Praviti generalne opaske i zaključke o Kini je nepošteno, jer svaka boja ima nijanse, a ove opet, svoje bezbrojne nijanse i tim raznolikostima nema kraja.

Početak novembra je bio dobar izbor za putovanje jer nas je vreme, srećom, poslužilo, a nije bilo ni mnogo turista, pa je boravak u najmnogoljudnijoj zemlji sveta u kojoj je skoro uvek i svuda gužva, bio oslobođen dugog čekanja i guranja.

Prva stanica na našem drugom putovanju po Kini bio je grad Guilin koji se nalazi na jugu Kine, na severoistoku provincije Guansi. Guilin je možda najpoznatiji i „najturističkiji’’ grad u Kini, a po mnogima i najlepši. Poznat je citat iz kineske poezije koji uče svi osnovci u Kini: „Planine i vode Guilina su najlepše pod celim nebeskim svodom’’. Let od Tokija je bio preko Šangaja jer direktnih letova iz Japana nema, izuzev čarter letova tokom letnjih meseci kada hiljade japanskih turista krenu u obilazak Guilina i okoline. Guilin znači šuma osmantusa (slatkih maslina) jer su grad i okolina dom, u ovom delu Kine, mnogobrojnom, slatko-mirisnom drveću. U Kini i svetu, Guilin je najpoznatiji po nestvarnim pejzažima karstnog reljefa duž reke Li.

Već nekoliko decenija, od kako je Kina počela da se otvara prema svetu, gledala sam divne fotografije i filmove Guilina i okoline, ribara koji „pecaju’’ uz pomoć kormorana i sve te fascinantno nestvarne slike su mi ostale duboko urezane u pamćenju. Međutim, tek kad sam otišla tamo, shvatila sam koliko je sve to zapravo preveliko. Mnogo veće i impresivnije nego što sam zamišljala. U Guilinu smo samo prespavali i već narednog jutra uzeli brod koji plovi duž reke Li prema Jangšou, koji je udaljen oko osamdeset kilometara. Brodovi idu samo u jednom pravcu tako da je to bila logična ruta putovanja. Plovidba brodom traje oko četiri i po sata i putuje se kroz vanzemaljski prelepe pejzaže, visokih karstnih planina (više izgledaju kao tornjevi), gde se svetlost i boje ukrštaju i prelivaju u beskonačnim nijansama kilometrima u nedogled. Srećom, pre našeg puta nije bilo kiše danima pa je reka Li bila kristalno prozirna i dno se videlo jasno. Teško je opisati rečima plovidbu rekom Li. Nju najbolje ocrtavaju uzdasi putnika: ,,Aaah…oooh..vidi ovo…vidi ono… da li je moguće?…’’. Ne mogu se pronaći prikladnije reči koje bi opisale tu lepotu. Mnogo brodova kreće iz Guilina za Jangšo oko devet ujutru (pripremi se dovoljno brodova za sve turiste, tako da nikom nije uskraćen put). Postoje tri klase, a mi smo imali karte za prvu, što nam je to omogućilo najbolji pogled, udobna sedišta na vrhu broda i pristup palubi. Na brodu su bila svega četiri stranca: Japanac i Belgijanac koji zbog posla žive u Kini, moj suprug Radoje i ja. Svi ostali putnici u sve tri klase bili su kineski turisti. Drugačije je to tokom letnjih meseci kada ima na hiljade stranih turista.

Moj suprug je imao „zanimljivo’’ iskustvo na brodu koje se srećom dobro završilo. Radoje je u WC-u ostavio torbicu (za oko struka) u kojoj je držao pasoš, novac i kreditnu karticu. Nije ni primetio da je zaboravio da je ponese. Posle desetak minuta, osoblje broda mu je vratilo torbicu. Sve je bilo na svom mestu i nijedan juan nije nedostajao. Rečeno nam je kasnije da ne bi bio takve sreće da je kojim slučajem ostavio torbicu negde u gradu. Pošto se to desilo na brodu, verovatnoća za krađu je bila minimalna.

Jangšo je mnogo manji grad od Guilina i u njemu se skupljaju turisti iz celog sveta. Kamenom popločane ulice prepune su radnji, kafea, pansiona i hotela. Sve je podređeno turistima. Prodavci vas mame i pozivaju da ih posetite jer, oni imaju ono što vi želite po niskim cenama, samo za vas. Pogotovo je poznata West Street, najstarija ulica u Jangšou, za koju kažu da je stara preko hiljadu godina, dugačka oko pola kilometra i popločana mermerom. Stranim turistima je West Street omiljena i nezaobilazna destinacija i godišnje je poseti više od sto hiljada gostiju zbog čega je nazivaju i „ulicom stranaca’’. Za razliku od drugih delova Kine gde retko ko od starijih ljudi govori engleski u ovoj ulici se skoro svi služe ovim jezikom, pa je za West Street još jedno ime postalo uobičajeno: „The Global Village’’. Mi smo rezervisali hotel u Jangšo Juling parku koji je zaštićen i u kom je pristup dozvoljen samo biciklima, električnim automobilima i motorima. Reka Julong je pritoka reke Li, a znana je i pod imenom „Mala reka Li’’. Najpoznatija je po stotinama prekrasnih karstnih vrhova, svilenkastoj reci koja krivuda između pirinčanih polja i bambusovih šumaraka.

Najspektakularniji pogledi se pružaju u malim mestima Bajša i Šinpin. U svakom mestu postoje vidikovci (preko osam stotina veoma strmih stepenica vode do vrha vidikovaca) koje nikako ne treba propustiti! U Šinpinu su najlepši izlasci, a u Bajši zalasci sunca. Svaki dan, svaki čas i svaki tren pruža drugačiji utisak, jer su boje i senke izuzetno žive i pokretne, a sve zavisi od vremenskih prilika, temperature i isparenja.

Guilin i Jangšo su veoma topli tokom leta kada temperatura prelazi trideset stepeni, a vlaga dostiže čak devedeset procenata. Padavina ima mnogo i izmaglica često dodaje specifičnu boju i senke karstnim predelima. U novembru su dani topli (bilo je oko dvadeset osam stepeni), ali su večeri i jutra sveži. Kako nije bilo kiše, reke su bile providne kao staklo, a odsjaj brda i planina na njenoj površini potpuno magičan i davao je utisak tajanstvenosti. Reka Julong je posebno popularna za idilično, mirno splavarenje, a putići koji krivudaju duž reke i vode kroz pirinčana polja uvek su puni turista.

Posle tri dana obilazaka Jangšoa i okoline, došlo je vreme za povratak u Guilin. Jangšo je sa svojih tri stotine hiljada stanovnika selo u poređenju sa Guilinom koji ima nešto više od pet miliona stanovnika. Sam odlazak iz Jangšoa je bio dosta sličan dolasku kada je u pitanju rasejanost mog supruga. Radoje je u taksiju koji nas je doveo do autobuske stanice zaboravio ruksak: dva foto aparata, četiri sočiva i ostalu fotografsku opremu. Taksista nam je trubio i nešto govorio, a mi smo mu samo mahali misleći da je to kineski način pozdravljanja. Tek kad je izašao iz taksija i uzeo ruksak shvatili smo da nam je i ovog puta sreća bila naklonjena.

Uhvatili smo lokalni autobus koji po udobnosti i čistoći nije namenjen stranim turistima, ali je vožnja od sedamdeset pet minuta do Guilina ipak bila prijatna jer su putevi odlični, a okolina predivna. Kako smo se približavali Guilinu tako je i slatki miris osmantusa bivao sve izrazitiji jer u novembru počinje cvetanje. Boravak u trajanju od dva dana je proleteo.

Guilin je turističko mesto i sam centar grada je čist, odlično održavan i sve je sređeno. Grad leži na desnoj obali reke Li koja je dosta razgranata, a u samom centru se nalaze dva veća jezera i više manjih. Mnogo vode, karstna brda, prekrasni pejzaži i slatki miris osmantusa omamljuju žitelje i posetioce ovog prekrasnog grada u kom se živi punim plućima. Pesma, igra, široki osmesi i otvorenost prema turistima prisutni su na svakom koraku. Dve pagode i stari deo grada dominiraju, a noću je sve naglašeno svetlima koja neprestano menjaju boje. Stari deo grada je elegantan, nedavno renoviran i besprekorno čist. Pun je radnji u kojima se prodaju lokalni specijaliteti i rukotvorine, a tu je i mnogo stranih, skupih radnji koje su popularne među bogatijim, mlađim generacijama. Na mnogobrojnim trgovima se održavaju razne predstave. Duž obala reka i jezera lokalno stanovništvo često igra uz glasnu muziku, jednostavnim koracima, a koreografi su članovi amaterskih družina. Koraci se brzo nauče i svi su dobrodošli da učestvuju u zajedničkom plesu.

Guilin je pun života, pokreta, svetla, mirisa i muzike. Svaka duša može da pronađe u ovom gradu nešto za sebe. Prijalo bi nam da smo imali više vremena da ostanemo još nekoliko dana i da polako uživamo u svim lepotama Guilana, ali nas je put vodio u druge delove Kine, u gradove Šian i Liđian. O njima u narednom javljanju.

Piše: Vesna Belušević (Cukuba, Japan)
Fotografije: Radoje Belušević

Share