Gastro inspiracija: Ana-Marija Bujić

O tome Šta se kuva u Dubrovniku, blogovanju, vođenju restorana Pantarul i pisanju kuvara razgovarala sam sa Ana-Marijom Bujić, autorkom najdugovečnijeg food bloga u Hrvatskoj Da mi je nešto slatko. Ukoliko do sada niste imali priliku, pozivam vas da izdvojite vreme i upoznate ovu preduzimljivu, višestruko talentovanu gastro damu besprekornog stila koja u svakom danu uspe da pronađe nešto lepo.

Zdravo Ana-Marija, možeš li da nam ispričaš kako je izgledao tvoj put od momenta kad si počela da eksperimentišeš u kuhinji, zatim prvog food bloga u Hrvatskoj do nekoliko kuvara, vlastitog restorana i brojnih kreativnih projekata u kojima spajaš svoje ljubavi prema kuvanju, stilizovanju i fotografisanju hrane i pisanju?

Kod mene je sve krenulo vrlo spontano, dok sam još kao studentica imala vremena za sunčanje na plaži (sad se na plaži više igram kanticama i lopaticama nego što čitam knjige). Dan prije sam sasvim slučajno – tražeći recept za jednu slasticu koju sam probala na studentskom putovanju – naišla na jedan strani blog. Jako mi se svidio opušten koncept i jednostavnost tehničke strane priče pa sam pomislila: „OK, zašto ne bih i ja probala?“ i nije mi ni na kraj pameti bilo da će se taj moj interes razviti u sasvim ozbiljnom smjeru i biti najdugovječniji food blog u Hrvatskoj.

Dok sam studirala u Zagrebu (magistrirala sam engleski i francuski), zapravo mi je jako nedostajala mamina i babina kuhinja pa sam znala da ću se morati sama malo potruditi. Tako, uz puno njihove telefonske pomoći, malo, pomalo, stekla sam i ja samopouzdanje u kuhinji. Više i manje uspješne pokušaje dijelila sam na blogu, stekla puno divnih online poznanstava, a u procesu se preko ušiju zaljubila u fotografiju. Kad je na scenu stupio Milan, moj muž, u našim dugačkim telefonskim razgovorima iskristalizirala se i želja da napravimo nešto zajedničko i tako se rodila ideja za Pantarul, restoran za koji volim reći da je nastao iz ljubavi. Naime, dugo smo bili u vezi na daljinu i bilo je vrijeme da poduzmemo nešto radikalno – ili sve ili ništa. Odlučili smo se ipak na sve (smeh) i 2014. u Lapadu, na mjestu za koje nam je stotinu ljudi odmahnulo rukom i reklo „ma vi ste ludi“ (nema pogleda i ravno je na cesti) otvorili Pantarul, točno onako kako smo ga u tim razgovorima zamišljali.

A kuharice su moja posebna ljubav i nešto u čemu neizmjerno uživam. Osim samog kuhanja, puno je tu dijelova izdavačkog procesa i svaki od njih nosi neki svoj šarm (o tome bih vam sad mogla cijelu knjigu napisati!). To je nešto što me najviše ispunjava.

Van svih ovih kulinarskih i jezičko-prevodilačkih aktivnosti, ko je Ana-Marija?

Najteže pitanje! Lako se skrivati iza poslova i titula, ali Ana-Marija je zapravo jedno veliko klupko svega i svačega – puno emocija, ali i želje da se stoji čvrsto s dvije noge na zemlji. Vječno spajam te dvije nespojive potrebe i pri tome nastojim u svemu oko sebe naći nešto lijepo.

Koji je tvoj omiljeni dnevni ritual?

Jutra s mužem i kćerkicom! Volim da je sve polako i da smo taj dio dana zajedno, bez ekrana, da zajedno sjednemo, nešto pojedemo i poigramo se s njom. Moja kćerkica ima već 5 godina i čini mi se da vrijeme jako leti i da treba iskoristiti te dragocjene momente.

A omiljeni recept za pronalaženje nečeg lepog u svakom danu?

E, i tu imam jedan ritual! Kad stavljam dijete na spavanje, svaki dan je pitam što joj je toga dana bilo najljepše i usput i sama razmislim o tome pitanju – to je svojevrstan trening za nas obje jer u svakom danu, ma kako loš bio, sigurno je bilo barem nešto s dozom topline, veselja, ljubavi ili ljepote. Važno je samo da se aktivno trudimo vidjeti te sitnice i cijeniti ih.

Odrasla si i živiš u Dubrovniku, kako se ritam grada promeni s dolaskom toplih dana i leta i kako se to odražava u tvojoj kuhinji?

Mislim da se moja kuhinja po tome ne razlikuje mnogo od ostalih – kad zatopli, najviše smo na lešo povrću i salatama, nastojimo što češće u jelovnik ubaciti ribu, a ne bježimo ni od povrtnih krem juhica. Meso je nekako u drugom planu.

Autorka si četiri knjige recepata, a jedna od njih, odnosno tvoj prvi kuvar posvećen je upravo tvom rodnom gradu, njegovoj hrani i lokalnim običajima. Koje tipično Dubrovačko jelo bi preporučila onima koji po prvi put posećuju ovaj grad?

Da, What‘s Cooking in Dubrovnik knjiga je koju sam izdala na engleskom jeziku, baš kao pokušaj da oni turisti koji žele znati više i malo zagrebati ispod površine lijepih kamenih fasada kod kuće pokušaju napraviti nešto što miriše na Grad. A ako ste već tu, savjetovala bih da nađete neki provjereni restoran i da imate povjerenja u kuhinju i konobara i jednostavno pitate da vam donesu što je najsvježije – kad smo na odmoru, treba se malo opustiti i… prepustiti!

Ovog meseca govorimo o putovanjima koja imaju predznak održivosti. Znamo da je Dubrovnik jedno od mesta koje je poslednjih godina postalo žrtva masovnog turizma. Kako se ti nosiš sa tom situacijom i šta bi preporučila onima koji ove godine planiraju da svoj odmor ili jedan deo provedu u Dubrovniku?

Dragim ljudima uvijek preporučujem da dođu u rujnu – gužve su manje, a ljetna klima nekako pitomija, a i dalje topla. Znam da to onima s djecom nije lako organizirati, ali to je za mene uistinu najljepši period za posjet Dubrovniku. Što se tiče mog vlastitog odnosa prema masovnom turizmu – smatram da Dubrovnik može puno bolje i da je vrijeme da se svijest ljudi i priča pomalo mijenja. Nije istina da se samo od mase može živjeti. Može se lijepo živjeti i s manjim brojkama, samo što je za to potrebno više truda, rada i inovacije. A uz ta tri elementa, u konačnici bi svima bilo bolje – i domaćima i turistima.

Koosnivačica si restorana Pantarul koji se izdvojio na Dubrovačkoj gastro sceni po svojoj originalnosti i ležernosti koju negujete pristupom „kao kod kuće”. Koliko je teško danas negovati takav pristup i kako uspevate da održite kvalitet, interesovanje gostiju i istrajete i u vremenima krize, poput ove koju je donela pandemija?

Pandemija je uistinu stavila pred nas veliki izazov jer se Pantarul nalazi u prostoru koji nema terasu. Dakle, kad nastupe mjere, prve nas zatvore, a posljednje otvore i nažalost smo cijelu ovu zimu imali zatvorena vrata. No sreća je time bila veća kad smo ih u lipnju otvorili. Čvrsto vjerujemo da kvaliteta uvijek ispliva i da u prvom redu moraju biti kvalitetni međuljudski odnosi (kako na relaciji poslodavac – zaposleni, tako i na relaciji zaposlenik – gost), a da sve drugo onda može doći na svoje. Nastojimo da za naše stalne goste u ponudi uvijek ima nešto novo zbog čega bi se vrijedilo prošetati do Lapada i jako poštujemo svaku kunu koju nam naši gosti ostavljaju. Nikome novac ne pada s neba i kad ga netko odluči ostaviti baš na tvom stolu, to povjerenje treba opravdati.

ostatak intervjua možete pročitati u letnjem dvobroju Plezir magazina (na 133. strani)

Share