Divni i slomljeni

„Najteži je poraz kad se zaboravi, a naročito kad se zaboravi ono od čega si crkavao, i to crkavao nikako ne shvatajući kako ljudi uopšte mogu da budu takva đubreta.“
Putovanje nakraj noći
Luj Ferdinand Selin

Emocije kruže poput vode u prirodi. Lagane i smele, isparavaju u visine. Hrabro se vinu u nebesa. Bez straha. Uz smehove, koji odjekuju poput daleke grmljavine. Otežale od uzvraćenosti, poput kišnih kapi se strmoglavljuju na zemlju koja je žedna i čežnjivo ih upija. Zemlju koja nikako da utoli žeđ, jer su njena prostranstva ogromna i nezasita. Nepoznata. Uvučene duboko u mrak i ponore zemljine utrobe, emocije se vezuju jedna za drugu. Zastrašene. Tražeći izlaz, poniru sve dublje. Lutajući danima, godinama. Ponekad zauvek. Pre no što ugledaju svetlo. Na izvoru.

Na izvoru je bol. Nakon besmislenog, dugog lutanja, razočarenja, tuga, sramota, omalovaženosti, bespomoćnosti, zbunjenosit, zanemarenosti, zavedenosti, nezaštićenosti, sumnja i nepoverenje se sudaraju. Bore se da izađu na svetlo. Na tim mestima gde bi da izviru, oseća se bol. Sav teret ovog sveta. Dok prinosim ruku, blago je prislanjajući na to mesto, suze, ogromne i teške, usporeno padaju. Noseći sav razum i sva nadanja novih dana.

Čudno je kako sve izgeda kada se pažljivo zagledam u svoja osećanja. Onako sirova, još uvek neodenuta. Gola i promrzla. Od jasnoće jutra. Pitam se, da li je potrebno zaratiti sa drugima, da bih osetila samilost prema sebi. Još gore od toga, moram li biti u ratu sa sobom, da bih osećala samilost prema drugima.

Priča o samilosti što seže u nezapamćene daljine u vremenu. I dubine u sećanju. Sećanje na nju kao da je jedna obična varka. Platno koje visi u muzeju. Zabačeni stih nepročitane poezije. Srećan kraj u dečijim bajkama. Vraćajući se najdalje u prošlost, sećam se samo preterano razvijenog saosećanja za druge. Potrebe da deo njihovog tereta preuzmem na sebe.

U svim onim životnim situacijama kada sam služila potrebama drugih. Uhvaćena u zamku ratovanja sa samom sobom. Kada sam mučila sebe određujući stepen vlastite odgovornosti za situacije za koje me život uopšte nije ni pitao. Niti me pripremao, već ih je samo servirao. Kao noćenje sa doručkom.

Patila sam dovoljno. Ne znajući da još uvek ima vremena. Da ga je uvek bilo. Da je tu moje vreme za pobedu. Onog trenutka kada ja to odlučim. Kada prislonim dlan na izvor boli. Svesna da nisam kriva ja. Za situacije. Za ljude. Za servirane životne specijalitete koje nisam nameravala kušati, ali sada kada jesam, dugujem sebi samilost. Serviranu u krevetu. Za doručak. Dok sam još uvek ušuškana snovima i toplinom minule noći. Samo ja. Nesavršena.

Share